NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Novi balkanski izazovi Zapadu

Ako je cena ratova i posleratnog beznađa na Balkanu postala tako visoka i za Evropu, nije li bolje ulagati u razvoj regiona - što zavađene zemlje odvlači od teritorijalnih sporova i državotvorstva - nego u održavanje mirovnih trupa koje teško održavaju mir? - pitaju se neki zapadni analitičari

      Doživevši izručenje Slobodana Miloševića Hagu kao opšte olakšanje i veliku satisfakciju, Zapad se našao blizu euforije: jedni predviđaju da će taj događaj, kao ključna završnica decenije od početka raspada Jugoslavije, doneti novu političku klimu, ispunjenu pozitivnom energijom, na celom Balkanu, drugi se čak nadaju da će to voditi popuštanju napetosti u regionu. Kako je izručenje vremenski koincidiralo sa spremnošću Zapada da pomogne ekonomsku obnovu i reforme u Jugoslaviji - prvi put bez političkih rezervi - i da spreči eskalaciju oružanih sukoba u Makedoniji, postavlja se pitanje da li će se naše, a i evropske, nevolje ubuduće pre ublažavati prilivom novca nego prilivom oružja.
       U očekivanju Miloševićevog izručenja Haškom tribunalu, u javnom opticaju se našlo nekoliko ideja koje odražavaju realniju upućenost Zapada, posebno Evrope, u stanje na Balkanu posle četiri rata, uključujući i rat NATO-a protiv Jugoslavije. Te ideje imaju zajednički imenitelj: ono što je, pod nadzorom Zapada, stvoreno na Balkanu posle ratova daleko je od dopadljivih, a još dalje od uspešnih i postojanih tvorevina. Drugim rečima, uviđa se da za sadašnje stanje nisu odgovorni samo oni koji su ratovali, nego, u znatnoj meri, i oni koji su zaraćene strane mirili i po svojoj meri dovodili u red.
       O uspesima “međunarodne zajednice” u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji još se jedino govori u Ujedinjenim nacijama, u kojima visoki funkcioneri eufemizmima pokrivaju slabu realizaciju projekata, a još više njihovu tešku sprovodivost. U javnosti je eufemizama sve manje. Najpre se govorilo da su Bosna i Hercegovina i Kosovo i Metohija međunarodni protektorati. Sad se, sve češće, te dve teritorije nazivaju zapadnim kolonijama.
       Evo šta je nedavno u “Internešenel herald tribjunu” napisao Sverker Ostrem, ugledni švedski diplomata i nekadašnji predstavnik svoje zemlje u UN: “Posle Drugog svetskog rata evropske sile su napustile skoro sve svoje potčinjene prekomorske teritorije. Sada su te iste sile, zajedno sa Sjedinjenim Državama, stvorile, ovog puta na evropskom tlu, dve kolonije, Bosnu i Kosovo. Možda je na putu i treća, Makedonija.”
       U tim novim kolonijama, kaže autor, međunarodni civilni administratori, uz pomoć međunarodnih vojnih kontingenata pod komandom NATO-a, imaju ogromnu moć, dok lokalno stanovništvo nema nikakav uticaj. Strane trupe se doživljavaju kao okupatorska vojska. Takva situacija je na duži rok neodrživa. Pripreme za ulazak u Evropu mogu u takvim sredinama da potraju decenijama. Zato je nužno trajnije rešenje, koje uključuje demokratizaciju i samoupravu, ali i pitanja suvereniteta, autonomije i granica.
       Takvo rešenje mogla bi da ponudi, u razložnom roku od šest do sedam godina - kaže ambasador Ostrem, oslanjajući se na predloge dvojice dobrih poznavalaca balkanskih prilika, Karla Bilta i lorda Dejvida Ovena - jedna nova konferencija o Balkanu, po ugledu na Berlinski kongres iz 1878. U protivnom, jedna kriza reprodukovaće drugu i Balkanu će stalno pretiti novi ratovi.
       Ovde nema novih mapa, koje bi stvarale nove zabune, ali je očigledno da se misli da prekompozicija Balkana nije dovršena i da taj region, ako se sve nastavi kao do sada, nema mnogo izgleda da skoro stigne u Evropu. A do toga je stalo i Evropi.
       Drugi pristup je ekonomski. Insistirajući na bržem osposobljavanju balkanskih zemalja za ulazak u Evropsku uniju, Brisel se nada i smanjenju političke napetosti. Naši reformisti, Labus i Đinđić, umesto osposobljavanja Jugoslavije za evropsku čekaonicu, vide put ka smirivanju u proširenju Evropske unije na Balkan i u stvaranju zajedničkog balkanskog tržišta za 50 miliona ljudi.
       U zapadnoj javnosti, koju zamara zamršeno balkansko klupko, izgleda da ekonomski pristup postupno dobija prevagu nad planovima novih mirovnih operacija i vatrogasnih akcija. Ako je cena ratova i posleratnog beznađa na Balkanu postala tako visoka i za Evropu, nije li bolje ulagati u razvoj regiona, što zavađene zemlje odvlači od teritorijalnih sporova i državotvorstva, nego u održavanje mirovnih trupa koje teško održavaju mir? - pitaju se neki analitičari na Zapadu.
       Tu vrstu izazova za Zapad londonski “Indipendent” nam je predočio dosta ubedljivo, iako ne osobito učtivo: “Najefikasnije oružje kojim EU raspolaže neće biti vojnici, nego novac. San koji ujedinjuje zavađena balkanska plemena je uključivanje u prosperitetnu evropsku maticu. Ta vizija podstiče Srbe da izruče Slobodana Miloševića, prvog tvorca decenije bede u regionu, Sudu za ratne zločine u Hagu. Taj cilj objašnjava i prelazak Hrvatske posle Tuđmana iz autoritarnosti u demokratiju”.
       Ako je novac glavno oružje protiv krvoprolića na Balkanu, gde ćemo se naći između dolara i NATO - trupa?
       Zbignjev Bžežinski, čija je strateška predviđanja vreme često potvrđivalo, smatra da se kriterijumi za prijem u Evropsku uniju i prijem u NATO zapravo preklapaju i da bi trebalo da budu tretirani kao istovetni. (O tome će se dogodine odlučivati na odvojenim samitima EU i NATO-a). Ukazivanje na istovetnost kriterijuma može da bude način da SAD, preko NATO-a, kontrolišu Evropsku uniju. Ali pretendentima na članstvo u Evropskoj uniji to bi moglo da bude upozorenje da je novac za razvoj istovremeno i novac za opštu bezbednost i da će, kao takav, biti pod strogom međunarodnom kontrolom. A pare se lakše kontrolišu nego oružje.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu