Egzil, kako kaže Breht, ima naviku da potraje. U Nemačkoj nisam zatražio azil i jednoga dana želim da se vratim u zemlju mog jezika - kaže ovogodišnji dobitnik nagrade “Literatura u egzilu”

      (specijalno za NIN iz Hajdelberga)
      
       Srpski pesnik iz Bosne Stevan Tontić ovogodišnji je dobitnik nagrade “Literatura u egzilu”, koja će jednog dana nositi ime Hilde Domin. Nagradu je 1992. godine grad Hajdelberg ustanovio prvobitno kao priznanje nemačkim piscima koji su iz političkih razloga bili prinuđeni da napuste zemlju. No ubrzo se uvidelo da je generacija nemačkih pisaca-emigranata, čija je predstavnica Hilde Domin - inače prva dobitnica nagrade, a sada član žirija - već zakoračila u desetu deceniju života, na putu da izumre, tako da se sada ova nagrada dodeljuje mahom stranim književnicima u egzilu u Nemačkoj i drugde. Uslov je, međutim, da su im dela objavljena na nemačkom jeziku.
       Pre nego što će se otisnuti u egzil Stevan Tontić je bio urednik sarajevske “Svjetlosti”, a ugled jednog od najistaknutijih pesnika srednje generacije na jugoslovenskim prostorima stekao je svojim stihovima i esejima, priređivanjem antologija lirike i prevodima savremenih nemačkih autora. O tome svedoče mnogobrojna priznanja, među kojima Šantićeva i Zmajeva nagrada kao i Nagrada grada Sarajeva. Godine 1993. pod pritiskom ratnih zbivanja i zatrovane atmosfere među ljudima, Tontić sa familijom napušta Sarajevo i odlazi u Beograd, a odatle na poziv udruženja nemačkih književnika produžava u Berlin.
       Otad živi u Nemačkoj i preživljava zahvaljujući stipendijama, literarnim nastupima, a naposletku i gostoprimstvu prijatelja. Samački i nomadski život (do sada je u Nemačkoj promenio petnaestak adresa).
       Pored svih nedaća uspeo je da 1998. u izdavačkoj kući “Filip Višnjić” objavi svoju dosad prvu knjigu proze “Tvoje srce, zeko” koju sam naziva “pričama raskomadanog romana”. Izlišno je napomenuti da se i ova knjiga kao sve što je napisao u poslednjih deset godina bavi ratnom tematikom. Najpotresniji i najupečatljiviji stihovi Stevana Tontića nastali su, međutim, usred paklenih događaja u Sarajevu 1992. godine. Oni su pod naslovom “Sarajevski rukopis” objavljeni 1993. u izdavačkoj kući “Vreme knjige”, a nepunu godinu dana kasnije su se pojavili u nemačkom prevodu. Nemački izdavač “Landpresse” u međuvremenu je objavio već treće, prošireno izdanje tih nepatetičnih, naoko banalnih, a toliko uznemiravajućih svedočanstava.
       NJihov tihi, skromni i često potišteni autor ističe da nagrada “Literatura u egzilu” u iznosu od 30 000 maraka predstavlja za njega dosad najveće priznanje, a ujedno i veliku finansijsku pomoć i podršku. “Nagrade ne čine pjesnika, ali mu pomažu da preživi”, kaže Stevan Tontić i nastavlja:
       - Došao sam iz ratnog pakla, znači iz iznudice, nisam bio direktno protjeran, ali sam morao da bježim, jer je moj život i život moje porodice bio ugrožen. U tom momentu nisam znao da ću ostati više godina u NJemačkoj ili negdje vani, ali, eto, kao što je Breht rekao u jednoj pjesmi, egzil ima naviku da potraje. Inače, ovdje nisam zatražio azil i jednoga dana želim da se vratim u zemlju mog jezika.
      
       Da li će to biti Sarajevo, Beograd ili Zagreb?
       - U Zagreb nemam neki razlog da se vratim, tamo nisam nikada živio. Sem toga, nakon svega što je nastalo između Beograda, Zagreba i Sarajeva, svakako moram da se odlučim da živim ili u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini. Pošto mi je trenutno vraćen stan u Sarajevu, to je razlog da se uskoro najvjerovatnije, tamo vratim. Stan mi je vraćen naravno golih zidova, sve što je bilo u njemu, moja velika biblioteka i rukopisi i prepiska sa značajnim autorima, sve je uništeno. Ali, eto, pokušavam da to zaboravim. Čovjek se na kraju tješi golom činjenicom da mu je glava još na ramenima.
      
       U Sarajevu ste imali mnogo prijatelja i kolega. Rat je učinio da se ljudi otuđe, da se prijateljstva rasture. Da li je taj jaz, u međuvremenu, prevaziđen?
       - Prošlog oktobra, kad sam pet-šest dana boravio u Sarajevu kao učesnik jedne međunarodne PEN-konferencije, nismo uopšte pominjali nesporazume do kojih je došlo početkom rata, pošto je to isuviše bolno za sve ljude koji su preživjeli taj rat. Ali, čovjek sam koji, tako bar vjerujem, nastoji da održi vezu sa gotovo svim svojim ranijim drugovima i prijateljima. Nekako bi mi bilo suviše glupo da prekinemo čak i elementarnu komunikaciju, ako smo se ranije 25 ili 30 godina lijepo i prijateljski družili. Biće vremena da raspravimo neke stvari i uporedimo naša gledišta što se tiče rata i interpretacije uzroka zbog kojih je nastao taj rat u Jugoslaviji. Naime, tu su iskrsle neke glavne razlike, u tumačenjima otkud to sve dolazi.
      
       Svoje najsnažnije stihove napisali ste početkom 90-ih godina za vreme ratnog užasa u Sarajevu. Da li ste posle toga u Nemačkoj bili u stanju da nastavite sa pisanjem?
       - Naravno, palo mi je teško, ali s druge strane to je jedini način da održim svoje mentalno zdravlje i da ne poludim pod dejstvom svih tih paklenih i tragičnih doživljaja koji me još uvijek progone. U pisanju, možda jedino u pisanju, pokušao sam da nađem neki spas od tog užasa koji nije završen sa krajem samog rata. Ja sam došao ovdje totalno psihički ranjen, osjećao sam se kao ubijen, to je valjda iz neke solidarnosti sa nevino ubijenima u tom ratu, tako da sam naročito na početku imao neku grižu savjesti što sam, eto, nekim slučajem ili nekom milošću preživio. To je osjećanje poznato, o njemu su pisali i ljudi koji su bili u Hitlerovim koncentracionim logorima i koji su nekako preživjeli te logore. Kod mene to osjećanje nije više tako intenzivno i nemam tu grižu savjesti, ali teško nalazim mir, bar izvjestan relativan mir koji je potreban da bi čovjek pisao, zato što nemam riješen problem same egzistencije. Ja nemam ovdje pravo da radim, nemam stalni neograničeni boravak, živim rastavljen od moje familije i sve to me, takoreći svaki dan, uznemirava.
      
       Opsada Sarajeva i rat u Bosni i Hercegovini su vas trajno obeležili, ali vas nije ostavilo ravnodušnim ni bombardovanje Srbije.
       - Naravno da nije. Tih dana sam se razbolio ovdje, u NJemačkoj, i teško sam sve to skupa preživljavao. Objavio sam otvoreno pismo njemačkom PEN-u, čiji su se članovi, i to na jednoj specijalnoj konferenciji, prvo lomili, a na kraju, ipak, u većini podržali zapadnu vojnu intervenciju. Ja to ni u kojem slučaju nisam mogao da podržim i protestovao sam protiv toga. Kada danas pogledamo rezultate cijele te akcije i kada vidimo šta se događa u Makedoniji, mogli bismo reći da sam bio u pravu. Ne želim da po svaku cijenu budem u pravu, ali mislim da ta intervencija nije imala legitimiteta. Na kraju krajeva nije postojao ni mandat Ujedinjenih nacija. A kad NATO sam sebi daje za pravo da morališe u jednoj vojnoj intervenciji, onda sam ja naravno morao da odbijem takav moral i smisao te akcije.
      
       Nameće se, na kraju, pitanje o smislu poezije u smutnim vremenima.
       - Došao sam do jednog, za mene, centralnog i vrlo važnog saznanja. Naime, otkrio sam da kao pjesnik ne mogu da lažem. Sve i da hoću da lažem ili da navijam recimo za jednu stranu u nekom ratnom sukobu, imao sam i imam utisak da pjesma sama prepoznaje i odbacuje tu laž. Kao čovjek i privatna osoba, kao građanin, imao bih, naravno, pravo da lažem pred dželatom da bih spasio svoju kožu. Ali u pjesmi to ne ide, to jednostavno ne ide. Time hoću da kažem koliko je zapravo pjesnički jezik, jezik umjetnosti važan i da on uz svu svoju nemoć i krhkost ipak ima nešto snažno, nerazorivo i neuništivo u sebi. Vjerovatno je to ono zbog čega su se tirani i diktatori uvijek bojali pjesnika i njihove riječi.
      
       MIRJANA MILOŠEVIĆ-VITMAN