NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Stari mladić

DŽek Lemon
(1925-2001)

      Jednom sam video DŽeka Lemona. Iz daljine. U Kanu. Čovek je imao kijavicu.
       Nešto kasnije, možda tog istog dana, gledao sam film (Nestao Koste Gavrasa) u kome DŽek takođe pati od kijavice pored svih drugih nevolja koje su ga snašle. Tako nisam mogao izbeći teoriji (svojoj sopstvenoj) da Lemon nije od onih glumaca koji lik donose od kuće, već, naprotiv, kako spada među one retke koji lik nose kući.
       Tada sam se zabrinuo za starog DŽeka. Jer je on na filmu jednom bio alkoholičar (Dani vina i ruža, 1962). To je bio film Blejka Edvardsa, velikog reditelja. Ali, uvek ima još većih. Kao što je, na primer, Bili Vajdler. Blejk nikada nije krio da sa pomenutim najvećim deli neke (tematske) opsesije poput, recimo, Holivuda, pomenutog alkoholizma i - transvestije. Svoju je ženu (DŽ. Endrijus) oblačio u muške haljine.
       Bili se, pak, u tom smislu, radije opredelio za DŽeka. U najboljoj filmskoj komediji svih vremena - Neki to vole vruće (1959) - Lemon i Toni Kertis, bežeći od strašnih gangstera, glume na visokim potpeticama. Ali je glavni transvestit u filmu ipak bila Merilin Monro. Ja sam muško! - kaže na kraju filma očajni Lemon milijarderu koji je nameračio da ga uzme za ženu. Niko nije savršen! - reče čovek. Upravo je takav, muškarac, ali nesavršen, DŽek bio u sledećem Vajdlerovom filmu Apartman (1960). Inače bi, po običaju, nastavio da hoda u suknji.
       Valjda mu se tada omaklo da na snimanje ponese nešto od kuće. U privatnom životu DŽek je, nema sumnje, bio neurotičar, što je i normalno kada se zna kako se teško ratosiljao svojih likova. Sopstvenu ženu je godinama zvao Irma (Slatka Irma, 1963). Zato je glumio pomalo živčano, na ivici nervnog sloma. Nikad, međutim, nije gubio kontrolu. Bio je majstor tajminga, spajajući furiozni tempo sa besprekornim ritmom.
       To je Biliju - i njegovom nerazdvojnom scenaristi I. A. L. Dajmondu - dalo ideju da spoje lepo sa korisnim: pošto DŽek svaki svoj lik nosi kući, on će od kuće na posao dolaziti kao taj lik, dakle - kao DŽek Lemon. Genijalni izum. Inače je to poznato pod imenom Kolačić sudbine (1966). Tako je nastala Vajdlerova serija filmova o matorcima, koja će proslaviti tandem DŽek Lemon - Volter Matau. Jedan od njih (DŽek) biće džangrizavi gubitnik koji umišlja da je sa njim svršeno, dok je drugi (Volter) logorejični pubertetlija u kasnim šezdesetim godinama koji je ubeđen da život tek počinje od sledećeg ponedeljka. Sledećeg ponedeljka stigne Sofija Loren.
       Uspeh je bio toliki da su filmove o matorcima tandema Lemon-Matau mogli da potpisuju i drugi reditelji (DŽ. Saks) - jednom je to, mislim, učinio i sam Lemon - no, još više od toga, i da se likovi iz tog serijala pojavljuju neizmenjeni u pričama koje, izvorno, nisu za njih pisane. Takva je bila Vajdlerova nova verzija Naslovne strane (1974), koja je ujedno i nastavak Apartmana. Starci su tu opet bili mladi, pa je, za promenu, DŽek taj koji hoće da se ženi, a Volter podmeće klipove.
       Onda je, pre nekoliko meseci, ili je tome već čitava godina, Volter otišao. DŽek je mogao da nastavi bez njega, našao bi se neki poslić. Ali nije. Biti u životu lik iz sopstvenih filmova, ili obrnuto, sasvim svejedno kada je stari DŽek u pitanju, jeste nešto što obavezuje. Pa se i Lemon spakovao na poslednje putovanje. Ostao je jedino Bili Vajdler. Samo što taj više ne snima filmove. Jer sada, kada nema DŽeka i Voltera, postaje jasno ono pitanje iz njegove genijalne Fedore: A ko će vam to odigrati?
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu