NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Posle Haga

      Činjenica je da je posle svega što se već zbilo slika Slobodana Miloševića sa lisicama na rukama malo koga u ovoj zemlji posebno iznenadila. I, da je dobra većina ovdašnjih ljudi bila uveliko svesna da se to pre ili kasnije mora dogoditi, budući da su za njegove vladavine zaista počinjeni užasni zločini, za koje on, kao neko ko je o svemu sam odlučivao, ko je pogazio sve zakone, i uzurpirao sve institucije, na kraju krajeva mora sam i da odgovara.
       Istina, pojedini domaći političari i njihovi sledbenici sada će - iz ovih ili onih razloga - tvrditi da bi za nacionalno dostojanstvo bilo bolje da je Milošević za ratne zločine odgovarao pred ovdašnjim sudom. Ili će dokazivati da postupak izručenja, ili transfera u Hag, o kojem je odlučivala Vlada Republike Srbije, nije bio ustavan i zakonit, jer je prema uredbi savezne vlade o zahtevu za izručenje trebalo prvo da se izjasne domaći pravosudni organi, bez obzira što je Savezni ustavni sud, ovakav kakav je, mogao konačnu odluku o valjanosti tog akta da prolongira u nedogled. Neki će, opet, reći da bi bilo celishodnije da je od haških sudija zatraženo da mu oni sude ovde. Ponavljaće kako je nepravedno da se sudi bivšem predsedniku Srbije i SR Jugoslavije dok se ne optuže i pred sud ne izvedu i svi oni koji su počinili zločine protiv Srba...
       Ipak, karakteristično je da u ovoj zemlji nema više nikog ko bi se usudio da kaže da zločina nije bilo, i da je stoga možda suvišno i bespredmetno postavljati pitanje Miloševićeve odgovornosti za sve što je pod njegovom vlašću učinjeno. Nema, takođe, nikog ko bi mogao iole suvislo da odgovori na pitanje: po kojoj bi to nebeskoj ili zemaljskoj pravdi još jednom trebalo da budu žrtvovani država i svi njeni građani zbog Slobodana Miloševića, koji je sebe proglasio za ličnost iznad i izvan svih zakona, i koji očito još veruje da nikome nizašta ne mora da odgovara?
       Stoga je odluka da se konačno prestane sa izmotavanjem (hoćemo, nećemo, samo da vidimo kako ćemo...) i preuzme puna odgovornost za sudbinu zemlje, ma koliko možda iznuđena, bila jedino razumno i logično rešenje. Čak i kada to, kao u ovom slučaju, podrazumeva pozivanje na onu odredbu Miloševićevog Ustava u kojoj se kaže da Srbija neće sprovoditi nijedan nalog organa federacije ukoliko je on suprotan njenim interesima.
       Možda zvuči paradoksalno, ali čini se da je odvažna odluka Vlade Republike Srbije i lidera stranaka okupljenih u DOS-u koji su glasali za to da se sud o Miloševićevoj krivici prepusti Haškom tribunalu izazvala sličan efekat na domaćoj političkoj sceni kao i svojevremena odluka samog Miloševića da stavi svoj potpis na Dejtonski sporazum. I tada je u vrhovima vladajuće oligarhije u Srbiji nastalo komešanje. Mnogi njegovi raniji saborci su ga odmah potom optužili za izdaju i prodaju nacionalnih interesa, zato što je tako, sve one koji su prethodno po njegovim nalozima sa okolnih brda bombardovali Sarajevo jednim potezom pera ostavio na cedilu... I, što je, povrh svega, u ime SR Jugoslavije, koju je tamo predstavljao, prihvatio obavezu pune saradnje sa Haškim tribunalom za ratne zločine, ma šta to značilo. Milošević tada nije razmišljao o bilo kakvom posebnom zakonu, ili o nekoj specijalnoj proceduri kojom bi ta saradnja trebalo da bude regulisana, nego je - kad god bi mu se to učinilo oportunim - nalagao da se hapse, pakuju i pravo u Hag otpremaju optuženi... Drugim rečima, upravo je Milošević bio spreman da trguje nacionalnim interesima, u naše ime, a za sopstveni račun, verujući pri tom da će mu večno polaziti za rukom da blefira i laže one sa kojima se upustio u tu vrstu trgovačkih poslova...
       Prema tome, uporni zaštitnici lika i dela Slobodana Miloševića, koji sada poručuju liderima DOS-a da su se ispisali iz istorije, jer su, tobože, prodali njihovog idola za pare, i to još na Vidovdan, svesno prikrivaju istinu, ili su je samo smetnuli s uma. A istina je da je upravo Milošević bio spreman na sve, katkad i na dramatične političke zaokrete, i žrtvovanje svega u šta se prethodno zaklinjao, samo ako bi poverovao da mu to pomaže da se barem još neko vreme zadrži na vlasti. Milošević je bio taj koji je tvrdio da tuđa ruka neće ovo ili ono, da strani posmatrači nemaju šta da traže u Srbiji, čak je upriličio i referendum da to potvrdi, a onda je postupio suprotno. Dok su prvaci DOS-a, otpremajući Miloševića u Hag, učinili samo ono što su prethodno javno obećali da će učiniti i za šta su, uostalom i dobili poverenje birača: demonstrirali su dosledno i nedvosmisleno ispunjavanje preuzetih međunarodnih obaveza. Bilo je, naravno, sasvim jasno da oni to nisu, kao Milošević, učinili u naše ime a za sopstveni račun, nego da su postupali kao odgovorni ljudi koji su imali nalog da Srbiju i SR Jugoslaviju što pre vrate u onaj deo sveta kojem ova zemlja inače pripada...
       Drugim rečima, sudbinu Slobodana Miloševića odredili su, jednom zauvek, ljudi koji su prošle jeseni glasali za promene, za to da žive bolje i da žive kao sav ostali, normalan svet. A svako ko se možda još nadao da se u politici može trgovati, onako kako je to činio Milošević, da se na izborima može obećavati jedno, a posle činiti nešto sasvim drugo, i sasvim suprotno, i pri tom još tvrditi da se na taj način čuvaju i štite naši nacionalni interesi, grdno se prevario.
       Stoga se prvorazrednim nacionalnim interesom u ovom trenutku mogu smatrati samo reforme i promene sistema nasleđenog iz mraka Miloševićeve diktature. Što znači da je za građane ove zemlje, baš kao i za samog Slobodana Miloševića, sada najbolje i najpreče da se okrenu budućnosti: da vide kako će živeti u slobodi za koju su se izborili, a on neka vidi kako će se u Hagu braniti od optužbi koje mu se stavljaju na teret.
      
       STEVAN NIKŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu