NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Klonovi velikog brata

Od septembra na našim televizijama kreću serije tipa Real Life, Big Brother, Loft Stordž, međutim, kod nas neće biti toliko glamura, basnoslovnih nagrada, ali ni toliko surovosti

      Na Zapadu je to prava TV manija o kojoj svi imaju nešto da kažu. Milioni njih sede pred televizorom i iz nedelje u nedelju prate šta se događa s grupicom ljudi zatvorenih u neku “super gajbu” gde se 24 časa snima sve osim onog što glavni likovi rade u toaletu. Na kraju jedan od “zatvorenika” postaje pobednik, dobija nagradu, a svima ostalima za utehu ostaje saznanje da su za relativno kratko vreme (najviše šest meseci) od potpuno običnih, anonimnih likova postali zvezde. Televizijske kuće gledaju kako kriva gledanosti stalno raste, zarada je veća od predviđene, a novi, skuplji šou snima se na još atraktivnijoj lokaciji.
      
       Realna manipulacija
       Popularnosti cele ideje doprineli su oni koji su digli svoj glas protiv ove pomalo jezive zabave miliona. Serija Loft Stordž, francuska varijanta Big Brother, po mišljenju Žeroma Klemana, direktora kanala Art Frans “pomaže fašizmu da pusti svoje korene”, što je čak i za većinu kritičara ove vrste zabave previše radikalan pristup. Međutim, nije sporno da je u serijama mnogo “praznih hodova” da su ispovedaonice smišljene zato da akteri objasne svoje odnosno kažu nešto o tuđim postupcima kako bi ih publika (kojoj je sve već jasno) razumela. Još strašnija prevara je što se publici stalno ponavlja da je sve realno. Navode se beskonačni podaci o broju radnika, kamera (kojih nije nikada manje od 15), metrima snimljenog materijala... insistira se na bizarnostima i situacijama u kojima likovi reaguju žestoko... (recimo, dečaka iz Teksasa koji ništa nije video u životu stavljaju da živi sa dva homoseksualca i tri umetnice).
       Međutim, ono što dođe na ekran, brižljivo je montirano i što je možda najgore, likovi prema ugovoru koji su potpisali nemaju mogućnost da cenzurišu bilo šta od snimljenog materijala. Tako se i dogodilo da je publika na ekranu videla gospođicu koja se iz dosade “poje....” sa starijim gospodinom i njegovom drvenom nogom. Da ceo događaj bude još bizarniji majka pomenute gospođice nije bila preterano šokirana ili revoltirana - nije tužila TV stanicu već je dala intervju u kome objašnjava da njena kćer nikada nije bila previše stidljiva.
       Mladi, od 15 do 35 godina kojima su, pre svega, namenjene ove serije smatraju da su iz svega nešto naučili - da ih je Real NJorld edukovao.
       “Shvatila sam da postoje ljudi kao ja,oni na primer i od dizelašice, naprave emisiju tako da je ti razumeš jer ako s njom živiš šest meseci ti shvatiš zašto je ona takva, njene dobre i loše osobine”, kaže Vesna Spasojević, student veterine, dodajući: “Za mene je Big Brother malo previše hard.”
       Od septembra na našim televizijama krenuće serije tipa Real Life, Big Brother, Loft Stordž, međutim, kod nas neće biti tolikog glamura, basnoslovnih nagrada, ali ni toliko surovosti i bestijalnosti. U stvari, takva bi trebalo da bude serija “Boja grada” koju je Milica Vojvodić, režiser, pripremala dve godine i potom realizovana u koprodukciji agencije 241 i BK Televizije koja je jedina razumela potrebu da se napravi program za mlade kojiće ih obrazovati. Zahvaljujući tom razumevanju, pronađena su finansijska sredstva za realizaciju projekata.
      
       Boja grada
       “Boja grada mnogo je sličnija seriji Real NJorld nego Big Brother, ali mi nismo ni to, jer se nalazimo u Srbiji”, kaže Milica Vojvodić, reditelj i autor serije Boja grada, koja je sa BK Televizijom potpisala ugovor za 24 epizode, dodajući: “Tu nema nikakve nagrade na kraju, nije toliko mučenje, jer ljudi nisu stavljeni pod pritisak. Jednostavno, svakodnevni život je dokumentovan na traku, oni nisu zatvoreni u stanu”.
       Junaci serije Boja grada imaju glumačke vežbe po metodi Stanislavskog koja nastoji da se emocije izvuku u pravom trenutku. Namera je bila da se napravi program za mlade koji ne gledaju samo Pink i koji će moći da ih obrazuje.
       “Kada se devojčica od petnaest godina suoči s drogom, a ne može da kaže mami i tati, može da vidi na televizijskom ekranu u Boji grada kako se problem rešava”, kaže Milica Vojvodić nabrajući teme kao što su sida, kondomi, samopouzdanje, ko si i šta si, zaštita životinja...” Publici je prepušteno da odluči da li je, recimo “sponzoruša” negativan ili pozitivan lik.
       Od oko 500 faca na kraju su izabrani Vukašin, Ivana, Jasmin, Jasmina, Nikoleta, Novak - sve mladi, lepi ljudi koji su na neki način “pogubljeni”, a stabilni i predstavljaju gotovo stereotipe urbane omladine koja je “dekintirana”, umorna od politike i pre svega, željna dobre zabave.
       “Program Boja grada emitovaće se i preko satelita, preko dva slobodna kanala, koji nisu skremblovani i publika u inostranstvu moći će da ga gleda”, kaže Srđan Đurić, glavni i odgovorni urednik BK Televizije dodajući da ni sve televizije zajedno, osim možda RTS-a, nemaju dovoljno kamera da snime jednu pravu Big Brother seriju. Osim dvadesetak kamera, isto toliko rikordera, ko zna koliko tehničkog osoblja, scenarista, režisera... nema se novaca da se glavnim junacima obezbedi “super gajba” (čitaj: skupa gajba) i sve potrepštine za šest ili osam ljudi tokom pola godine. O nagradama da ne govorimo.
       Kako je svoju seriju ove vrste zamisila TV Košava ostaje da se vidi, ali lascivni naziv “Voajer” ne daje mnogo nade da se radi o nečemu što nije najgora vrsta njhite trash šoua.
      
       L. KUJUNDŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu