NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ima l’ šta novo?

NAZIV: Beli govor
AUTOR: Vito Marković
IZDAVAČ: Nolit, Beograd 2000.

      BOGDAN A. POPOVIĆ
      
       Pesnikovo je poslanje - posredno se kaže u jednoj od pesama šestog, završnog ciklusa - da, uprkos tami koja je prekrila donji i gornji svet, istraje na “belom govoru”. Utoliko pre što (tako stoji) “reči mogu daleko da odu”... Na delu je, da podsetimo, pesnički govor (jezik) crpen na vrelima usmene nacionalne tradicije u rasponu od bajalica, vradžbina i kletvi do humora i fantastike. Jezik, pri tom, kome je pesnik namenio da posreduje samo fundamentalne i egzistencijalne datosti čovekovog postojanja. A one su najvećma viđene na poprištu odmeravanja sila mraka (premoć je, razume se, na njihovoj strani) s onima što svetlost obećavaju.
       Već u prvom ciklusu, u kome jeza i osećanje straha preovlađuju, pesnik na scenu izvodi ovdašnjeg eksponenta mračnih sila. “Nelep” koji “nosi bol”, odnosno “neljud od zla veći” je, slutimo, nekadašnji “ljudić” ili “nenad veliki”. Onaj što je u ranim Markovićevim zbirkama, otelovljujući nacionalnu varijantu Sizifa, tražio “ključ za beskraj”. Ne samo da ga, u međuvremenu, nije našao, već je i sam u zlo ogrezao. NJemu nasuprot je govorni subjekt (pesnik), on “nelepa-neljuda” kletvom pokušava da ekspeduje tamo gde spada - “U lelek-goru tamnu/u ponor-vodu hladnu”... Pesme složene u naredna dva ciklusa posvedočuju da izgledi aktera koji teže čovečnosti i svetlosti nisu bogzna kakvi: onaj predodređen da “belim govorom” isceljuje, najvećma se iskazuje jaukom nad potonulim svetom i nad sobom samim, “štetnikom” i usamljenikom; onaj pak što se oglašava kao reprezentant ljudske vrste (i njene sudbine), sve je podložniji “gladi” koja mu “dušu noćnu jede”. “Lov” i ubijanje su mu u antropološkoj šifri, neizbežno će zaigrati “igru u moru ludila”.
       Pesnik, bez sumnje, na umu ima i nepočinstva našeg vremena koja se, zapravo, u ciklusima od iskona ponavljaju. Ustrojstvo sveta njegove pesme dočaravaju u opštim konturama, gradiranjem simbola koji sugerišu da su poraz i pad, destrukcija i smrt nadređeni vitalnosti i ljudskosti, duhovnosti i svetlosti. “Noć”, tako, “zatvara vrata dana”, “vetar obara pticu”, “tama ljubi ljiljane u obraz”. Štaviše, čovekovo bitisanje je (u četvrtom ciklusu osobito) svedeno na “geometriju... kružnih koraka”, život prirode na privid promena “po meri zgasle materije”... Svojevrsnim udvajanjem dimenzija (“ravnica vremena”, u petom ciklusu) Marković svojoj poetskoj viziji omogućuje da, nezavisno od konkretnog vremena i određenog prostora, obuhvati dinamiku bitnih pojava i odnosa. I njima svojstvene protagoniste događanja. Mada nisu isuviše strogo diferencirani, uočljivo je da su “kolovodi”, “plačipevi” i “cvetoberi”, “belovidi” i “crnovidi” međusobno suprotstavljeni.
       Kakve su, u okolnostima nepromenjivih suprotnosti, mogućnosti “belog govora”? Kadar da vidi i dublje i dalje, pesnik je spoznao da protivurečnostima našeg sveta i našeg postojanja smirenja nema. Sve što se zbiva - zbiva se oduvek, tako nam je, naprosto, pisano. Dug prema svom pozivu koji, između ostalog, podrazumeva i moralnu funkciju mora, stoga, da oduži distanciran od svetske buke. Trinaesta (ne računajući Izabrane pesme, 1978) Markovićeva zbirka je dobrim delom na tom smeru: na smeru svedočenja vanvremene, ali tradicionalno (pa i folklorno) intonirane istine. Asocijacije nas, iz ove pesničke realnosti, kadgod vode ka Popinim “Igrama”, ili ka ponekom koncepcijskom rešenju Aleka Vukadinovića, ali to može biti shvaćeno i kao srodnost stvaralačkih intencija. Od presudnog je značaja činjenica da nova zbirka središnji, nesporno najbolji tok Markovićevog pevanja privodi početku, nekolikim ranim pesnikovim knjigama. NJegova se poetska groteska (sa manje ili više izraženim elementima fantastike) čini zaokružena, živi po pravilima koja je sama sobom uspostavila.
       Od rečenih pravila ne odstupaju ni arlekinski usklici, prividno neprikladni izrazi radosti koji (u završnom ciklusu) iz govornog subjekta provaljuju. U osnovi, oni su, uviđanjem bezizlaza, tragično motivisani. Saglasni su sa svesadržajnim odgovorom na pitanja koja su se postavljala (uključujući i ono u naslovu našeg teksta), sa odgovorom koji glasi: “Ništa novo po napolju nema”!


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu