NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Branje bostana

Međunarodni “lekari” negde pogrešili - ili kad su utvrđivali dijagnozu ili kad su određivali terapiju. Ili je Makedonija eksperimentalni poligon za novu mapu Balkana

      (Od dopisnika Tanjuga)
      
       Prolamala se od pucnjave Šar-planina oko Tetova, šenlučilo se i severnije od grada, prema graničnom prelazu Jažinci, grmelo je severno od Kumanova u nedelju veče, dok je vidno umorni, koordinator Evropske unije Havijer Solana, posle celodnevne simultanke sa liderima makedonskih i albanskih partija, iz Ohrida saopštavao svetu i Makedoniji da je našao ključ za rešenje još jedne balkanske drame, ovog puta u Makedoniji, najmlađoj evropskoj državi.
       Neupućeni bi poverovali da su Albanci kod Tetova i Kumanova slavili dolazak mira koji im je podario Solana. Brzo se uspostavilo da su precizno ciljali prema položajima vojske i policije i da su te noći uspeli da prošire teritoriju koja je pod njihovom kontrolom još za nekoliko desetina kvadratnih kilometara, ili, kako Albanci više vole da računaju, za jedno parče Tetova i više sela u kojima žive etnički Makedonci.
       Prema procenama eksperata, teroristi kontrolišu oko 15 odsto makedonske teritorije, na kojoj se nalazi blizu 80 sela. Stravičan učinak šestomesečnog rata, koji prema balkanskim običajima, nije nigde zvanično uknjižen, jeste i više od 120 000 prognanih žitelja, što Makedonaca što Albanaca.
       Kad je međunarodnim posrednicima, Fransoa Leotaru i DŽejmsu Perdjuu, uzdanicama Evropske unije i Amerike, ponestalo snage ili ideja da približe stavove makedonskih i albanskih pregovaračkih timova u ohridskoj vili “Biljana”, gde se svojevremeno zaustavio i karavan predsednika jugoslovenskih republika, pre nego je definitivno rasturena tadašnja federacija, Solana je izvadio keca iz rukava - doveo je ukrajinskog šefa diplomatije Anatola Zlenka.
      
       Zagrizli udicu
       Solanin potez jeste bio iznenađujući, ali nije bio nelogičan, jer je trebalo odobrovoljiti prvake albanskih partija za pregovaračkim stolom, Arbena DŽaferija i Imera Imerija, a posebno njihovog “suflera” iz Prizrena Aliju Ahmetija, političkog komesara paravojne formacije ONA. Računajući da vođe makedonskih partija, LJupčo Georgijevski i Branko Crvenkovski, neće postavljati pitanje koliko košta mir, Solani je bilo preko potrebno da lično Zlenko kaže DŽaferiju i Imeriju ono što žele da čuju - da iz Ukranije više neće stizati naoružanje namenjeno makedonskoj armiji.
       Šef ukrajinske diplomatije je odigrao svoju ulogu korektno, albanski lideri “zagrizli su udicu”, ali će se kasnije videti da je nisu progutali, i Solana je saopštio da su dva najvažnija pitanja usaglašena - uvođenje albanskog jezika u zaničnu upotrebu i reformisanje policije.
       Umorni evrokomesar najavio je odlazak na zasluženi odmor, ostavljajući u ohridskoj vili Leotara i Perdjua da rutinski privedu posao kraju i da zatim i oni predahnu.
       Da bi ravnoteža bila postignuta i da bi se zadovoljila i makedonska strana, posebno sve nepoverljiviji premijer Georgijevski i njegov ministar policije LJube Boškovski, koji se nikako nisu uklapali u skladan “mirovni orkestar”, pobrinuo se NATO preciznim saopštavanjem kad će i kako dovesti svoje trupe da razoružaju albanske teroriste. Sve je u tom planu, nazvanom “Neophodna žetva”, izgledalo dirljivo jednostavno. Držeći se principa “jedan na dvojicu”, NATO je najavio da će 3 500 njegovih vojnika razoružati za mesec dana 7 000 buntovnika i makedonskom predsedniku Borisu Trajkovskom i pregovaračima DŽaferiju, Imeriju, Georgijevskom i Crvenkovskom ostaviti da dalje u miru uređuju zemlju kako žele, ili kako je dogovoreno.
       Ohridska priča dobija ponovo dramski naboj kad se makedonski pregovarački tim prisetio da je praktično sve dogovoreno osim najvažnijeg - ko garantuje da će teroristi predati oružje. Da li je bilo poučno kosmetsko iskustvo, kad je oružje ekstremista umesto da bude vraćeno i uništeno, završilo u Makedoniji, ili je posredi nešto drugo, tek sa makedonske strane upućeno je takvo pitanje međunarodnim posrednicima Perdjuu i Leotaru u nezgodno vreme, kad je Solana bio daleko od Ohrida.
       Ovaj prvi se, kažu, žestoko razbesneo, povisio je ton i strpljivi Trajkovski, a reprezentativna vila “Biljana” ličila je na okršaj bez diplomatskog jezika, na poprište meča pesnicama bez rukavica.
      
       Makedonci znali za jadac
       Suština velikog spora koji je na vidiku, a koji bi celu priču mogao vratiti na početak ili je približiti građanskom ratu, vrlo je jednostavna - šta ako se po željama Albanaca, prepravljeni Ustav usvoji u parlamentu, a njihova paravojska ne položi oružje? Makedonska strana bi u tom slučaju bila najveći gubitnik zato što je, pristajući da se menja Ustav odškrinula vrata federalizaciji države, a nije uspela da teroristi polože oružje. Zato je makedonski pregovarački tim zatražio da teroristi prvo polože oružje, pa da se ode u parlament i promeni Ustav. Albanska strana to neće da prihvati.
       Nad Georgijevskim i Crvenkovskim, kao političkim pragmatičarima, prvacima najvećih makedonskih partija, lebdela je i neizvesnost najavljenih parlamentarnih izbora. Ako im se pripiše da su radi mira u kući velikodušno prepustili da Ustav prema svojim željama preuređuju Albanci i međunarodni posrednici, i ako su ostavili pod oružjem hiljade terorista, čime će se pohvaliti u predizbornoj trci i čemu se mogu nadati?
       To pitanje posebno je važno za Crvenkovskog, koji iza sebe ima šestogodišnju karijeru uspešnog premijera, kad je izgradio sistem u kojem je učvršćena makedonska država, ali i ambiciju da u četrdeset i nekoj godini ne ode u političku penziju.
       Još mlađem Georgijevskom, lideru desno orijentisane partije VMRO, lađe su odavno potonule, ostavljajući mu malo izgleda da se održi u političkom sedlu i posle parlamentarnih izbora, najavljenih za januar koji prvi dođe, ali mu je opet stalo da ne uništi sve što je u karijeri izgradio u poslednjih 10 godina, prevaljujući put od studenta književnosti i pisca morbidnih stihova do - premijera.
       Snovi Crvenkovskog i Georgijevskog o dugom vladanju, ili o borbi za vlast, počeli su da tonu u ohridskoj vili kad su otrežnjeni shvatili da Makedoniju grade Solana, Perdju, Leotar, DŽaferi i Imeri prema projektima u kojima je ostalo manje prostora za njih, a više za naoružane sledbenike Alija Ahmetija, udobno smeštenog u Prizrenu, odakle kontroliše ne samo šta se događa na ratištima, nego i za pregovaračkim stolom u Ohridu.
      
       Trajkovski opet na početku
       Shvatajući da je đavo došao po svoje, Georgijevski se, kao provereni pragmatičar, obreo u srpskom manastiru Svetog Prohora Pčinjskog na Svetog Iliju, tamo gde su udarani temelji sadašnje države, na Prvom zasedanju ASNOM 2. avgusta 1944. godine. Svejedno što te temelje, kao ni celu antifašističku borbu, oslonjen na još dalju istoriju, nikad nije priznavao vođa VMRO, on je baš to mesto izabrao da uputi poruke i svom narodu i međunarodnoj zajednici da će se Makedonija boriti protiv terorizma svim sredstvima, do konačne pobede ili kraja.
       Govorio je istim žarom kao kad je u skorijoj prošlosti proglašavao Kosovo i Metohiju posebnom državom, verujući da će idila sa DŽaferijem potrajati sve dok on bude želeo, ili dok mu je potrebna.
       Šefu države Trajkovskom nije na Ilinden bilo do poruka, pa je skup kod Kruševa, gde je 1903. godine formirana desetodnevna Kruševska Republika, prepustio predsedniku parlamenta Stojanu Andovu.
       DŽaferi je tražio da mu se vrati dug napravljen u vreme predsedničkih izbora, Georgijevski mu je okrenuo leđa, vođen, kako je pisala skopska štampa, starim idejama VMRO - da je Makedonija sudbinski vezana za Bugarsku, ako ne i njen deo, a međunarodna zajednica je i dalje imala neke maglovite vizije o budućnosti najmlađe evropske države. Ministar policije je hteo da sve prelomi preko kolena, ne gledajući šta će kome ostati u ruci, a vojska došla u pat poziciju, ne shvatajući gde da se smesti i šta da radi kad ne vodi rat, a nema ni mira.
       Da nevolja bude veća, pred zgradu parlamenta, gde se nalazi i kabinet šefa države, parkirani su traktori sa prikolicama prognanih Makedonaca sa zapada zemlje. Oni traže pomoć od Trajkovskog da im, kao šef države i vrhovni komandant oružanih snaga, omogući povratak kućama, iako su ih u međuvremenu opljačkali, a mnoge i spalili, albanski teroristi.
       Postajalo je jasno da Trajkovski gubi poverenje i u međunarodnu zajednicu, NATO, Evropsku uniju, OEBS i Ameriku, kao i sve brojniju stranu svitu u Makedoniji. Kako i ne bi, kad je za mesec dana, otkad je uz garancije međurarodnog faktora sklopljen mir sa teroristima, izgubio više teritorije nego dok se vodio otvoreni rat. Makedonskom predsedniku nikako nije jasno kako je moguće da njegovoj državi i dalje najveća opasnost preti sa Kosova i Metohije, teritorije koja je pod međunarodnim protektoratom. I kako ni međunarodni posrednici ne mogu da proguraju konvoj humanitarne pomoći u makedonska sela severno od Tetova koja su mesec dana pod blokadom terorista.
      
       Gubljenje teritorija
       Na kraju, šef države je morao zaobilaznim putem, preko Bitolja, iz Skoplja da stigne u Ohrid, a ne pored Tetova, iako je u tašni nosio mirovni plan za izvlačenje zemlje iz krize, u kojem je i predlog da teroristi budu selektivno amnestirani.
       Sumnja za makedonsku dramu sve više pada na međunarodnu zajednicu, ako ni zbog čega drugog, onda što se od početka najviše uplela u rešavanje krize, još dok se nije ni zapucalo. Ako je zakasnila da se uplete, postavlja se pitanje u Skoplju, zašto je kasno reagovala tvrdeći da su u Makedoniji na najbolji mogući način rešeni međunacionalni odnosi. A ako zaista jeste tako, zašto ih nije branila bar onom dosledošću kojom je stala iza zahteva Albanaca, ne samo na Kosovu i Metohiji, nego i ovde, u Makedoniji.
       Očigledno je da je ovde neko pogrešio, ili je posredi neznalačka dijagnoza, ili je terapija vođena nestručno. Ili je Makedonija izabrana da se na njoj eksperimentiše pre nego što se donesu odluke o novom izgledu Balkana. Jedino je sigurno da je još jedan pacijent međunarodne zajednice na izdisaju i da se u Makedoniji uveliko bere bostan, a ne zna kad će i kako početi i teći “Neopohodna žetva” oružja koje čvrsto drže albanski teroristi od severa do zapada zemlje.
       Uzgred rečeno, Srbija ostaje najveći potrošač makedonskog bostana. Tvrdi se da će se svaki stanovnik Srbije, u proseku, ovog leta zasladiti jednom makedonskom lubenicom. Ako ne dobije i nešto pride, što i nije tako slatko kao makedonski bostan.
      
       PERO SPARAVALO


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu