Ali - šta da se radi? - pitaju novinari. Ne znam, braćo draga i sestre još milije. Kako dani prolaze moje neznanje se širi i povećava, poprimajući katastrofalne dimenzije. Ako sam nekad, eventualno, možda nešto i znao, sad definitivno ne znam ništa

      Šta da se radi? Najbolje bi bilo reći - ne znam. Ili - ništa. Ne samo zbot toga što tako misle Španjolci čija poslovica kaže da je “rad gubitak dragocjenog vremena”, nego i zbog toga što onaj koji (nešto, bilo što) radi nužno i griješi. Recimo ja, uzmimo mene za primjer, dok sam radio kao konj, kao konj sam i griješio. Sad otkako ne radim nema ni mojih legendarnih konjskih grešaka. Jer, kako davno reče Sidran, “griješim li prema sebi, tek tad sam drugima prav”. Međutim, pisci i drugi smetenjaci na čelu sa Bistrim vitezom od Manče nisu nikad bili pouzdani vodiči na putu u budućnost. Zna se da su mnogi zalutali kad bi za piscima pošli jer dotična čeljad, za razliku od filozofa, više vjeruje uobrazilji nego istini i bliža im je mašta nego notorno. S druge strane, pametni ljudi, dakle filozofi, sumnjaju prije svega u očito i neosporno. Realan život, ono što je smješteno između toga dvoga, ono opipljivo (čime se ne bave ni pisci ni filozofi) pripada političarima, ekonomistima i ostalim vojnicima te, stoga, zahtijeva praktične odgovore. Kakva korist i kakav putokaz može biti Disov stih “noćas su me pohodili mrtvi”? Čak ni sud u Hagu ne bi Disa priznao za svjedoka, a priznaje tolike koji ništa ne priznaju. Problem je, međutim, velik upravo zbog toga što se krije u poeziji ili, drugim riječima, ponovno se danas rješenje sviju stvari krije u onoj jedinoj stvari za koju ne postoji rješenje. Ovu ćemo zbrku lasno pojasniti čim citiramo popularnog narodnog pjesnika i umjetnika doktora Neleta Karajlića, koji je u samome srcu komunizma pjevao ovako:
       “Iz Ka-Pe doma vratiću se ja,
       ali Hakija nikad neće sa Bara.
       Sa Bara se niko ne vraća.”
       Svi znamo da je Janković ovo pisao još u ona davna i neshvatljiva vremena kad su na Bare odlazili pojedinci zatečeni u ljubavnim aferama gologuzi, a u Zenicu prevareni muževi, mlitave rogonje. U međuvremenu su ovdje izbili ratovi te su na silne Bare i brojna druga groblja otišli mnogobrojni nesretnici, a u Zenicu (tj. Hag) tek pedesetak imena različitog kalibra. Da me se ne shvati krivo - ja o Hagu/Hagi nikad nisam dobro mislio, još od vremena kad je prvi leteći Holandez osvojio i porobio prvu nizozemsku koloniju. Kako mogu o ljudskim pravima isto misliti i jednako suditi Kongoanci/Zairci i Belgijanci, koji su 400 godina pljačkali Kongo/Zair a da im zbog toga nikada i nigdje nije suđeno? Jesu li Alžirci vladali Francuskom ili je Francuska gospodarila svojim magrebskim kolonijama? Je l’ Srbija upravljala turskim zemljama ili je Turska ovdje ubirala harač? Moglo bi se, elem, pronaći na bacanje takvih primjera, koji bi sud u Hagu, odnosno njegove historijske temelje, raznijeli u paramparčad kao Nagasaki i Hirošimu, ali nijedan od njih neće našeg Hakiju vratiti sa Bara. Jer se iz Medačkog džepa i Pakračke poljane, kao uostalom i iz Štrpca i sa bezbrojnih drugih gubilišta još nijedan mrtvac nije vratio.
       Stoga kad se pita - šta da se radi? - je ne umijem odgovoriti a da olovka ne zadrhti. Stotine i hiljade nestalih, koje njihova rodbina još i danas traži i očekuje, čine gornje pitanje ako ne teškim a ono svakako nerješivim. Šta da se radi ako se jedan Mirko Norac, ubojica gospićkih civila, pretvara ovih dana u nacionalnog junaka, u vojvodu i viteza, u heroja i žrtvu za domovinsku stvar? Kome suditi - Norcu ili stotinama hiljada koji mu kliču, koji ga slave? Jer nema tolikog Haga ni tolike sudnice da se u nju strpa toliki koljač i tolika ludnica.
       Ali - šta da se radi? - pitaju novinari. Ne znam, braćo draga i sestre još milije. Kako dani prolaze moje neznanje se širi i povećava, poprimajući katastrofalne dimenzije. Ako sam nekad, eventualno, možda nešto i znao, sad definitivno ne znam ništa. Nije onaj Rubljov od sreće zanijemio i prešao među mutave Nijemce nakon što su Tatari naišli i Rusija bila spaljena. Kako da mi, ovdje preživjeli, išta znamo i kažemo kad smo spaljeni od svoje volje a da Tatare nismo ni vidjeli?
      
       (Autor je književnik i publicista)