NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Desant na Hag

Zašto američki Kongres razmišlja o invaziji na holandsku prestonicu, kakve veze Slobodan Milošević ima sa tim i koliko divizija ima Karla del Ponte?

      (Hag, avgusta)
      
       Sudija Patrik Robinson opet je priredio malo iznenađenje posmatračima Haškog suda. Kada je ovog utorka tročlano sudsko veće u Hagu sasvim očekivano odbilo molbu Momčila Krajišnika da se na 48 sati vrati u Srpsko Sarajevo da sahrani oca, ostalo je zabeleženo da je Robinson glasao suprotno većini. A kada je sve bilo gotovo i Krajišnik vraćen u zatvorsku jedinicu u Ševeningen, u vazduhu je ostala da visi Robinsonova replika tužiocu. Mark Harmon utrošio je deo vremena koji je imao na raspolaganju u toku pretresa da dokaže da Krajišnik nije naklonjen Haškom tribunalu niti privržen ideji njegove opravdanosti i nezavisnosti. Je li vam to pravni argument, upitao je sudija Robinson, jedini haški sudija koji je do sada pokazao spremnost da pred sud izvede čelnike NATO-a, pa makar i kao svedoke. (Američki general Šinseki ipak nije završio na stolici za svedoke na kojoj bi morao da objašnjava ulogu SFOR-a u kidnapovanju Stevana Todorovića, jer je tužilac brže bolje potonjem ponudio veoma povoljnu nagodbu.) Robinson se poslužio ironijom da podvuče kako "omalovažavanje suda" ne lišava nikoga unapred prava pred sudom.
       Bilo bi zanimljivo čuti kakav bi stav tužilac Harmon zauzeo prema molbi čoveka koji kaže sledeće: "Sud u Hagu uvreda je inteligencije svih Amerikanaca... Miloševiću se neće suditi pred porotom njemu jednakih, već pred panelom politički naimenovanih sudija čiji izbor su potvrdile države NATO-a, one iste države koje su dva i po meseca nezakonito bombardovale Jugoslaviju... Dok se ignorišu napadi Oslobodilačke vojske Kosova na Srbe, dotle proces novog milenijuma, suđenje Slobodanu Miloševiću, dnevno uživa podršku NATO-a i američke propagandne mašine."
      
       Kongresmen Pol
       Ove reči izgovorio je kongresmen Ron Pol, republikanac iz Teksasa, pred Predstavničkim domom američkog Kongresa 17.jula ove godine. Ni on ni bilo koji njegov sunarodnik nemaju, razume se, ni najmanje šansi da bilo kada potpadnu pod nadležnost bilo kog haškog sudije ili tužioca. Hag je za one druge, i to u najdoslovnijem značenju reči.
       Kongresmen Pol, dabome, ne pripada većinskoj struji mišljenja u američkom Kongresu kad je reč o bombardovanju Jugoslavije ili o Haškom sudu. I u Sjedinjenim Državama i u Kongresu, međutim, pripada jednoj veoma čvrstoj i glasnoj većini koja neće ni da čuje za to da bilo koji Amerikanac ikad bude izveden pred sličan sud, ma šta učinio i za ma šta bio optužen. U tome je suština sadašnje američke prepirke sa ostatkom sveta oko osnivanja stalnog Međunarodnog krivičnog suda, čiji je statut ugovoren u Rimu 1998. godine. Ideja je da ovaj sud sudi ratnim zločincima svih zemalja na isti način i po istim kriterijumima, po principima međunarodnog prava čija se primena neće razlikovati od slučaja do slučaja, zavisno od političkih prilika i ravnoteže snaga u svetu. U Rimu je statut MKS (ili ICC, International Criminal Court) potpisalo 120 zemalja, a u međuvremenu je to učinilo njih još 17. Tridesetak zemalja, među kojim i Savezna Republika Jugoslavija, do sada je ratifikovalo sud u nacionalnim parlamentima, a ICC će biti osnovan kada ga ratifikuje 60 država. Očekuje se da će se to desiti do kraja iduće godine, i da će ICC biti stvarnost u proleće 2003.
      
       Oslobađanje
       U strahu od tog datuma, američki kongresmeni su u zakonsku proceduru stavili akt koji, ako se usvoji, daje američkoj vojsci pravo da izvrši desant na bilo koje mesto u svetu gde je zatočen bilo koji američki vojnik optužen za ratni zločin mimo volje američkog pravosuđa, i da ga oslobodi. To teorijski znači da bi Amerikanci mogli da se spuste u Hag (gde će se graditi zgrada za Međunarodni krivični sud) i silom otmu svoje građane iz ruku saveznika NATO-a. Kako su stvari došle dotle?
       Amerikanci su pod Bilom Klintonom učestvovali u svakom koraku pravljenja suda, ostavljajući utisak da su njegove oduševljene pristalice i da će revnosno učestvovati u njegovom radu čim se u temelje suda ugrade njihove opravdane primedbe. Treba bez trunke ironije reći da je korist od njihovog angažmana bila ogromna, i da će Rimski sud biti bolja i pravednija ustanova zahvaljujući njima. Čini se da su se tokom petogodišnjeg rada na podizanju suda na noge sasvim iskreno rukovodili željom da sklope pravnu ustanovu pred kojom bi se sudilo i njihovim građanima. To znači da su se trudili da optuženi pred Rimskim sudom uživaju sličnu pravnu zaštitu kao u američkom pravosuđu, a to je po svoj prilici među najvišim nivoima zaštite koji u svetu postoje. U tu svrhu je Rimski sud u startu ispravio najgrublje greške uočene u radu eksperimentalnih sudova kakvi su ad hoc haški sudovi za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.
       Pred Rimskim sudom, tvrde stručnjaci, biće drastično sužena mogućnost pojave lažnih očevidaca poput "svedoka L" iz slučaja Duška Tadića, prvog haškog zatvorenika čiji su advokati pukim slučajem otkrili da je "svedok L" čiji je identitet pred odbranom skrivan, zapravo bosanski Srbin ucenjen i mučen u sarajevskom zatvoru kako bi lažno svedočio protiv Duška Tadića. Preduzete su i mere kako se pred ovim sudom ne bi, kao u slučaju Tribunala za bivšu Jugoslaviju, narušavalo pravo optuženih na brzo i fer suđenje (u Haškom tribunalu optuženi čekaju i po dve godine na početak suđenja, što je u Americi nezamislivo i po pravilu bi se smatralo kršenjem prava optuženika), kao i pravo na javno suđenje (u Haškom tribunalu se suđenja svako malo zatvaraju za javnost radi zaštite svedoka).
       Komentator britanskog časopisa "Spektejtor" Grejem Stjuart je, nabrajujući sve što je sporno u praksi Haškog suda za bivšu Jugoslaviju, početkom avgusta ove godine zaključio: "Neki od tih postupaka se retko primenjuju, ali ostaje činjenica da se bivšim jugoslovenskim liderima sudi po metodima koji bi bili apsolutno neprihvatljivi u bilo kom britanskom ili američkom sudu."
       Ovakvi kritički sudovi na račun Haškog suda u poslednjih nekoliko meseci postali su pre pravilo nego izuzetak. Za to postoje dva razloga. Jedan je izručenje Slobodana Miloševića, kom su se ljudi na platnom spisku Tribunala neizmerno obradovali i kao garanciji dugovečnosti suda i stabilnosti izvora finansiranja, a drugi je postepeno približavanje trenutka osnivanja stalnog međunarodnog suda za ratne zločine. (Možda se naknadno pokaže da izručenje Slobodana Miloševića i nije bilo takav blagoslov za Haški sud kako se u prvom trenutku učinilo, jer je u zapadnoj javnosti od tog časa porastao interes za sud, a uporedo s njim i doza kritičnosti prema sudu.)
      
       Cinizam Britanaca
       Što se Amerikanaca tiče, stvar sa Rimskim sudom je zaribala čim se videlo da ostale zemlje neće pristati na to da se Amerikancima garantuje da nijedan njihov građanin nikad neće protiv njihove volje biti izveden pred sud za ratne zločine. Amerikanci, koji imaju 200 000 vojnika angažovanih u raznim vojnim akcijama širom sveta, van američkih granica, najbolje znaju da je svaka vojnička akcija po pravilu praćena optužbama za ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Isto to znaju i Britanci, koji su ipak ratifikovali Rimski sud: njihovu javnost umirila je izjava ministra spoljnih poslova da se ovaj sud "ne osniva kako bi se pred njega izvodili američki predsednici i britanski premijeri". Ta izjava izriče besumnje tačnu činjenicu, ali ne zadovoljava američki Senat, čiji je doskorašnji predsednik Spoljnopolitičkog odbora DŽesi Helms još pre dve godine izjavio da će Rimski sud biti "dead on arrival" (odnosno DOA, "mrtav po dolasku", kako glasi formulacija poznata iz američkih kriminalističkih filmova) čim dođe u Senat po ratifikaciju.
       Amerikanci su tražili da Savet bezbednosti ima pravo veta u tom sudu, što bi značilo da sud i nije potreban i da međunarodno pravo i ne postoji, već samo pravo jačega, što se nije dopalo zemljama koje su ušle u celi posao kako bi pomerile hladnoratovsku sliku sveta zamrznutu u Savetu bezbednosti u odnosu snaga kakav je bio posle Drugog svetskog rata. Amerikanci su besni i zbog toga što će Rimski sud da "važi" i za one zemlje koje ga ne ratifikuju, što znači da postoji teoretska mogućnost da neko nekog Amerikanca izvede pred sud. Otuda i zakonska odredba o vojničkom izbavljenju optuženih Amerikanaca, zbog koje je celi zakon u Vašingtonu dobio posprdni nadimak "Zakon o invaziji Haga". Holanđanima je sve ovo nešto manje smešno nego Amerikancima, bez obzira što se ne uzima naročito ozbiljno.
      
       Američki suverenitet
       Grupa uticajnih američkih kongresmena, među kojima je i spiker (NAPOMENA ZA UREDNIKA: to znači PREDSEDNIK) Predstavničkog doma Denis Hastert, predložila je Kongresu da uceni Ujedinjene nacije kako bi sprečila osnivanje međunarodnog suda za ratne zločine. Ucena je u tome što Kongres preti da Ujedinjenim nacijama neće isplatiti preostali američki dug za finansiranje UN od oko pola milijarde dolara ukoliko se ne spreči osnivanje suda. Hastertov zakon nije jedini: u proceduri je nekoliko različitih akata koji smišljaju kazne za zemlje koje pristupe Rimskom sudu. Tako se Saveznoj Republici Jugoslaviji koja je, ironijom slučaja, 27.juna ove godine ratifikovala Rimski sud (da bi samo dan kasnije isporučila Slobodana Miloševića Hagu kako bi se kvalifikovala za paket pomoći od milijardu dolara), može desiti da izgubi pravo na i jedan dolar američke pomoći zato što je pristala da sarađuje sa međunarodnim sudom za ratne zločine. Hastertov zakon preti da će uskratiti svaku vojnu pomoć svakoj državi koja ratifikuje Rimski sud, a zahteva i zabranu učešća američkih trupa u bilo kojoj mirovnoj operaciji na svetu, ukoliko se Amerikancima prethodno ne garantuje da njihovi građani ni u kom slučaju ne mogu potpasti pod nadležnost Suda. To je komentatora "Spektejtora" navelo da parafrazira Staljina o rimskom papi: "Koliko divizija ima Karla del Ponte?"
       U "Vašington postu" krajem avgusta objavljen je članak republikanskog senatora iz Ajdaha Larija Krejga, koji kaže: "Umesto što pokušavaju da 'doteraju' Rimski sporazum, Sjedinjene Države moraju da priznaju da je taj sporazum fundamentalna pretnja američkom suverenitetu. Učešće Stejt departmenta u tom poslu je kontraproduktivno. Mi moramo jasno dati do znanja da Sud smatramo nezakonitim telom i da mu se Amerika nikad neće pridružiti i da nikad nećemo prihvatiti njegovu "nadležnost" nad bilo kojim američkim građaninom, niti ćemo pomoći da se ta nadležnost uvede nad drugim zemljama."
       Ako vam ova parola o nezakonitom organu zvuči poznato, to je zato što ste je ko zna koliko puta čuli, a poslednji put verovatno kao argument Slobodana Miloševića pred Haškim sudom. Bivši jugoslovenski predsednik je opet, kao toliko puta do sada, našao saveznike i istomišljenike u Americi. Gorespomenuti kongresmen Pol započeo je svoj istup u Predstavničkom domu 17.jula rečima: "Gospodine predsedniče, suđenje Slobodanu Miloševiću ugrožava američki suverenitet."
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu