NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Deca dece komunizma

Kada bi se o kadrovskim promašajima normalno govorilo i kada smenjivost nesposobnih ne bi bila incident već pravilo, priča o sinovima i kćerima ne bi imala značaj

      Šta je gospodin grof učinio da postane veliki čovek? Pomučio se da se rodi - to je sve. iiiiiii
       Ovako u jednom komadu lamentira samosvesni sluga u unutrašnjem dijalogu sa svojim gospodarom, baš kao što se ovo Bomaršeovo pitanje danas sve češće postavlja u obliku neskrivene optužbe:
       Šta su učinila deca viđenih Titovih komunista, političara, diplomata ili generala, da bi danas postali ambasadori, direktori, glavni urednici? Osim što su izvolela da se rode?
       Oni koji o ovome govore iskreno neprijatno i čija su politička opredeljenja bez sumnje na krajnjoj desnici, pozivaju se na pisane tragove o tome, da su Titovi saborci bili najveći ratni profiteri od svih boraca u antifašističkoj Evropi. Gojko Nikoliš se nije mogao načuditi kada je na jednom skupu posle rata video da su nekadašnji pripadnici francuskog Pokreta otpora ostali zanatlije, sitni trgovci, vinogradari, moleri, mesari... Tito je prema svojim borcima bio obilato izdašan. Omogućio im je da žive u Beogradu sa najvišim zvanjima i činovima. I velikim primanjima i privilegijama. Logičan ishod ovakve socijalne podele u društvu bio je i privilegovan položaj dece Titovih ratnih profitera, što im je omogućilo pohađanje dobrih škola, fakulteta, dobijanje inostranih stipendija, lako ovladavanje stranim jezicima.
       Dolaskom Miloševića na vlast, oni su postali prinudni opozicionari i najveći antiratni profiteri - ispunjavali su sve uslove da budu prevashodni korisnici novca koji je poticao od raznih nezavisnih vladinih organizacija.
       Posle 5. oktobra, ta deca dece komunizma koja danas imaju između 40 i 55, godina postala su deo vladajućeg establišmenta. I tu se zatvara krug. Onda su njihovi roditelji, provincijski školarci koji su završili u dedinjskim vilama i stanovima otetim od bogatih Beograđana (jednako profitera, ali iz Prvog svetskog rata), bili borci za novu Jugoslaviju, danas su njihovi sinovi i kćeri, uspešni i školovani, borci za novu Srbiju.
       Uprkos ovoj analizi za kojom sve češće posežu u poslednje vreme uz prebrojavanje novozaposlenih u Saveznom ministarstvu spoljnih poslova, nezadovoljnici sa desnice nisu jedini, niti oni kojima najviše smeta ovakav poredak vlasti. Žustriji su dojučerašnji apriorni autoriteti. Oni koji su tokom poslednje decenije neovlašćeno prisvajali državu, očigledno su najviše pogođeni. I najglasnije okrivljuju DOS za ovakvu kadrovsku kombinatoriku. NJihov ideološki antagonizam svodi se na to da decu bivših komunista na polugama vlasti drže njihovi dojučerašnji mentori i finansijeri sa Zapada. To potkrepljuju američkim analizama koje, navodno, potvrđuju da se u zemljama bivšeg komunizma najbolje sarađuje sa decom bivših komunista. Ma šta to značilo.
       Kada se ima u vidu ovakav pokušaj čistunstva onih koji su u diplomatiju i u medije ulazili isključivo milošću NJegovom ili NJenom, može se s razlogom postaviti pitanje: nije li se loša mnoštvenost oličena u izbornoj pobedi nad dojučerašnjim protivnikom, u ovom slučaju pokazala u svom boljem svetlu? Jer, antikomunisti su 2000. pokazali mnogo više razumevanja za bivše komuniste, posebno za njihovu decu, nego što su oni za njihove roditelje 1945. I nego što su imali pobednici Osme sednice za svoje partijske neistomišljenike. U zajedičkom poslu da se pobedi vladajuća koalicija, pobednici-antikomunisti suspendovali su teret prošlosti dece sa Dedinja čiji je život bio poduprt očevima. Cinici kažu da je u pitanju prinudna ili prirodna kohabitacija dece bivših komunista i dece razbaštinjenih Srba od strane tih istih komunista. Da li je to najvažnije pitanje? Sigurno da nije. Nesposobnima i nezadovoljnicima je očigledno potrebna još jedna podela u inače raspuknutom političkom prostoru. Ili bi hteli da sinovi i kćeri odgovaraju za očeve? Da ih jednako kažnjavaju baš kao što su činili komunisti.
       U zemljama razvijene demokratije, reprodukovanje vladajućeg sloja iz privilegovane startne pozicije redukuju mnogi korektivi. Pre svega, sistem školovanja koji jednima pruža mogućnost izbora u skladu sa računom u banci, drugima talenat i pamet omogućuju jednako sticanje znanja. Javnost rada svih institucija sprečava improvizaciju i privatizaciju u obraćanju onima koji pod jednakim uslovima treba da pokažu svoje pretenzije u poslu. U našim uslovima, stranačka pripadnost i podrška postaju apsoluti koji prete da prikriju neznanje i amaterizam. Pred tom činjenicom smo se zgražali i osuđivali je u vreme prethodne vlasti, tek sada nema razloga da se o tome ćuti. Kada bi se o kadrovskim promašajima normalno govorilo i kada smenjivost nesposobnih ne bi bila incident već pravilo, priča o sinovima i kćerima ne bi imala značaj koji pokušava da joj se pridaje.
       U međuvremenu, ponašanje pojedinih političara utiče na značajan deo birača da sa nepredvidljivom ravnodušnošću okreću leđa svemu političkom. Klub zavisnika od politike srećom je sve manji, samo se nešto povećavaju zavisnici od normalnog života. Kojima je dosta igranja četnika i partizana.
       Kada bi se o kadrovskim promašajima normalno govorilo i kada smenjivost nesposobnih ne bi bila incident već pravilo, priča o sinovima i kćerima ne bi imala značaj
      
       RADMILA STANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu