NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Obračun sa pojedincima

      Da li se ovoga ljeta nešto naglo promijenilo u međunarodnom gledanju na sve ono što se minule decenije događalo u BiH? Ili je pak puko rutinsko interesovanje Haškog tribunala za ratno funkcionisanje političkog vrha u Sarajevu uzdrmalo i savjest sedmerca koji je, tokom četiri najteže godine, reprezentovao mladu bosansku državu i svijest njenih bošnjačkih podanika?
       I dok su bošnjačko javno mnjenje i nacionalni mediji revoltirano nagađali da li je moguće da među "sedam zlatnih ljiljana" koji su "branili i odbranili jedinstvenu, cjelovitu, multietničku", Stjepan Kljujić i Nijaz Duraković su požurili da se odreknu uloge ratne vrhovne komande. U autorskim ispovijestima i intevjuima sarajevskoj i banjalučkoj štampi, prenijeli su svu svoju odgovornost na Aliju Izetbegovića.
       Stjepan Kljujić tako veli da je "vlast i odgovornost bila u rukama jednog čovjeka...", da "niti jedan važniji detalj o radu i komandi Armije nije nikada bio na dnevnom redu Predsjedništva...", da je "odlučivanje prenijeto u privatne ruke...", da "Predsjedništvo nije imalo kompetencije i zbog toga što nije imalo finansijskih sredstava..." ("Sl. Bosna", 18.08.2001). A Nijaz Duraković piše o "uzurpacijama i neprikosnovenoj volji predsjednika...", o "dvopartijskoj SDA-HDZ vlasti...", o "totalitarističkom okruženju...", o tome kako "vojne odluke nije donosio, niti ga je ko šta pitao..." ("Nezavisne novine", 19.08.2001).
       I mada niko nije doveo u pitanje utemeljenost citiranih ograda, Kljujiću i Durakoviću je postavljeno, najblaže rečeno, neugodno novinarsko pitanje: Zašto su godinama sjedili u Predsjedništvu ako su već bili onemogućeni da obavljaju funkciju kolektivnog šefa države u punom ustavnom kapacitetu? Urednik "Oslobođenja" Zija Dizdarević u kolumni "Žiža" piše: "U otklanjanju bilo kakve svoje odgovornosti, Duraković ne trepnuvši priznaje da tokom rata u Predsjedništvu nije obavljao svoj posao... a u svom (samo)zaboravu do bezobrazluka zaboravlja da je i nečinjenje grijeh, posebice u tako grešnom vremenu." I pita Durakovića: "Zašto nije učinio političku i moralnu gestu krajnjeg neslaganja?"
       Glodur "Slobodne Bosne" Senad Avdić podsjeća da je Stjepan Kljujić javno reagovao na ubistvo dva fratra u Fojnici, ali nije pitao Izetbegovića šta se događa u sarajevskom centralnom zatvoru i ko naređuje ubistva po Goraždu. U svom stalnom komentaru "Noćas spaljujemo iluzije", a pod naslovom "Stari grijesi nove vlasti", on Kljujiću i Durakoviću pridružuje i Zlatka Lagumdžiju, koji je u isto vrijeme i na isti način bio potpredsjednik Vlade BiH.
       Možda iz Haga traženi zapisnici Predsjedništva BiH sami po sebi i ne bi poslužili kao tako snažan katalizator navedenih javnih preispitivanja i glasnih samopreispitivanja da svemu nisu prethodila dva događaja. Samo koju nedelju ranije, naime, na "službeni put" u Hag otišli su generali Hadžihasanović i Alagić te pukovnik Kubura. A potom je uhapšen ratni komandant IX brdske brigade sarajevskog korpusa Ramiz Delalić Ćelo.
       Međutim, međunarodne optužnice za tri visoka bošnjačka oficira Armije BiH koji su tokom rata rukovodili formacijama sa visokim procentom mudžahedina u operacijama u kojim je stradao veliki broj nemuslimanskih civila, ukazuje da ratni zločini nisu bili srpsko-hrvatski nacionalni specijalitet. Naravno, malo je vjerovatno da su bošnjačke vojskovođe, baš kao i njihove kolege na drugoj i trećoj strani, lično i neposredno usmeno ili pismeno izdavali kompromitujuća naređenja. Ali komandna odgovornost za neznanje, nesprečavanje i nekažnjavanje već se popela vrlo visoko, na samo jednu stepenicu do same vrhovne komande.
       Bilo je to dovoljno za muk zaprepašćenja u, ljetnim vrućinama opustošenom, glavnom gradu. Sve do Dejtona, muslimansko nacionalno mnjenje je tokom cijelog rata, pod uticajem što domaće propagande što svjetskih medija, bilo duboko uvjereno da jedino njihovi sunarodnici vode pravedan odbrambeni rat i da su isključivo oni žrtve. A da su, istovremeno, agresori i zločinci bezmalo svi pripadnici oružanih formacija druga dva naroda.
       Bez obzira što ni politički ni logički nije moglo da stane u glavu da se "sukob između sustanara u zajedničkom dvorištu" može definisati na takav način, malo-pomalo takva nacionalna samodopadljiva verzija rata, ohrabrena globalnom medijskom podrškom, natopila je svijest gotovo čitave bošnjačke populacije. I oni koji su u početku imali rezerve prema svakom nacionalnom okupljanju, pa i kada je riječ o vlastitom narodu, počeli su da vjeruju da je SDA bosanska građanska stranka a Alija Izetbegović predsjednik svih (poštenih) Srba i Hrvata.
       Prvih godina mira nezavisni politički magazini "Slobodna Bosna" i "Dani" otkrili su istinu da je uporedo sa planetarno poznatom vanjskom srpskom surovom srednjovjekovnom opsadom Sarajeva, čije žrtve su bili i Srbi zatečeni u gradu, postojao i malo poznati unutrašnji bošnjački teror nad nemuslimanskim stanovništvom. Provodili su ga lokalni "crni biseri", pod nadimcima Juka, Caco, Ćelo, Dedo, Puška i sl. na čelu preratnih manje poznatih čaršijskih džeparoša, siledžija, tabadžija, istjerivača, utjerivača, dilera, švercera... Dosije "Kazani" potvrdio je da se nije radilo o pojedinačnim ekscesima, nego o sistematskom i masovnom nasilju. Ali neugodna mrlja na idiličnoj slici o Sarajevu, koje je i tokom rata navodno sačuvalo građanski duh multietničke tolerancije, retuširana je tezom da se radilo o kriminalcima koji su djelovali ne samo izvan nego i protiv sistema. Tobože etničko čišćenje koje je provođeno nad Bošnjacima bilo je dio programske politike SDS-a i HDZ-a, a etničko čišćenje koje je provođeno nad Srbima, ne samo u Sarajevu, bilo je samo incidentno kršenje inače multietničke strategije SDA. Napokon, nije li se Izetbegovićeva vlast sa njima obračunala čim je za to smogla snage?!
       Istina je mnogo kompleksnija i protivrječnija! Jeste riječ o pripadnicima predratnog sarajevskog podzemlja, jeste da su se oni od prvog dana rata angažovali na odbrani grada. Ali takođe je istina da su ti isti kriminalci poharali sve radnje po centru Sarajeva te da su organizovali sistematsko nasilje i otimačinu koji su bili koncentrisani na srpsku populaciju kao najmanje zaštićenu. To je obuhvatalo upadanje u stanove, pretrese, pljačku, privođenja, trpanje u privatne zatvore, tjeranje na kopanje rovova, silovanja, prebijanja, te ubistva, i to na najsvirepije načine. A sve pod uniformama i znamenjima vojne policije i specijalnih jedinica koje su bile uklopljene u sistem regularne armije i jedinica MUP-a.
       U drugoj godini rata zaista će doći do obračuna sa ovim sarajevskim "periferijskim (odnosno mahalskim) zmajevima", tačnije, do likvidacije Jusufa Prazine Juke u Belgiji i Mušana Topalovića Cace, pri navodnom pokušaju bjekstva u Sarajevu. Prethodno je prvi stekao čin generala sa kabinetom u zgradi Predsjedništva, a drugi dogurao do komandanta po teroru zloglasne IX brdske brigade sarajevskog korpusa. Svi ostali su poslije kraćeg pritvora i istrage prekomandovani u druge jedinice i tako praktično amnestirani. Među njima je i Ramiz Delalić Ćelo koji je sada uhapšen zapravo samo zbog pukog mirnodopskog sukoba sa saobraćajnim policajcem.
       Prema srpskim ocjenama, do obračuna je došlo samo sa malobrojnim pojedincima, i to tek onda kad su se otrgli od vrhovne komande, a dobro je poslužilo Izetbegoviću da se simbolično ogradi od terora nad nemuslimanskim stanovništvom. Nekažnjeno su ga vršili tokom cijelog rata, počev još od ubistva srpskog sveta na Baščaršiji, koje je prije nekoliko godina kao vlastito djelo javno priznao upravo Ramiz Delalić, a potom ga porekao.
       U nedavno objavljenoj knjizi Sjećanja i sam Izetbegović se vrlo opreznim formulacijama bavi unutrašnjim krugom sarajevskog ratnog pakla. Ne pominjući da je još u junu 1992. na višekratne zahtjeve Srba u organima vlasti da se stane na kraj opisanom nasilju, odgovarao "da je riječ o braniteljima grada koje narod obožava" te da je "i nevoljan i nemoćan da im se suprotstavi...", on preokret vezuje za poznato pismo generala Jovana Divjaka upućeno čitavu godinu dana kasnije, to jest u maju 1993. Divjak mu se požalio da je, iako formalno br. 2 Armije BiH, okružen nepovjerenjem i isključen iz komandovanja te da su ga pri obilasku terena zarobili podređeni lokalni komandanti i više nedjelja držali u zatvoru. Ali opisuje i nasilje vojnih formacija Mušana Topalovića Cace i Ramiza Delalića Ćele nad sarajevskim civilima.
       "Divjak to izričito ne kaže ali se iz navedenog pisma moglo zaključiti da je takav odnos prema njemu uvjetovan činjenicom da je Srbin i da su žrtve maltretiranja uglavnom Srbi..." - piše Izetbegović na stranicama 153 do 155 i nastavlja: "Inače, sve češće su se pronosile neprovjerene ali uporne priče o maltretiranju Srba u gradu." Do obračuna će, međutim, doći tek krajem oktobra '93, dakle još pola godine kasnije jer su navodno pripreme za ovu delikatnu akciju obračuna u vlastitim redovima trajale mnogo duže nego što je bilo predviđeno.
       Podatak koji navodi sam Izetbegović da je žestok oružani otpor i Cace i Ćele trajao sve dotle dok ih on kao predsjednik nije lično telefonom pozvao na predaju, za mnoge je još jedna indikacija da je predratno sarajevsko podzemlje koje je tokom rata zavladalo gradom zapravo djelovalo pod njegovom direktnom komandom. Interesovanje haških istražitelja a suđenje Delaliću ili bar njegovo svjedočenje, trebalo bi da baci više svjetla na ove sumnjive veze.
       O tome bi se, naravno, moglo ponešto saznati i iz zapisnika sa sjednica Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu predstavljalo kolektivnog šefa države, pa konsekventno i vrhovnu komandu armije. Izetbegović je tu na papiru bio samo prvi među sedmoricom jednakih. Ali on se najprije neustavno dokopao položaja prvog predsjedavajućeg umjesto Fikreta Abdića, kome je kao članu sa najviše izbornih glasova taj položaj pripadao. Zatim je svoj mandat, takođe neustavno, sve do Dejtona produžavao iako ga je poslije dvije godine morao prepustiti članu Predsjedništva druge nacionalnosti. Napokon, za sve to vrijeme on se ponašao kao inokosni šef države s neograničenim mandatom.
       I gore od toga, državni vrh BiH on je tretirao kao muslimansku nacionalnu stvar, o čemu svjedoči Adil Zulfikarpašić u knjizi Okovana Bosna, objavljenoj 1995. u Cirihu. Na Koljevićevu primjedbu da ovaj putuje po inostranstvu i vodi svoju ćerku Sabinu kao zvaničnog člana delegacije, a on kao član Predsjedništva zadužen za međunarodnu saradnju nema ni puku informaciju, ovaj je dao za prisutnog Zulfikarpašića nevjerovatan odgovor: "Znaš, ja sam razumio da je Skupština u vašim rukama, vlada je u rukama Hrvata, a Predsjedništvo je u rukama nas Muslimana!" (str. 106)
       Tako zapravo i jeste bilo, bar što se tiče kolektivnog šefa države. Tu je Izetbegović, uz podršku "Jugoslovena" Ganića i Hrvata Kljujića, neprestano imao osiguranu većinu za muslimansku politiku, a Plavšićeva i Koljević su bili prinuđeni da nemoćno izdvajaju stavove i naknadno ih obrazlažu javnosti. Tako se nastavilo i poslije njihovih ostavki, odnosno nakon popunjavanja Predsjedništva, uprkos uvođenju konsenzusa u odlučivanju. Ratno stanje je, recimo, proglašeno tako što je sjednica održana bez članova srpske nacionalnosti jer su u prethodnoj raspravi iznijeli negativan stav. Vojni savez sa Hrvatskom je potpisan a da su Srbi u Predsjedništvu o tome saznali iz štampe i u naknadnoj raspravi ga odbacili. Tekst poznate Platforme o političkim ciljevima djelovanja Predsjedništva falsifikovan je u odnosu na original koji je usvojen na sjednici, jer je naknadno ubačena preambula "o agresiji Srbije, Crne Gore i JNA".
       Zapisnici će biti još zanimljiviji po tome šta u njima ne piše, jer Predsjedništvo zapravo ni prethodno ni naknadno nije ni raspravljalo a kamoli odlučivalo o ključnim vojnim i civilnim poslovima. Sve je to, kako ovih dana potvrđuju Stjepan Kljujić i Nijaz Duraković, Izetbegović radio samostalno, odnosno preko svojih ličnih neformalnih opunomoćenika, poput Omera Behmena, Hasana Čengića, Bakira Alispahića, Harisa Silajdžića, koji su činili okosnicu paralalne stranačke linije SDA.
       O tome iznenađujuće precizno piše ugledni francuski autor Ksavijer Bugarel. "Nakon izbijanja rata SDA je pomjerila određene funkcije sa onog što je postalo potpuno dezorganizovan aparat ka vlastitoj stranačkoj paralelnoj mreži. Građanske partije uspjele su dobiti mjesto u kolektivnom Predsjedništvu, ali u isto vrijeme SDA je uspjela da zaobiđe i marginalizuje takve državne institucije da bi efikasnije monopolizovala vlast... Ovaj oblik vladavine u kojem se zvanične institucije zaobilaze za račun paralelnih mreža koje su imale ogroman udio u vlasti, doveo je do dualiteta bosanske države... Članovi kolektivnog Predsjedništva, na primjer, bili su redukovano na puku legitimirajuću funkciju pošto im Alija Izetbegović i njegova ekipa nisu omogućavali nikakav stvarni uticaj. Bošnjački sabor, sastavljen od političkih i kulturnih predstavnika isključivo iz muslimanske zajednice, bio je sazivan naporedo sa bosanskim parlamentom. A u bosanskoj armiji muslimanske brigade, finansirane direktno od paralelnih SDA mreža, javile su se naporedo sa reguliranim jedinicama" (citirano prema "Slobodnoj Bosni", Sarajevo, 18. jun 99).
       Sve je to, bez sumnje, moralo biti odavno poznato inostranim obavještajnim centrima. Ali kao što je u određenim periodima minule decenije, međunarodnom faktoru odgovaralo da potonjeg zatočenika u Hagu proglasi stubom mira na Balkanu i posthumnog optuženika za ratne zločine podrži u etničkom čišćenju Kninske krajine, tako je za neke druge aktere jugoslovenske tragedije bilo potrebno da budu građanski demokrati i promotori multikulturalizma u BiH. Svjestan i sam koliko je ta međunarodna podrška varljiva, kao i da su Plavšićeva i Krajišnik dospjeli u Hag tek pošto su sišli sa vlasti, Izetbegović je situaciju izgleda shvatio sasvim ozbiljno. Izjavio je da su se Predsjedništvo i on lično borili za BiH te sprečavali zločine gdje god je bilo moguće, ali "da je spreman da podijeli sudbinu sa svojim generalima". Za sada su samo neki od generala u Hagu, a njega još niko nije tamo ni pozvao, ali bosansko-hercegovački mediji u oba entiteta preplavljeni su nagađanjima da li i generali i Ćelo i zapisnici zapravo upućuju na jednu te istu glavnu adresu.
       Ne treba isključiti da je pred međunarodnim sudom u Hagu naprosto tehničkim redoslijedom došao na tapet i bošnjački dosije. No, pošto i tamo, kao i svugdje, ima i politike, nameće se pitanje da li se, šta i zašto ipak promijenilo u međunarodnoj politici prema BiH? Demokratske promjene u Hrvatskoj i Jugoslaviji za sada nisu proizvele očekivano tronarodno izmirenje, to jest pokazalo se da su Bosanci i Hercegovci skloni da se dijele i bez Tuđmanovih i Miloševićevih planova i podsticaja. Izvana isforsirana pobjeda Alijanse za demokratske promjene i u entitetima i u zajedničkim organima u Sarajevu jeste marginalizovala koaliciju za rat SDA-SDS-HDZ, ali nije spriječila agresivne ispade odozdo - Hrvata za treći entitet i Srba protiv obnove džamija. Ako se tome dodaju previranja u Makedoniji i na Kosovu, ne upućuje li to na nešto drugačiji pristup bosanskoj krizi koja traje i pola decenije nakon Dejtona? Da li se u Vašingtonu i Briselu došlo do zaključka da ni Bošnjaci, baš kao ni Albanci, nisu bili baš samo žrtve u oružanoj prekompoziciji DŽU i da je došlo vrijeme da se bar naknadno naprave neke ravnoteže.
       Prije svega radi istine, ali i političkog pragmatizma radi. Jer da bi BiH mogla da funkcioniše, neophodno je ne samo da bude uklopljena u dobrosusjedsko okruženje nego i da se uspostave unutrašnje trojne simetrije. "Ako je optužen neki pop, mora da su zgriješili i neki fratar i hodža, ili će bar to sa likovanjem zloupotrijebiti!" Taj nauk su bili usavršili Branko, Hamdija i Milanko a izgleda da i Petrič upravo proučava njihovu političku zaostavštinu. Neki smatraju da je na to podsjetio Mladen Ivanić prilikom nedavnog višednevnog boravka u Hagu kada je lokalnu podršku u hvatanju istorijskog vođe bosanskih Srba uslovio aktivnijim odnosom Karle del Ponte prema trećoj osobi u dva ratna trijumvirata Tuđman - Milošević - Izetbegović i Karadžić-Boban-Izetbegović. Neki pak još mnogo veći značaj pridaju istupu kardinala Vinka Puljića pred senatskim komitetom za međunarodnu politiku u Vašingtonu gdje je objasnio potrebu bosanskih Hrvata za nacionalnim entitetom jer ni Bošnjacima "nije baš maslo za Ramazana".
       Na ove mjene u svijesti bošnjačog naroda i u savjesti njegove elite sa indignacijom se osvrće ugledni prof. dr Šaćir Filandra, nacionalni intelektualac stasao upravo tokom posljednjih "najtežih deset godina": "Primjer nedostatka samopoštovanja jeste pranje ruku od svega što se dešavalo u vrhovnom državnom tijelu tokom bosanskog obrambenog rata jednog dijela članova ratnog Predsjedništva... Radi se o poslovičnom kukavičluku što se uljepšano naziva oportunizmom, a što je u Bosni odavno modus vivendi. Oportunizam je način življenja bosanskog čovjeka, svojevrsna filozofija dosadašnjeg bosanskog preživljavanja" ("Dani", 24.08.2001).
      
       NENAD KECMANOVIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu