NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Žanetićarije<br>Voja Žanetić
Razmera

      Pošteno rečeno, vrlo bih rado izbegao obavezu pisanja ovog teksta, a u ovako morbidnim okolnostima, nepogodnim za svakonedeljnu zajebanciju na ovoj strani. No, što bi rekle iskusnije kolege (kojima sam hteo da uvalim stare krivinaške priče o gripu, depresiji, gužvi na poslu ili teškom prelomu svih prstiju uz pomoć kojih kucam tekstove - nijedna nije prošla): "To je tragedija našeg posla. Novine izlaze i u ovakvim slučajevima. Štaviše, odlično se prodaju!" Poštujem. I ne garantujem za nivo zabave, naravno.
       Elem, dok mi se iza leđa na televizoru po, recimo, 1234. put ruši Svetski trgovinski centar, ne mogu da se otmem utisku da se sve oko nas mnogo smanjilo. To valjda zato što je javno pokazana količina globalnog zla i ludila poprimila zaista kolosalne razmere, pa svaki ovdašnji događaj u ovom trenutku ima problem sa veličinom, i to veliki. Primera radi, u ponedeljak uveče je susret Koštunice i Đukanovića imao sasvim pristojan format: u našim glavama su problemi odnosa Srbije i Crne Gore, opstanka Jugoslavije, rešenja srpske političke krize, itd. - imali relativno ozbiljan rejting. Tokom sutrašnjeg dana to se lagano promenilo. Šta beše Crna Gora, ko je Milo Đukanović i šta radi ovaj zbunjeni čovek pored njega? Uveče je stvar bila još bleđa: Premijer, što savezni, a što republički, sa značajnim izrazima lica davali su relativno beznačajno mišljenje; Rukovodstvo Države je, ozbiljnog izgleda, sedelo na relativno neozbiljnom sastanku; neki Ministar se javio iz neke zemlje i poručio da će da se vrati, nekad, kad nađe neki prevoz. Bledunjavo, baš. Sve u svemu, ko nije imo avion da se zaleće u njega, mogao je slobodno taj dan da novinare odvede na kafu, čisto da se ne troše trake i olovke bez veze. Ali da se vratimo, kratko, na temu, pa da bežimo dalje.
       Ako ima uopšte povoljnih vesti vezanih za američke događaje, a to je činjenica da sve nas odavde niko nije ni pomenuo u vezi sa njima - valjda nam je istekao rok trajanja za dežurne krivce, šta li je. Doduše, nekako bi moglo da se poveže da je neka hipotetička mentalno poremećena grupa ovdašnjih fanatika krenula u osvetnički pohod posvećen CK & Generalštabu. No, tu opet imamo problem sa formatom, veličinama i stvarnim stanjem. Prvo, ovde je već nekoliko meseci sve manje fanatika. Drugo, nema šanse da dobiju vize. I treće, terorizam podrazumeva dobru organizaciju. Ništa onda. Na sreću.
       I eto. Sad kad se desilo ovo što se desilo, red je da se ubuduće obrati pažnja na razmeru, čisto da se uspostave kriterijumi za veličinu ovdašnjih događaja, a u odnosu na novo doba i svet u kojem od utorka živimo. Veliko je, dakle, kad se za sat vremena sruše dva ogromna nebeska tornja. Malo je kad se posle nekoliko meseci ne sruše dva suprotstavljena politička klana. Veliko je kad zamalo padnu sve svetske berze. Malo je kad privatizacija zamalo da počne. Veliko je kad se digne onolika prašina na Menhetnu. Malo je kad se diže medijska prašinica o raznim "slučajevima". Bin Laden je veliki neprijatelj Amerike. Ovdašnji neprijatelji su amateri mikroskopskih razmera. Svet je velik. Naše selo je malo.
       Od utorka, 11. septembra 2001, pa nadalje, pogotovo.
      
       Ekipa:Sanjao sam užasan san. U njemu su preovladavali novinski naslovi i konferencije za novinare. Da, bitno je da se pomene da se san događa u prošlosti. A evo kako taj san ide.
       Sanjam kako se, u nekim dnevnim novinama, pojavila vest da je izvor iz Kabineta Predsednika Košarkaškog saveza odao da se u Kabinetu razgovara o korupciji u Košarci. Onda je deo Stručnog Štaba oko Selektora Reprezentacije napao Kabinet i Predsednika, posle čega je nastala neviđena medijska pometnja. Deo igrača, bekovi i krila, stali su na stranu Selektora. Centri su podržali Predsednika. Fizioterapeut je bio neutralan. U pripremnom periodu Ekipa je igrala polovično: bekovi i krila su učestvovali u napadu, ali bez dodavanja centrima, jer ovi nisu prelazili pola terena. U odbrani su centri poginuli od skakanja pošto su bekovi i krila ostajali na protivničkoj polovini i uzaludno čekali kontre. "Pik end rol" (šta god to bilo) izvodio se tako što je pola ekipe primenjivalo "Pik" a druga polovina "Rol". Pošto su se utakmice, posle takvog polurazlaza, uglavnom gubile, i Predsednik i Selektor su za poraz optuživali malo jedan drugog, a malo više prethodno košarkaško rukovodstvo, koje je upropastilo naš sport u prethodnih dvanaest godina. Načisto.
       Tako, otprilike ide taj san o Ekipi, njenom Selektoru i Predsedniku. A onda sam se, obično, budio okupan znojem i gledao kako u stvarnosti jedna druga, valjana Ekipa lupa Turke, Letonce i ostale evropske košarkaške velesile. To je prava stvar. Kad je prava Ekipa, a ne ko ova iz doskorašnjih snova. Sad da ne crtam na koju Ekipu aludiram, nije red da ih pominjem. Za razliku od košarkaša, još nisu zreli za medalju.
       I ko zna kad će.
       Istorija:Dobila su deca novi udžbenik istorije. U njemu ne samo što nema Slobe, nego nema ni svih ostalih dragih lica koja su nam ulepšavala istoriju u prethodnih 12 godina, što u Poziciji, što u Opoziciji. Greška, povelika. Pošto će tako obrazovana deca učiti istoriju na svojim, a ne na našim greškama. A nema smisla da se istorija tako surovo ponavlja.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu