NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
Tradicija i reforma
 

Svetlana Stipčević

Naši su se "reformisti" pokazali kao lažljivi političari. A laž u politici kratko traje. Samo u autoritarnim i totalitarnim sistemima ona može da potraje. Ako ovako nastavimo, mi ćemo ući u ono što se zove "represivna demokratija"

      Mi smo čudna zemlja, i u nas ima čudnih ljudi. Kada hoćemo da kažemo nekome da govori gluposti, izgovaramo još veću glupost: "Nemoj da filozofiraš". Ni u jednom evropskom jeziku filozofirati nema takvu konotaciju. Kada naši tobožnji reformisti hoće da obezvrede nekoga, danas vele: "On je tradicionalist". Čuvanje tradicije u celoj Evropi se poštuje. Jer evropske zemlje su zasnovane na tradiciji. Da je nisu imale, ne bi ni postojale. Čak i država Francuska, koja je obezglavila Luja XVI, poštuje svoje Burbone jer se u njihovo vreme i stvorila francuska nacija, a zasigurno nisu to učinili jakobinci.
       Zašto bismo mi morali da se odreknemo svojih tradicija? Jovan Đorđević je daleke 1895. godine napisao: "Mi Srbi smo čudnovati ljudi. Mi smo prijatelji mira, sloge i bratstva sa celim svetom. Naša je deviza 'svakom svoje' (...). Mi puštamo da nam najpre i drugi uzmu i ono što je zaista njino, a i ono što žele da bude njino - a nama što ostane. Posledica te naše grešne indolencije ta je da nas grabljivi susedi pljačkaju i čerupaju sa svih strana: a mi spokojno i s rezignacijom čekamo da nam oni kažu što je naše. Tako nam je zasad još ostala samo Crna Gora i ova naša Srbija." Teško je nepoverovati da ove rečenice, stare više od jednoga stoleća, nisu upravo iz ovih, naših dana.
       Uzmimo samo sudbinu srpskog jezika i njegovog izvitoperavanja i pokrštavanja u svim novonastalim državama u našem susedstvu, a na istoj crti i neviđenu otimačinu srpskog književnog i kulturnog nasleđa. A onda naši uvek predusretljivi "penovci" velikodušno predlože da svoje, srpske pisce, koji su se takvim sami eksplicitno deklarisali za života, proglasimo zajedničkim južnoslovenskim. Zahvaljujući ovakvoj velikodušnosti, koju susedi ne uzvraćaju, naš jedini nobelovac slovi kao "hrvatski", "bošnjački" i "(eks)jugoslovenski" pisac na mnogim slavističkim katedrama širom sveta. A oni čija je dužnost da se u ime države brinu o predstavljanju naše nacionalne kulture u svetu prema tome se ophode sa podjednakom indolencijom i još većim neznanjem od svojih prethodnika.
       A šta da kažemo o onima koji sebe slavodobitno nazivaju "reformistima". Imali smo ranije, u komunističko vreme, doktrinare bez doktrine, ideologe bez ideologije, a danas - reformiste bez reformi. Za bezmalo godinu dana nisu uspeli da reformišu ni Miloševićev sistem. Svi njegovi sistemski zakoni su na snazi. Zakon o državnoj upravi, koji je dao neograničena prava ministrima da "ministruju" na celoj teritoriji Srbije, i danas služi da se voluntaristički dele sredstva koja se od građana ubiraju. Postavljaju se "kadrovi" po Miloševićevim zakonima. Za postavljenu trpezu samo su seli drugi ljudi. "Kleptokratija" se polako preobražava u "kleptodemokratiju". Kužni, i od svih prokaženi Zakon o univerzitetu, koji je toliko unazadio univerzitet, još i danas je na snazi. A obećavano je u predizbornoj kampanji da će odmah biti ukinut. Zakon o javnim preduzećima, koji je podredio vladi sve velike privredne sisteme, i dalje važi. A u "upravne odbore" su samo došli neki novi ljudi, partijski kadrovi nove vlasti i njihovi kandidati često odabrani po kumovskom i rođačkom kriterijumu.
       Umesto da vaspostavimo demokratsku ustanovu konkursa, i dalje se ministarskim dekretom postavljaju direktori klinika, pa ponegde asistenti predvode redovne profesore u jutarnjoj lekarskoj viziti. Na čelo važnih nacionalnih institucija kulture novi politbiroi postavljaju anonimuse iz svojih partijskih štabova. Nismo mi tako nevični u pisanju novih zakona da bi nam bile potrebne godine da ih ispišemo, i usvojimo. Institucije vlasti starog režima ostale su iste, poluge vlasti su ostale iste, polugama samo upravljaju drugi ljudi. Bez reformi ne može biti reformista. Naši su se "reformisti" pokazali kao lažljivi političari. A laž u politici kratko traje. Samo u autoritarnim i totalitarnim sistemima ona može da potraje. Ako ovako nastavimo, mi ćemo ući u ono što se zove "represivna demokratija".
       Promene ne ugrožavaju tradicionalisti, već oni koji ih ne izvode na pravi demokratski način, ili oni koji se zadovoljavaju njihovim prividom.
      
       (Autor je profesor univerziteta)


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu