NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Poslednja šansa

Kiro Gligorov: Makedonija je sve Što imamo (4)

      Još nekoliko reči o ovim samitima. Očigledno, dilema federacija ili konfederacija nije mogla da se reši nekom čarobnom formulom. Realnije je bilo tražiti druga rešenja za prevazilaženje krize, s tim što će svaka republika pronaći sopstveni interes u zajedničkom rešenju. I to isključivo mirnim sredstvima.
       Imajući u vidu spomenute kontroverze, jednoga dana, posle sednice predsednika, razgovarao sam sa Alijom Izetbegovićem i zajednički smo zaključili: hajde da se potrudimo da napravimo zajednički predlog, pa, ako ništa drugo, da ga drugim predsednicima damo kao predlog za razmišljanje, eventualno i kao osnovu za neki dogovor, da čujemo primedbe i dopune, pa da se tako dođe do jednog dokumenta koji će, pre svega, otkloniti opasnosti od rata a možda bi došlo i do drugih pozitivnih efekata.
       Bilo je jasno da se Srbija nikad neće odreći Srba u Slavoniji, Krajini, na Kordunu, Baniji (u Hrvatskoj). Oni su tada govorili da ih u Hrvatskoj ima oko 800 000, dok je popis pokazao da tamo ima oko 600 000 Srba. No i to nije mali broj, posebno ako se ima u vidu da je reč o veoma interesantnim područjima kao što je Slavonija, pa i onaj deo prema moru - sve do Šibenika. Jedno vreme, kasnije, Srbi su čak ušli u Šibenik.
       Dogovorili smo se da ja nešto napišem pa da dam Izetbegoviću da to dopuni ili izmeni, da mi zatim vrati tekst, pa, ako se složimo, da ga na sledećem sastanku predsednicima iznesemo kao naš zajednički predlog. Potrudio sam se da to napravim zajedno sa saradnicima - LJubomirom Vrckoskim, Vladom Popovskim ... Konsultovao sam se s vojnim saradnicima zato što je trebalo predložiti i neka rešenja o zajedničkoj vojsci, da li da ona u celosti bude zajednička ili bi postojale i neke teritorijalne republičke trupe i kako da se obezbedi koordinacija u Vrhovnoj komandi.
       Preovladalo je mišljenje da nova država treba da bude savez država zato što se u svim ustavima takvih saveza republike tretiraju kao države - i to da stavimo u ime države, da se naznači da te države prave savez, što je identično sa konfederacijom - ali kazano na drugačiji način. Najviše se raspravljalo o ekonomskim pitanjima, šta je to što bi ostalo da se rešava na nivou saveza, kako će se kontrolisati emisija novca, kako će se raspolagati devizama ...
       Znao sam da su ta pitanja od primarne važnosti za one republike koje su polako išle na odvajanje od Jugoslavije. NJihov prvobitni predlog bio je da se napravi konfederacija a drugi predlog je bio ovaj: ako drugi žele da se očuva federacija, tada da se napravi nekakva asimetrična federacija - četiri republike da se organizuju na federalnoj osnovi i da se onda sve četiri povežu sa Hrvatskom i Slovenijom na konfederalnoj osnovi. Razume se, o tome se mnogo raspravljalo u javnosti, među pravnicima i specijalistima za ustavno pravo, i takva dvojna priroda buduće države (u jednom delu federacija - u drugom delu konfederacija s drugim državama) nije naišla na dobre ocene.
       Mislim da sam prethodno već spomenuo da sam još ranije izneo stav da, ukoliko se jedna republika otcepi od Jugoslavije, ni Makedonija ne može da ostane u toj zajednici. Drugim rečima, značilo bi da postoji velika opasnost da Makedonija padne pod vlast Srbije ukoliko bi kao republika ostala u Jugoslaviji bez prisustva ostalih republika.
      
       AMERIKANCI:Druga strana problema bila je međunarodnog karaktera. Još tada, SAD i Nemačka, a Nemačka je u dobroj meri to zastupala i unutar Evropske unuje, bili su za to da se Jugoslavija kao država očuva. Tako na primer, kada smo razgovarali sa američkim ambasadorom Zimermanom, koji je dolazio u Skoplje iz Beograda, i "pokrivao" i Makedoniju kao ambasador (iako još nismo bili priznati kao država) u svakom razgovoru se slagao s idejom da budemo nezavisna država, i to ne samo mi, ali je svaki put naglašavao posledice raspadanja Jugoslavije. Ukazivao je na novi strateški položaj Balkana, da će se u novoj situaciji razviti razni interesi članica Unije prema Balkanu, govorio je da su SAD veoma zainteresovane za razrešavanje ovih pitanja jer se plaše da će, ako se rasturi Jugoslavija, početi da deluju sve one stare varijante o nekom slovenskom ili pravoslavnom povezivanju. S druge strane, SAD su strahovale da će se time otvoriti prostor za prodiranje islamizma sa Istoka - iz Irana, Iraka, Turske, iz arapskih zemalja - koji će se kretati preko Bugarske gde ima milion Turaka, kod nas ima turskog i drugog muslimanskog stanovništva, u Albaniji su muslimani, u Sandžaku, u Bosni takođe - i zato su strahovale da ne nastane neka nova alijansa. To bi moglo da dovede do nove podele Evrope, kao što bi bilo i u slučaju nekog pravoslavnog povezivanja, odnosno povezivanja Slovena i tada bi došli na dnevni red problemi hladnog rata. U tom slučaju bi se sučelili, s jedno strane, uticaji SAD kao supersile i EU kao jedne nove sile (iako još nije imala sopstvenu vojsku), i interesi Rusije, s druge strane.
       Imajući u vidu da im je primaran interes bio Bliski istok i naftni izvori, ukoliko bi došlo do raspada Jugoslavije (a pozicija Bugarske, Rumunije itd. nije bila do kraja jasna, nije se znalo kako će se definitivno opredeliti u pogledu njihove zavisnosti od Rusije i ruske ekonomije, ruskog gasa, nafte, sirovina itd.), Amerikanci su se plašili da će se u tim okolnostima zaoštriti bliskoistočno pitanje među velikim silama. To im nije bilo u interesu jer otkako su Britanci napustili Bliski istok SAD su nastojale da budu glavni arbitar na tim prostorima i zato su pomagale Izraelu da postane moćna vojna i ekonomska sila, davali su mu iz budžeta sredstva za vojno i ekonomsko jačanje - a, s druge strane, razume se, kontrolisali su naftne izvore u svim onim zemljama u kojima su bile najveće rezerve nafte. Sve je to predstavljalo veliki strateški kompleks, postojali su veliki ekonomski interesi SAD i zato i njihov interes za kontrolu celog tog pojasa.
       Upravo zato, Amerikanci su bili zainteresovani da produže dobru saradnju s Jugoslavijom koja je po liniji nesvrstanosti imala dobre odnose sa nizom zemalja u svetu. Rečju, nije im bilo u interesu da sve to bude dovedeno u pitanje zbog unutrašnjih međunacionalnih sporova, kojima ionako u prvo vreme nisu pridavali neki veći značaj.
      
       BEZ SAGLASNOSTI:Može se reći da su ovi argumenti naišli na izvesno razumevanje. Međutim, kada smo saopštili da vojska ostaje u federaciji, da devizne rezerve, osnovne devizne rezerve, treba da budu u centralnoj Narodnoj banci Jugoslavije, da u Beogradu moraju da ostanu još neke nadležnosti vezane za bezbednost - stvari su izgledale drugačije, sagovornici su reagovali drugačije ... nismo imali iluziju da je dogovor blizu.
       Sastanak u Sarajevu predstavljao je samo ohrabrujući početak, a pred nama je bio dug put pregovora. Insistirali smo na češćim radnim susretima, s ciljem da se pređe na što konkretnije razgovore. Što se tiče reakcije iz inostranstva - predlog je ocenjen kao razuman, na "evropskoj liniji" i često je nailazio na podršku. Nemački Bundestag je čak u projektu - rezoluciji o Jugoslaviji preporučio da se nastave razgovori o predloženoj platformi Gligorov-Izetbegović a i Evropska ekonomska zajednica je naš predlog ocenila kao dobru osnovu i pravac koji omogućava i obećava izlaz.
       Međutim, približavanje konkretnim rešenjima išlo je vrlo teško, interesi i ciljevi pojedinih republika predstavljali su značajne faktore. Počela je da me obuzima strepnja da više nema vremena za odugovlačenje, čekanje i nadmudrivanje. Smatrao sam da mir u zemlji, sigurnost ljudi, brige zbog teške ekonomske situacije koje su se uvećavale iz dana u dan, nikom ne daju pravo da bilo čime otežava situaciju. Ali, istovremeno sam očekivao da će odluke u Sloveniji i Hrvatskoj, kao rezultat sprovedenih referenduma, istovremeno izraziti i spremnost za zajednički dogovor o budućoj zajednici. Nažalost, naš predlog platforme ostao je da se citira kao jedna od malobrojnih racionalnih ideja za razrešenje jugoslovenske krize.
       Racionalnih - da.
       Liči na anegdotu: jednom u Hagu, kada sam lordu Karingtonu izneo svoje ocene i opcije za izlaz iz jugoslovenske krize, stari britanski diplomata mi je rekao: "Gospodine Gligorov, sve je to dobro, ali ima jedan veliki nedostatak - sve to je racionalno a situacija u Jugoslaviji nije takva!"
       Ovo je bilo objavljeno i u novinama.
      
       VAŠINGTON - MOSKVA: Juna u Beogradu je boravio i tadašnji američki državni sekretar za inostrane poslove DŽejms Bejker koji se zalagao za očuvanje jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije. I njemu sam bio prvi sagovornik od jugoslovenskih lidera i upoznao sam ga sa makedonskom pozicijom u jugokrizi.
       Kao što je poznato, prioritet Sovjetskog Saveza u to vreme je bio da se očuva teritorijalni integritet i da Jugoslavija ostane jedinstvena država. Taj stav je imao i svoje dublje značenje - Moskvi nije odgovarala bilo kakva dezintegraciona tendencija. To je nedvosmisleno izjavio tadašnji sovjetski ministar spoljnih poslova Aleksandar Besmetnih kada je pozvao sve susede da se ne mešaju "u unutrašnje stvari Jugoslavije". O ovim stavovima smo iscrpno razgovarali sa sovjetskim ambasadorom Loginovom koji je dolazio u Skoplje i koji je do kraja, čak i kada je definitivno video "kuda plovi jugoslovenski brod", ostao veran pobornik ideje o jedinstvenoj Jugoslaviji i davao najširu podršku Beogradu.
      
       ODNOSI SA SEVERNIM SUSEDOM:Bez obzira na to što mi neki ljudi iz zemlje ili inostranstva stalno pripisiju etiketu "srbokumunista", "jugonostalgičar" i sl., čiste savesti mogu da kažem da moji stavovi prema severnom susedu ništa ne odstupaju od principa jednakog pristupa prema svim susedima o razvoju obostrano korisne saradnje i prevazilaženje postojećih problema u međusobnim odnosima.      
       Minule godine daju mnoge potvrde za to da smo i Makedonija i ja ostali verni ovoj osnovnoj premisi o odnosima sa SR Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora). Razume se, uz sve one prateće pojave o kojima sam nešto govorio i o kojima ću govoriti i u nastavku.
       Mislim da ono što važi za sve susede, važi i za Jugoslaviju. I ona nas je dugo ostavila bez međusobnog priznavanja, bez diplomatskih odnosa, znači bez zvanične komunikacije. To što smo se dva-tri puta sreli s Miloševićem na Ohridu svakako ne može da zameni ono što predstavlja zvanične komunikacije među nadležnim organima, pre svega, među ministarstvima inostranih poslova, među vladama i drugim organima, potpisivanje međunarodnih dogovora itd.
       Oni su prilično dugo držali otvorena ova pitanja, sve do 1995. godine, 2. oktobra, kada sam se našao sa Miloševićem u Dobanovcima, u blizini Beograda, mada ni tada nisam bio načisto šta će proizaći iz toga susreta.
      
       PROMENE:Na jugoslovenskim prostorima u međuvremenu se promenilo mnogo stvari, propao je još jedan od mnogih planova međunarodnih posrednika - plan o Krajini što su ga predložili Sajrus Vens i lord Oven, izmenila se situacija u Bosni budući da je došlo do velike ravnoteže među snagama srpske vojske i vojske Hrvata i muslimana, tako da se nazirala mogućnost da tamo, u Hrvatskoj i Bosni, Srbi mogu da budu i pobeđeni. To se i dogodilo. Hrvati su bez neke ozbiljnije borbe zauzeli Krajinu, a Srbi su je napustili i otišli kao izbeglice. Usledile su one dve hrvatske ofanzive - "Bljesak" i "Oluja"- kojima su uspeli da zauzmu zapadnu Slavoniju, pa je ostao samo problem istočne Slavonije, rešen kasnije Dejtonskim sporazumom. Time je i pozicija Srba, koji su jedno vreme držali 70 odsto ukupne teritorije Bosne, bitno promenjena. Hrvati u Bosni izvesno vreme napredovali su sa svojom vojskom protiv Mladića i Karadžića, i oslobođeno je nekoliko gradova. Ostao je problem Brčkog, koji se razrešio jednostranom odlukom NATO-a i saveznika prema kojoj je to slobodna zona u kojoj mogu da žive i Hrvati i muslimani i Srbi, a to mesto je veoma važno jer ako Srbi nemaju Brčko, onda nema direktne veze između takozvane Republike Srpske i Srbije.
       Dok je Milan Panić bio na čelu jugoslovenske vlade, kao što već rekoh, bilo je nekih inicijativa da se naši međusobni odnosi pokrenu s mrtve tačke. Među njegovim savetnicima bio je i jedan, lekar iz Beograda, koji mi je dolazio dva-tri puta i govorio da postoje neki novi momenti, da Panić računa da nešto može da se uradi... Kad je došao poslednji put, rekao mi je da je Panić spreman da prizna nezavisnost Makedonije. Nisam mnogo verovao u to, ali je premijer zaista postavio to pitanje na saveznoj vladi - da se prizna nezavisnost Slovenije i Makedonije. Vlada je prihvatila predlog za Sloveniju, a Panić je imao žestoku raspravu s tadašnjim predsednikom Dobricom Ćosićem u kojoj mu je Ćosić rekao: "Pa ti ne znaš šta radiš, to je naš narod i naša zemlja, ne možemo tako da se igramo s onim za šta je kroz istoriju srpska vojska prolivala krv!" Potom mu je govorio o Balkanskim ratovima: "Ovaj deo Makedonije pripada nama i zašto sad da priznajemo nezavisnost države", i sve u tom smislu ... I tada su nas preskočili.
       Već sam pomenuo da je Panić jednom dolazio u Skoplje i da je s našim premijerom Brankom Crvenkovskim trebalo da potpiše zajedničku izjavu, neku vrstu deklaracije o međusobnom priznavanju, ali od toga nije bilo ništa. Pripremljena deklaracija bila je kratka, od samo nekoliko redova, ali dvosmislena. Zalagala se za to da se dve države priznaju kao nezavisne, ali istovremeno i za to da prihvatimo da treba zajedno da radimo na balkanskom ujedinjavanju, budući da je u to vreme on bio vođen idejom o stvaranju neke balkanske asocijacije. I taj posao je propao, kao što je propala i većina drugih. Milošević je faktički uspeo da istisne sve one koji su imali drugačije mišljenje od njega o budućnosti Jugoslavije.
       Pri kraju 1992. godine on se oslobodio i Panića i svih koji su učestvovali u Panićevoj vladi. Za predsednika vlade doveden je Šainović, koji je na sednicama vlade tobože zastupao Panićeve stavove a u stvari je prevrnuo list i počeo da radi onako kako mu je govorio i kako mu je naređivao Milošević. Na taj način je Milošević faktički postao prva ličnost i u Srbiji i u Jugoslaviji.
       Sledeći korak napravio je potom Milošević preuzevši u svoje ruke vojsku i policiju, koje su posebno u Srbiji bile koncentrisane mnogo više nego što je jednoj zemlji normalno potrebno za sopstvenu bezbednost. Praveći čvrstu koaliciju između svoje Socijalističke partije i Jugoslovenske udružene levice (JUL) na čijem je čelu bila njegova supruga Mira Marković, pod svoju kontrolu stavio je i medije. I to su bile glavne poluge kojima je držao srpski narod, kao "vožd" koji će mu rešiti sudbinu i obezbediti veliku Srbiju.
      
       DOGOVOR U DOBANOVCIMA:Povodom daljeg razvoja naših odnosa ipak mislim da zaslužuje pažnju da posebno podsetim na dve stvari: na načelni dogovor koji smo postigli s Miloševićem oktobra 1995. godine i na naše odnose u vezi s kosovskom krizom.
       Nekoliko dana pred atentat javio mi se Milošević telefonom: "Ja sam", reče, "više puta dolazio u Makedoniju, u Ohrid, a vi niste bili ovde, izvolite, dođite jednom u Beograd da porazgovaramo kako dalje da se odvijaju naši odnosi" i slično. "Dobro", složih se, da razgovaramo. Zašto, mislim se, da odbijem razgovor kada sam uveren da samo kroz dijalog mogu da se reše najsloženija pitanja.
       Sa savetnicima Tunteom i Osmanlijem pošli smo 2. oktobra za Beograd. Razgovarali smo u jednom lovištu još iz Titovog vremena, u Dobanovcima, dvadesetak kilometara od Beograda. Tamo je jedna veoma dobro uređena kuća, okolo je šuma s puno divljači, naročito fazana...
       Tu smo se sreli sa Slobodanom Miloševićem i ministrom inostranih poslova Milanom Milutinovićem. Kao i obično, razmenismo mišljenja o tome šta se zbiva u regionu. Ja sam se interesovao za to šta je on mislio o aktuelnoj američkoj inicijativi i o kontakt-grupi za izlazak iz bosanske krize, on se interesovao za naše odnose s Grcima, za potpisanu Privremenu saglasnost i slično. U vezi s ovim želim da spomenem jedan detalj. Sve vreme moji srpski sagovornici nastojali su da me uvere da su, tobože, u proteklom periodu ukazivali Grcima (i Micotakisu i Papandreuu) da ne mogu da traže od Gligorova da prihvati drugačije ime Makedonije i da u Makedoniji ne postoji političar koji bio mogao tako nešto da prihvati. (Nisam siguran da li je ova izjava bila iskrena ili nije).
       U pogledu međusobnih odnosa razgovor je počeo navođenjem svih onih prednosti koje govore u prilog potrebne normalizacije i na bilateralnom i na regionalnom planu - obojica smo se složili da je to tako. Zbog postojećih ekonomskih i saobraćajnih veza Milošević je čak izneo ideju da formiramo neku vrstu carinske unije između Srbije i Makedonije, što bi podstaklo razmenu. Međutim, ja sam se ipak zalagao da to bude postepeno, pošto uspostavimo diplomatske odnose između dve zemlje. Što se tiče unije, rekoh da je to složen proces o kome treba da se dogovara i za koji je potrebno vreme. Složio sam se o povezivanju sistema - železničkih, energetskih, telekomunikacionih i slično.
      
       ŠTA HOĆE MILOŠEVIĆ:Sada prepisujem beleške o ovom razgovoru koje su sastavili moji saradnici (a koje sam pročitao i odoborio posle atentata), gde je bukvalno sve zapisano: "Slobodan Milošević se složio da to treba da uradimo i da možemo da normalizujemo odnose tada kada budu skinute sankcije. Očekivao je da to bude krajem oktobra (1995. godine) i da se tada uspostave diplomatski odnosi i ambasade u Beogradu i Skoplju..." Ovu izjavu citirao sam iz dva razloga: prvo, kao primer kako Milošević obećava, a ne ispunjava obećanja i, drugo, budući da upućuje na zaključak da su u srpskom vrhu postojale i druge rezerve oko međunarodnog priznavanja (i nas i drugih republika) a ne samo podrška grčkog stava prema Makedoniji. Nisam se složio s tim, kazao sam da Makedonija ne treba da bude tretirana u tom paketu. Tako smo konstatovali prvo jednu stvar koja je evidentna - da naše dva države nisu ratovale, te da nema nikakvog opravdanja da ove države nemaju diplomatske odnose i zaključili smo da je došlo vreme da se ta stvar reši.
       Uveče, kad smo se vratili u Skoplje, u izjavi datoj novinarima koji su me čekali u mom kabinetu, rekao sam da smo zajedno sa predsednikom Miloševićem konstatovali da je potpuna normalizacija odnosa među dvema zemljama u interesu stabilnosti juga Balkana i da će se posle normalizacije makedonsko-grčkih odnosa, sasvim logično, razrešiti i problem između Makedonije i Jugoslavije i izvršiti međusobno priznavanje, a u međuvremenu nadležni organi da pripremaju dogovor koji bi se zaključio sa ovim ciljem. Istakao sam da o svemu treba da se dogovaramo kao samostalne države, da uskoro treba da se otvore granice - sve u takvom duhu koji je u tom momentu delovao ohrabrujuće.
      
       IME ZEMLJE:Kao što je poznato, posle atentata jedan period bio sam odsutan sa posla, ali znam da je našem Ministarstvu inostranih poslova bio dat nalog da stupi u kontakt s odgovarajućim ministarstvom u Beogradu i da je počela priprema međudržavnog dokumenta o međusobnom priznavanju. Na tom aktu se radilo nepotrebno dugo, trajalo je to pola godine a i tada se nešto premišljalo. Prema našim razgovorima sa Miloševićem, sva važna pitanja bila su rešena. Pitao sam se nisam li se slučajno "zaleteo" oko imena. Zašto me je, kada sam ga upitao pod kojim imenom Jugoslavija misli da prizna Makedoniju - skrećući mu decidirano pažnju na to da se mi nećemo složiti da nas Jugoslavija prizna kao "Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija" - pogledao u oči i rekao mi: "Pa ne mogu ja, kao Grci, da pravim konstrukcije od imena. Mi smo živeli zajedno, ovaj srpski narod zna da ste vi drugi narod, da imate drugi jezik, drugu istoriju, običaje, kako sad odjednom to da se dovodi u pitanje? Mislim da je jednostavno moguće priznavanje kao Republike Makedonije." Na to sam rekao da je to dobro, pošteno, da o tome nemamo šta da razgovaramo i da je u tom pogledu sve u redu.
       U tom razgovoru pomenuo sam još jedno otvoreno pitanje među nama, a to su odnosi između naše dve crkve. "Budući da su i kod vas i kod nas po ustavu crkva i država odvojene, možemo i vi i mi da kažemo neka se o tim pitanjima sporazumeju crkve, pa makar to trajalo i ceo milenijum." Milošević na to reče da niko ne može patrijarhu Pavlu da kaže da prizna Makedonsku pravoslavnu crkvu, pa dodade: "Vidiš, i mene osporava, no možemo da uradimo nešto drugo: i jedna i druga strana da se potrude da se nađu predstavnici dve crkve, da se sreću, da razgovaraju, da pregovaraju, pa će možda jednom i da približe gledišta." I evo, do dan-danas to pitanje je otvoreno. Međutim, razgovara se.
      
       GRANICE:I pri prvom sledećem susretu koji sam imao sa Miloševićem (već je bio izabran za predsednika SR Jugoslavije) na ostrvu Kritu, gde su se sreli svi predsednici država i vlada balkanskih zemalja 2. novembra 1997. godine, razgovarali smo o više stvari a ja sam mu ponovo postavio pitanje granica.
       Tada sam ga upitao: "A šta ćemo s granicama?" "Pa", reče Milošević, "granica nije bila problem pedeset godina, zašto sada da bude problem? Oko toga se nikad nismo sporili." Onda sam mu rekao da sam odmah posle rata, pre no što su me poslali u Beograd, bio poverenik za finansije, često odlazio u Bujanovac, Preševo, General Janković, gde je bila cementara "Sar", da ne govorim o Prohoru Pčinjskom - i tada su sva ta mesta bila na teritoriji Makedonije. I kada su me izabrali za predsednika, s obzirom na to da nikad nisam ni pročitao ni čuo da postoji neki pismen dogovor da se ova mesta ustupe Srbiji, postavio sam pitanje ko je to učinio. Dokument je tražen po arhivama, ali do danas nikakav dokument nije nađen, što znači da je to najverovatnije bio dogovor tadašnjih partijskih lidera jedne i druge republike...Takve stvari su se dešavale i kako sad čovek može da veruje da će i ova granica, ako se ne obeleži kao međunarodno priznata granica, biti poštovana?
       I kako Milošević reče da ne vidi nikakav problem da se to uradi, predložio sam da sadašnju granicu, bez ikakvih izmena utvrdimo kao međudržavnu, a u znak dobre volje predlažem: ako granica prolazi kroz neko srpsko ili makedonsko selo, imanje, a često se dešava da je jedna njiva istog vlasnika na jednoj, a druga njiva na drugoj strani, jedne će da gone za porez odavde, druge odande, pa sve do toga ko će gde da služi vojsku. I zato da napravimo male ispravke, sporna njiva neka uđe ili na jednu, ili na drugu stranu, zavisno od toga ko je u pitanju, da li Makedonac ili Srbin i na taj način da skinemo to pitanje sa dnevnog reda i da olakšamo ljudima. Postali smo dve samostalne države, treba da rešimo ova pitanja da ne bismo imali pograničnih problema takve ili druge vrste. Milošević prihvati: "To je veoma dobro, ja sam saglasan."
       Posle kratkog vremena u Beogradu se sastala Komisija za obeležavanje makedonsko-jugoslovenske granice i u saglasnosti sa razgovorima na Kritu naši predstavnici predložili su princip prihvatanja postojeće granice kao međudržavne, s neophodnim korekcijama koje treba utvrditi. Međutim, druga strana je i dalje ostala pri zahtevima da na njenoj teritoriji ostanu pašnjaci na Šar planini, kao i šumske površine na Skopskoj Crnoj gori i Golo brdo u Krivopalanečku. Razgovori se produžiše...
      
       MAKEDONCI U JUGOSLAVIJI:Kad smo završili sa granicama, postavio sam mu pitanje: šta će biti s Makedoncima u Jugoslaviji? "Pa", reče mi,"oni su kod nas građani kao i svi drugi, sa njima nema nikakvih problema."
       Tada sam mu skrenuo pažnju da ako se gleda tako kako je on rekao - da nema problema - izgledaće kao da bežimo od problema. Pri tom sam ga podsetio da sam išao u selo Jabuka kod Pančeva i u neka druga sela u Vojvodini gde su naseljeni Makedonci. Oni su svojevremeno imali škole na makedonskom jeziku, imali su svoja kulturno-umetnička društva, proslavljali su Ilinden kao praznik. Tada se skupljalo celo selo, ljudi su pevali, igrali, uzvikivali: "Da živi Makedonija!" Pomenuo sam mu da sada svega toga nema. "Pa", prigovori mi, "oni to ne žele." "Da li žele ili ne žele, nije važno", rekoh, "ali je osnovna obaveza države da svakom obezbedi da bar osnovnu školu može da završi na maternjem jeziku. I zašto da ne dobiju takve škole? Oni i sad imaju škole, samo ne na makedonskom jeziku."
       Milošević se složio da će se zainteresovati za to, a ja sam predložio sledeću formulu: ona prava koja imaju Srbi u Makedoniji, da imaju i Makedonci koji žive u Srbiji. I o tom smo se pitanju složili...
       Sada se s pravom postavlja pitanje: da li je Milošević namerno ostavio otvoreno pitanje oko iscrtavanja granice radi rešavanja kosovskog zapleta ili je u pitanju bilo nešto drugo?
       O ovome čovek može samo da pretpostavlja, da spekuliše, ali verovatno to nije bilo slučajno. Da li je to bio neki njegov dug prema onom delu srpskog društva koji i dan-danas smatra da smo Južnosrbijanci i da je greška što je armija svojevremeno napustila Makedoniju, da su oni oslobodili Makedoniju, da je to njihova teritorija - što može da se sretne u izjavama nekih srpskih političara, Šešelja, pa i Vuka Draškovića ... Na sreću, zvanična politika, bar javno, ne postavlja takva pitanja.
      
       ŠIRAKOV DOPRINOS:Prvi put sam se s predsednikom Francuske Žakom Širakom sreo u Parizu, na proslavi pedeseto-godišnjice pobede nad fašizmom, maja 1995. godine. Samo što je bio izabran za predsednika i po protokolu, zajedno sa dotadašnjim predsednikom Miteranom, sačekivao je strane goste na proslavi koja se održavala kod Trijumfalne kapije.
       Dođe red i na mene. Pozdravio sam se sa predsednikom Miteranom (znali smo se od ranije). Potom se predstavih Širaku: "Ja sam predsednik Republike Makedonije." A on odmah onako francuski, nonšalantno, primeti: "Uh, što sam imao belaja zbog vas!" Na moje pitanje šta je to bilo, on je objasnio: "U Parizu, kad sam bio gradonačelnik, održavala se jedna velika međunarodna sportska manifestacija, bile su zastupljene sve evropske zemlje. Priredio sam prijem u ime grada - domaćina. Kad je došao red na vašu delegaciju, na ulazu objaviše da dolazi 'delegacija Republike Makedonije!' LJudi su prišli, pozdravili smo se, sve je bilo normalno. Ali samo što smo se pozdravili, eto ti ga grčki ambasador, uzbuđeno mi reče: 'Ama, gospodine, vi ste dozvolili da se ovde spomene ime Makedonija koje je samo naše, grčko. Cela istorija Makedonije je deo naše istorije.' Ja ga pogledah i rekoh mu samo ovo: Ekselencijo, ovo je Pariz, a ja sam gradonačelnik Pariza ... I završismo razgovor."
      
       (Kraj)
      
      

Kad se pre pola godine pojavila knjiga bivšeg jugoslovenskog visokog političara i prvog makedonskog predsednika Kire Gligorova, njegovo opisivanje kako je sačuvao svoju zemlju od rata
       i haosa čitano je s ozbiljnim uvažavanjem. Danas se već razmišlja i o tome da li se njegova veština mirnog odlaganja može tumačiti tek kao sklanjanje pod tepih bombe s odloženim dejstvom.
       Ovaj NIN-ov feljton je tako i bliska istorija
       i razjašnjavanje uzroka surove ratne svakodnevice
       s kojom je naš južni sused suočen.
       Izvode iz knjige je s makedonskog prevela Branka Otašević.
      
       Feljton je priredio
       STEVAN NIKŠIĆ.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu