"Izbacivanje srpskih, ili drugih južnoslovenskih pisaca iz naših nastavnih programa, i obratno, znači nasilje nad kulturom, nad poviješću, zatiranje jednog dijela memorije vlastitog naroda"

      Velimir Visković je danas jedan od vodećih hrvatskih književnih kritičara i esejista, urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i dugogodišnji glavni urednik časopisa Republika. Odličan je poznavalac srpske književnosti i o njenim piscima objavio je na desetine kritika i ogleda. S književnim Beogradom, čiji je nekada bio čest gost, nije prekinuo veze ni u ratno-poratnom vremenu. Poslednji put bio je ovde, u svojstvu potpredsednika hrvatskog PEN-a, na Regionalnoj konferenciji Međunarodnog PEN-a kojoj je trebalo da priloži spisak nezaobilaznih hrvatskih pisaca, koji bi se, zajedno sa drugim, komparativno izučavali na univerzitetima bivše Jugoslavije. Kako je to - uz enciklopediju Krležijana, koju potpisuje kao urednik - bio neposredan povod razgovoru za NIN, pitamo ga najpre zašto hrvatski PEN nije podržao ovu inicijativu srpskog PEN-a. Odgovor glasi:
       - Inicijativa srpskog PEN-a naprosto nije realno utemeljena. Čak ni u vrijeme postojanja Jugoslavije nije bilo moguće dogovoriti se o popisima pisaca koji bi ušli u sve republičke školske programe kao neka vrsta zajedničkoga nastavnog programa; oko tih "zajedničkih jezgri" vječno su se vodile polemike. Mislim da bi bilo doista isuviše preuzetno očekivati da će sada baš nacionalni PEN klubovi uspjeti nametnuti prosvjetnim i državnim vlastima zajednički nastavni program. Takva očekivanja nemaju veze s realnošću. Ali to ne znači da sam ja osobno, pa i većina članova hrvatskog PEN-a, protiv proučavanja pisaca koji pripadaju susjednim južnoslavenskim narodima, ne samo na fakultetima već i u školama.
       Veze među našim literaturama su snažne, one nisu samo puka povijesna činjenica: i danas, unatoč svim poteškoćama u komuniciranju, postoji interesovanje za zbivanja u susjednim kulturama. Izbacivanje srpskih, ili drugih južnoslavenskih pisaca iz naših nastavnih programa, i obratno, znači nasilje nad kulturom, nad poviješću, zatiranje jednog dijela memorije vlastitog naroda. Ali ništa se na tom planu ne može učiniti vanjskim pritiskom, koji može biti samo kontraproduktivan; svaka naša nacionalna kulturna sredina mora sama za sebe doći do svijesti o nužnosti poznavanja umjetničke tradicije susjednih naroda, o tome da bi zatajiti tu tradiciju značilo i krivotvoriti sliku vlastite povijesti. Pri tom, svaka sredina za sebe treba birati što će izučavati iz tradicije susjednih naroda.
       Za poslijeratnu srpsku prozu izuzetno su važni i Dobrica Ćosić i Danilo Kiš, vjerojatno oni u nacionalnoj tradiciji, motreno "iznutra", imaju podjednako važnu ulogu kao reprezentanti dva različita ali estetski i društveno nesumnjivo relevantna modela književnosti. Međutim, u hrvatskoj kulturnoj javnosti estetski aspekti Ćosićeve proze jedva da su imali ikakvog odjeka, o njemu se pisalo i čitalo ga se prije svega zbog političkih aspekata njegovih romana i esejistike. Danilo Kiš pak ne samo što je bio doživljavan kao prvorazredna estetska veličina već je i utjecao na neke mlađe hrvatske pisce. Ja bih, da sam srpski kritičar, za nekakav izbor najvažnijih srpskih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća vjerojatno predložio i Kiša i Ćosića trudeći se da uvažim raznolike aspekte srpske književne scene; međutim, ako biram s aspekta moje, hrvatske nacionalne tradicije nešto što bi bilo vrijedno integriranja u naš nastavni program, tad će me zanimati samo Kiš.
       Stoga smatram da svaka nacionalna sredina mora za sebe postaviti kriterije izbora pisaca iz srodnih južnoslavenskih književnosti. Osobno, međutim, smatram da bi u ovom trenutku bilo realističnije poraditi na obnavljanju veza u kulturnom komuniciranju, postavljanjem zahtjeva za slobodan protok knjiga, časopisa i novina, za slobodnu razmjenu kulturnih proizvoda, uspostavu normalnoga kulturnog tržišta, ukidanje zapreka cirkulaciji ljudi, realizaciju suradnje na nekim izdavačkim projektima; uostalom navest ću i jedan primjer takve suradnje: zagrebačka izdavačka kuća Konzor, kojoj sam glavni urednik, uskoro u suradnji s beogradskim B 92 objavljuje sabrana djela Dubravke Ugrešić.
      
       Mimo ove ankete PEN-a, recimo za čitaoce NIN-a, koje biste hrvatske pisce 19. i 20. veka izabrali kao najreprezentativnije?
       - Kao što sam rekao, mislim da bi hrvatske pisce koji bi eventualno ušli u srpske nastavne programe trebalo da biraju srpski kritičari i povjesničari književnosti. A što bih ja sam odabrao kao najrelevantnije, bojim se da u izboru desetak autora ne mogu biti osobito originalan: Šenoa, Kovačić, Kranjčević, Matoš, Kamov, A. B. Šimić, Krleža, Ujević, Begović, Marinković, Vesna Parun, Mihalić, Slamnig, Dragojević... Dakako, tu su i dva pisca koja zbog mnogih razloga držim našim zajedničkim, hrvatsko-srpskim književnicima: Andrić i Desnica.
      
       Kad pominjete Andrića, recite nam kako je protekao njegov "povratak" u literaturu iz koje je potekao, šta se tu od njega prihvata a šta mu se ne oprašta?
       - Prije nekoliko godina, za Konzor smo otkupili prava na izdavanje izabranih djela Iva Andrića, upravo izlazi treća od ukupno šest knjiga; također sam priredio i jedan broj časopisa Most posvećen Andriću, napisao sam i jedan opsežan esej o njemu. Andrića iznimno cijenim kao pisca, ali moram priznati da moje bavljenje njime nije bilo potaknuto samo estetskim razlozima. Bio sam izazvan situacijom u hrvatskom kulturnom pa i političkom establišmentu. Početkom devedesetih se, naime, po novinama i časopisima pojavilo povodom stote obljetnice Andrićeva rođenja nekoliko prigodnih tekstova. Gotovo svi su mu zamjerali "nacionalnu izdaju": eto, on je kao bosanski katolik, dakle Hrvat, izdao svoju naciju, opredijelio se za srpstvo. U onim ratno-poratnim okolnostima, samo se po sebi podrazumijevalo da netko tko je loš Hrvat jest i moralno problematičan, pa u krajnjoj liniji i upitan kao pisac. Za mene je u toj situaciji bila neka vrsta ne samo književnog već i ljudskog izazova upozoriti da se radi o velikom piscu, a što se tiče njegovih političkih stavova - treba ih motriti u datom političkom kontekstu. Andrić nije bio jedini od hrvatskih pisaca koji su početkom stoljeća bili na pozicijama integralnog jugoslavenstva, potkraj Prvog svjetskog rata ništa manji Jugoslaven nije bio ni Tin Ujević, ponajbolji hrvatski pisci tog vremena prešli su u ime integralizma na ekavicu; većina ih se razočarala, napustili su te stavove, vratili se hrvatstvu, Andrić je ostao dosljedan mladenačkim uvjerenjima.
       Hrvatska kultura se mora naučiti da postoji u njezinoj tradiciji snažna intelektualna struja sklona idejama južnoslavenskog zajedništva, i to je dio hrvatske tradicije. Protiv interesa hrvatske tradicije, protiv njezine cjelovitosti i bogatstva bilo bi eliminirati one umjetnike koji su se deklarirali kao Jugoslaveni. Možemo mi misliti da se integralistička jugoslavenska koncepcija pokazala povijesno promašenom, ali opasno je pisce u ime pogrešnih političkih stavova proglašavati bezvrijednima, umjetnički ireleventnima, pogotovo kad se radi o vrhunskim majstorima književnog zanata kakav je bio Andrić. Nije moja namjera bila pokazati kako je Andrić hrvatski a ne srpski pisac, "zabludjeli Hrvat", već pokazati koliko je on velik pisac te da hrvatskoj književnoj tradiciji može biti samo čast što takav umjetnik, makar i dijelom svojega opusa, sudjeluje u izgradnji njezine idejne mnogolikosti i umjetničkog bogatstva. Nisam siguran da se mnogima moja koncepcija "otvorenosti" hrvatske umjetničke tradicije previše svidjela, ali činjenica je da je bar u školskom procesu taj zajednički nam "Jugosloven" dobio istaknutije mjesto.
      
       O vašem bavljenju Krležom najimpresivnije svedoči Krležijana. S takvim je stručnim izazovima političkim iskušenjima bio povezan rad na enciklopedijskom portretu pisca takvog formata?
       - Izradu prve naše enciklopedije personalnog tipa Krležijane, dobio sam kao neku vrstu domaće zadaće; početkom osamdesetih radio sam kao glavni urednik redakcije zajedničkih tekstova Enciklopedije Jugoslavije; u krugu mojih ingerencija bili su svi komplicirani članci poput onih o jeziku, o povijesti Jugoslavije, o pravnom uređenju; stalno smo imali sastanke nekakvih ekspertnih timova, beskrajna natezanja iza kojih su se nazirale nacionalne teorije i programi koji će nas uskoro odvesti u rat. Molio sam tadašnjeg direktora Leksikografskog zavoda Ivu Cecića da pokrenemo Književnu enciklopediju kako bih se uklonio s tog prostora militantnih politizacija koje su me nervirale i silno iscrpljivale. Književnu enciklopediju nisam dobio, zahtijevano je od mene da ostanem u Jugoslavici, ali kao svojevrsnu kompenzaciju dobio sam zadaću da napravim enciklopediju o utemeljitelju i dugogodišnjem direktoru Leksikografskog zavoda Miroslavu Krleži.
       Nisam tada bio neki veliki krležijanac, u jednom intervjuu sam rekao da sam u to vrijeme više bio borhesovac. Objavio sam dotad nekoliko eseja o njemu, relativno solidno poznavao neke aspekte njegova rada; shvatio sam rad na toj ediciji više kao leksikografski izazov: u svjetskoj enciklopedistici personalne enciklopedije su razmjerno rijetke i sve su odreda posvećene velikim klasicima iz prošlih stoljeća o kojima postoji velika znanstvena literatura. No, uspjeli smo našim skromnim snagama, nakon četrnaest godina mukotrpnog rada, izdati ove tri knjige s četiri hiljade enciklopedičkih natuknica u kojima smo obradili sva Krležina književna djela, njegove časopise, pisce koji su na njega utjecali, osobe bitne za njegovu biografiju, tematska područja kojima se on bavio, proučavatelje njegova djela, prevodioce i dr. Problemi s kojima smo se suočavali nisu bili samo stručni; valja imati na umu da se u međuvremenu promijenio politički sistem i državni okvir, promijenio se i Krležin status; početkom devedesetih s vrlo utjecajnih mjesta zahtijevano je da se projekt zaustavi, ali budući da je u vlasti bilo i nešto razumnijih ljudi ipak se održao. Sjećam se kad smo 1993, o stotoj obljetnici Krležina rođenja, promovirali prvu knjigu enciklopedije, to je učinjeno gotovo u ilegali, da se ne čuje kako se u jednoj od "katedrala hrvatskog duha" i dalje radi na proučavanju opusa "titoista i Jugoslavenčine", da baš "Jugoslavenčine" premda znam da beogradska čaršija Krležu smatra frankovcem. No, druga i treća knjiga izišle su potkraj 1999, u već bitno izmijenjenim uvjetima, pred same izbore i političke promjene.
      
       Kako biste komentarisali mišljenja da ste ovom enciklopedijom Krležu na svojevrstan način beatifikovali?
       - Nisam razmišljao uopće o tome hoću li ili neću beatificirati Krležu ovom enciklopedijom. Želio sam, kao i svi drugi suradnici, raditi profesionalno korektno primjenjujući nove književnoznanstvene spoznaje i metode te vlastito poznavanje leksikografske tehnologije; nije nam želja bila ni hvaliti ni kuditi Krležu, već objektivno opisivati literarne strukture njegova djela i političku biografiju; mislim da u nizu članaka ima i kritičkih tonova, dakako nužno izrečenih depersonaliziranim, objektivističkim enciklopedičkim tonom. Devedesetih godina, kad smo bili izloženi političkim pritiscima, inzistirao sam baš na toj profesionalnoj dosljednosti kao vrsti otpora jednoj ideologiziranoj svijesti koja u jezik znanosti unosi strast i želi sve podrediti stvaranju nacionalnih mitova; nije bilo ništa osobito revolucionarno, ali nema razloga da se danas stidim.
      
       Danas i ovde, mnogi u Krleži, kao piscu i enciklopedisti, "otkrivaju" hrvatskog nacionalistu i mrzitelja Srba. Mogu li se u njegovom delu i radu u JLZ zaista naći bilo kakve indicije za takve optužbe?
       - Krleža doista nije podnosio srpski nacionalizam, osobito je prezirao nacionalne mitove, pozivanje na srpsku ratničku tradiciju. Oni koji u tome vide bit srpstva normalno u Krleži prepoznaju mrzitelja Srba. Ali Krleža nije podnosio ni hrvatske mitove; toliko je eseja napisao o mitovima "malograđanskog hrvatstva", stoga ga ni danas hrvatski nacionalisti ne podnose. Osobno držim da i srpski i hrvatski nacionalisti imaju razloga za svoju mržnju.
      
       Mislite li da se u Krležinoj zaostavštini, koja će se otvoriti do kraja godine, mogu naći neke senzacionalne stvari pošto je njeno svojevremeno pečaćenje bilo propraćeno velikim skandalima?
       - Ako se misli na neka delikatna politička svjedočanstva Krležina o Titu ili drugim političarima prve i druge Jugoslavije (a Krleža ih je gotovo sve osobno poznavao), nije isključeno da će se nešto pronaći, ali to neće, siguran sam, senzacionalno promijeniti dosadašnja saznanja o njegovim političkim stavovima i interpretacijama novije povijesti. Po onomu što dosad znamo, među pohranjenim rukopisima ima dosta nezavršenih fikcionalnih i nonfikcionalnih stvari, poput šeste knjige Zastava, nekih nacrta pripovjedaka, eseja, fragmentarnih dnevničkih zapisa; tu je i veliki korpus leksikografskih bilježaka koje sam pregledao dok sam radio u Jugoslavici, ima tu dosta neobjavljenih stvari, ali ništa epohalno.
      
       Posle svega, kakav je hrvatski pogled prema Beogradu? Postoje li želje za normalizovanjem kulturne saradnje i uspostavljanjem kulturnog tržišta?
       - Držim da ipak dolazi do postupne normalizacije. Bit će uvijek onih koji će odbijati svaku suradnju s Beogradom. Samo što su oni dosad mislili da je njihovo sveto pravo da drugima zabranjuju pravo na različito mišljenje. Nužno će doći do pojačane komunikacije. Sve te naše tzv. nacionalne metropole imaju premale kulturne scene na kojima uvijek cirkuliraju isti protagonisti, to brzo dosadi; postoji prirodna potreba da se vidi što se događa iza plota. A među nama, unatoč strašnoj memoriji na nedavne događaje, ali i bogme nostalgiji na neke ranije trenutke, ne postoje veće komunikacijske barijere, još ne trebamo prevodioce, a iako postoje mentalitetske razlike, lako se prepoznajemo, kulturni i subkulturni kodovi su nam umnogome zajednički. Možda se uvijek baš i ne volimo, ali zanimljivi smo jedni drugima.
      
       SAVA DAUTOVIĆ