NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sa nama ili protiv nas

Amerikanci nemaju ovih dana problema samo sa međunarodnim, već i sa domaćim zakonima. Ono što se obično podrazumeva pod "američkim načinom života" i što zaista podrazumeva verovatno najviši standard građanskih sloboda i zagarantovane privatnosti na svetu, zaista se nalazi u opasnosti posle udara terorista

      Amerika još nije odlučila koga će i koliko kazniti zbog prošlonedeljnog terorističkog udara na svoje gradove. Neizvesnost traje kako u pogledu razmera odmazde, tako i u odnosu na spisak onih koji će osetiti američki gnev. Jasno je jedino to da su, za sedam dana otkako je pao Svetski trgovinski centar, Amerikanci osumnjičili, optužili i osudili Osamu bin Ladena. Ostaje im još da ga ubiju (predsednik Buš se namerno pozvao na zakon Divljeg zapada kad je rekao da SAD žele Bin Ladena "živog ili mrtvog"), no za to je potrebno da napadnu Avganistan u kome je Bin Laden našao utočište. Talibani zasad ne pokazuju nijedan znak da će ustuknuti pred američkim pretnjama i spremaju se da "umru kao muslimani", kako ih savetuje njihov vođa Mula Omar ("Ne krivite Osamu. Kunem se Alahom, čak i kada bismo isporučili Osamu, i tada bi Amerikanci tražili izgovor da nas napadnu.") Mula Omar je odluku o eventualnom izručenju Bin Ladena formalno prepustio vrhovnom islamskom telu zemlje, ali "Njujork tajms" u broju od srede prenosi njegovu navodnu izjavu šefu pakistanske kontraobaveštajne službe generalu Mahmudu Ahmediju: "Osama će biti poslednji čovek koji će napustiti Avganistan."
      
       Žestoko ali ograničeno
       Zato što je svet očekivao da će američka osveta biti brza, strašna i prekomerna, Americi je uspelo da stvori privid kako se u svom pravednom gnevu ponaša odlučno, ali i odmereno. To je u bici za svetsko javno mnjenje važno, a ne škodi američkoj vojnoj strategiji ni taktici. Ako posle zlokobnih najava da će prve mete napada biti sve zemlje koje u tom delu sveta podržavaju teroriste (a to su, po Americi, Iran, Irak, Libija, Sudan, Sirija, Pakistan...) bude bombardovan "jedino" Avganistan, svet će odahnuti sa olakšanjem, i neće zakerati što Amerika, koja je do sada privela sedamdesetak ljudi i uhapsila četiri lica, nije proizvela nikakav dokazni materijal koji bi nedvosmisleno vezao Bin Ladena za teroristički akt 19 kidnapera. Jasno je da su otmičari "nadahnuti" istom idejom kojom i Bin Laden, ali iz toga još ne sledi i da su primali uputstva od Bin Ladena: između te dve stvari postoji razlika koja bi na sudu bila drastična.
       Amerikanci, međutim, ne kane na sud, mada u javnosti postoji izvesna nedoumica oko toga koliko je odmazda koju planiraju zasnovana na domaćem ili međunarodnom pravu. U vreme Džimija Kartera u Americi su doneseni propisi koji Centralnoj obaveštajnoj agenciji (CIA) zabranjuju naručivanje, planiranje ili izvođenje ubistava stranih lidera. Ti propisi su još na snazi, ali su posle rušenja Svetskog trgovinskog centra izgubili javnu podršku (65 posto Amerikanaca izjasnilo se za njihovo ukidanje).
       Bušov komentar o Osami "živom ili mrtvom" upućuje na to da će se Amerika pri odmazdi pozivati na neko drugo pravo i propis - legitimno pravo samoodbrane, na primer. Kada su novinari to u više navrata izričito pitali predstavnika za štampu Bele kuće Arija Flajšera, on nije hteo da stvar formuliše drugačije do rečima da pomenuti propisi "neće ograničiti sposobnost SAD da deluje u samoodbrani". Potpredsednik Ričard Čejni upitan je isto u emisiji NBC televizije "Meet the Press": rekao je da on ne veruje da će bilo koji američki ili međunarodni zakon sprečiti američke agente da ubiju Bin Ladena i dodao: "Ali morao bih to, naravno, da proverim sa advokatima."
       Amerika je zemlja vladavine prava, i šef Stejt departmenta Kolin Pauel (za koga strane diplomate tvrde da je naklonjen žestokom, ali ograničenom udaru na Avganistan koji podrazumeva podršku Severnoj alijansi, to jest antitalibanskim pobunjenicima, ali ne i zauzimanje zemlje uz pomoć kopnenih trupa SAD) već u sredu 12.septembra potrudio se da pribavi potrebne rezolucije UN i NATO-a koje bi legalizovale potonje američke akcije odmazde.
      
       Protiv prava
       Filip Sends, šef katedri za međunarodno pravo na univerzitetima u Njujorku i Londonu, smatra da Rezolucija 1368 Saveta bezbednosti ne dopušta vojnu akciju samih Ujedinjenih nacija, mada izražava "spremnost na preduzimanje svih neophodnih koraka da se odgovori na terorističke napade". NATO se, pak, pozvao na član pet Severnoatlantskog sporazuma i dao pravo članicama da "upotrebe oružanu silu" kako bi povratile bezbednost teritorije NATO zemalja, no NATO po međunarodnom pravu nije ovlašćen da autorizuje upotrebu sile. NATO se, opet, poziva na član 51. Povelje UN u kom se kaže da ništa što piše u Povelji UN ne može da poništi pravo zemlje članice UN na samoodbranu ukoliko je izložena oružanom napadu. Pravo na korišćenje sile u samoodbrani postoji samo do časa dok Savet bezbednosti ne preduzme mere neophodne kako bi se održali međunarodni mir i bezbednost. Ovo je ona vrsta pravne zavrzlame iz koje vas mogu izvesti samo međunarodni pravnici koji, opet, tumače da sijaset rezolucija usvojenih prošle sedmice otprilike znače da SAD imaju zeleno svetlo da deluju "u samoodbrani" ukoliko Savet bezbednosti nije spreman da sam "preduzme mere".
       Iz iskustva Jugoslavije, koja je 1999. bombardovana protivno svakom međunarodnom pravu, znamo da ništa od ovih pravnih finesa neće spasiti Avganistan od strašnog razaranja. No, kako Sjedinjene Države drže do predstave o sebi kao republici koja je nastala i opstala na poštovanju prava i pravnih institucija, treba očekivati da one nađu način da ponašanje za koje se odluče zaodenu u odgovarajuće pravne norme. Tim pre što imaju nameru da uvuku veoma mnogo zemalja sveta u istu avanturu koju sad nazivaju "ratom protiv terorizma". Profesor Sends misli da rezolucije UN i NATO-a "pružaju osnovu za upotrebu sile protiv određenih država - ali samo ukoliko postoje stvarni dokazi na osnovu kojih bi se identifikovali počinioci zločina i ako ih države u kojim su našli utočište prethodno ne isporuče" ("Dejli telegraf" od 18. septembra). To objašnjava zašto je Avganistanu dat ultimatum da izruči Bin Ladena.
       Avganistan ima, dabome, mogućnost da se, ukoliko bude napadnut, žali Međunarodnom sudu pravde u Hagu, ali verovatno sa istim šansama na uspeh kao i Jugoslavija Slobodana Miloševića koja je to pokušala 1999. godine (tužba je posle 5. oktobra prošle godine ionako povučena). No, Amerikance je Međunarodni sud pravde 1986.godine kaznio da plati odštetu Nikaragvi zbog napada kojim je prekršen suverenitet te centralnoameričke države: njihovi predstavnici nisu se potrudili ni da dođu na sud da saslušaju presudu.
      
       Počinioci i jataci
       Neki američki pravni stručnjaci, poput An-Mari Sloter, koja na Harvardu predaje međunarodno i komparativno pravo, javno se bune protiv retorike koju ovih dana koriste američki državni službenici. Pol Volfovic, zamenik ministra vojnog, "obećao" je državama koje podržavaju teroriste da će ih "dokinuti" (ending states that support terrorism), a predsednik Buš prilikom izricanja pretnji ne pravi nikakvu razliku između počinilaca zločina i njihovih jataka. Sa stanovišta prava i te kako je bitna razlika između toga je li Amerika u ratu, ili je Amerika na udaru terorista, jer borba protiv terorizma podleže jasnim i sveobuhvatnim propisima. Amerikancima je lakše ratovati, a evo i zašto: dok je teroriste teško locirati, države koje ih štite lako je naći. Američki ministar odbrane Donald Ramsfeld (koga u Americi rutinski zovu "jastrebom", a koga je Henri Kisindžer davno nazvao "najnemilosrdnijim" čovekom kog zna), kaže:
       "Same terorističke organizacije i teroristi ne raspolažu ciljevima visoke vrednosti. Nemaju vojske, mornarice, vazduhoplovne snage. Nemaju prestonice, gradove sa vrednostima do kojih im je stalo i koje ne žele da izgube. Ali neke od država koje teroristima pružaju utočište imaju sve to. Imaju prestonice, imaju vojske..." (citat iz "Njujork tajmsa" od 16. septembra). Lakše je ratovati protiv država nego protiv terorista, a Amerikanci, po svemu sudeći, imaju na umu napade na Avganistan koji ne bi bili tako "neznatni" kao nekih 60 "tomahavka" ispaljenih protiv ciljeva u Avganistanu u leto 1998.godine, ali ni tako sveobuhvatni kao Zalivski rat.
       "Vašington post" u broju od srede 19.septembra najavljuje mogućnost da pripadnici Specijalnih snaga (Special Forces) vrše povremene helikopterske "izlete" na avganistansku teritoriju iz Pakistana, koji sa tom zemljom ima granicu dužu od 2 500 kilometara. "Njujork tajms" tvrdi da se jedan izvor iz Pentagona vajkao njihovom novinaru da "talibani nisu kao nacionalna država. "Nije to isto kao napasti Bagdad ili Beograd." General Entoni Zini istu stvar kaže na drugi način: "Kad biste na jednom mestu okupili sve do jednog teroristu u Avganistanu, od njih ne bi ispala jedna "laka brigada" ("light brigade" zavisno od roda vojske podrazumeva oko 5 000 vojnika, dok, recimo, "Severna alijansa" talibanskih protivnika ne broji više od 12 hiljada vojnika). U svemu tome Amerikance najviše muči što je Avganistan, prema rečima jednog bivšeg Klintonovog pomoćnika, "država najsiromašnija metama koja postoji". No, za pripadnike te škole mišljenja možda je "utešno" što Ramsfeld problem sagledava mnogo šire od Bin Ladena i stalno govori o oko "50 do 60 država" u kojima teroristi nalaze ovakvo ili onakvo utočište.
       Na američku nesreću, izgleda da su same Sjedinjene Države zbog svoje otvorenosti bile savršeno utočište za kidnapere aviona koji su udarili u Pentagon i Svetski trgovinski centar. Sumnja se da su teroristi, na primer, zaveru tako vešto gradili i ostali neotkriveni između ostalog i zato što su za međusobnu komunikaciju koristili elektronsku poštu do koje su dolazili pristupom na Internet putem kompjutera koji su u američkim javnim bibliotekama bukvalno svima dostupni. Svi su zaverenici uspeli da legalno pribave vize sa SAD, a izgleda da je jedini od njih kome nije pošlo za rukom da otme američki putnički avion izvesni Hani Handžur koji je bio tako loš đak da nije uspeo ni u jednoj školi da uspešno okonča pilotsku obuku. Nejasno je u čemu su zapravo bile njegove kvalifikacije za dotični teroristički posao koji je zahtevao visoku tehnološku osposobljenost i umeće pretvaranja, jer Handžur, izgleda, nije umeo ni da se skloni na vreme, pa ga je policija s lakoćom pokupila kao polaznika istih kurseva letenja kao i otmičari.
      
       U zadnje redove
       Amerikanci nemaju ovih dana problema samo sa međunarodnim, već i sa domaćim zakonima. Ono što se obično podrazumeva pod "američkim načinom života" i što zaista podrazumeva verovatno najviši standard građanskih sloboda i zagarantovane privatnosti na svetu, zaista se nalazi u opasnosti posle udara terorista. Ministarstvo pravde je već predložilo zakone koji će omogućiti da se useljenici (koji još nisu postali američki državljani) za koje postoji sumnja da su teroristi, hapse i deportuju a da vlast nije dužna da predoči bilo kakve dokaze za svoje sumnje. Zasad se predlaže sužavanje građanskih prava samo za one koji nisu američki državljani, ali brojne grupe za zaštitu građanskih sloboda već su se organizovale, udružile i digle glas. Naravno, ono što oni nazivaju atakom na zagarantovana građanska prava u društvima poput našeg, tera vodu na usta. Tako se liberalni kolumnisti bune što se "čuju zahtevi da se pojača kontrola elektronskih komunikacija i da se uvede upotreba ličnih karata, kako bi država mogla da kontroliše naše kretanje". To će reći da je Amerika zemlja u kojoj se i sama pomisao na ujednačene identifikacione papire, poput naših ličnih karata (slične postoje u zapadnoevropskim zemljama), doživljava kao nepodnošljiv atak na ličnu slobodu. Pri tom, još niko ništa slično službeno nije ni predložio.
       Neke će se stvari, međutim, sigurno menjati: tako se u Americi policiji danas izdaje dozvola (i to samo "sa tri jaka razloga", što bi se kod nas reklo) da prisluškuje određeni telefon, odnosno telefonski broj, a ne da prisluškuje pojedinca koji danas (primer kompjutera u opštinskim bibliotekama) ima mnoštvo mogućnosti da komunicira mimo telefonskog aparata koji inače koristi. Samo 39 posto Amerikanaca podržava šira ovlašćenja policije u prisluškivanju, dok ih više od pola pristaje da se u znak odmazde nanesu krupne civilne žrtve protivniku. Svi strpljivo čekaju u redu dok policija i drugi organi bezbednosti vrše provere kakve su ranije bile nezamislive, na javnim mestima, u prevozu...Štampa kaže da se Amerika pretvorila u seriju "ček pointa". Liberali citiraju Bendžamina Frenklina od pre 250 godina: "Oni koji se odriču osnovnih sloboda u zamenu za malo kratkotrajne sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost."
      
       Ostatak sveta
       Amerikanci su, izgleda, spremni da se suoče sa gubitkom ne samo ličnih sloboda (čuveni vašingtonski novinar P.J. O'Rork piše ovih dana: "Moraćemo neko vreme da prestanemo da budemo Amerikanci"), već i sa gubitkom američkih života. Predsednik Buš ih svakodnevno opominje da će "pobeda imati cenu". Nacija, izgleda, prihvata žrtve, ako je suditi po prvim anketama javnog mnjenja. Želja za osvetom je tako velika da su islamske bogomolje i porodice za koje Amerikanci "misle" da su arapskog porekla, izložene napadima. Dvoje ljudi je poginulo (jedan od nesrećnika ubijenih u znak odmazde je Sik, a drugi, mada musliman, sasvim sigurno nije bio terorista). Islamske organizacije tvrde da je u prvih sedam dana širom zemlje došlo do 350 napada na muslimane kojih je u Americi oko šest miliona. Treba reći da je predsednik Buš hitno otišao u posetu jednoj džamiji u Vašingtonu i pozvao na prestanak diskriminacije.
       Što se ostatka sveta tiče, obični Amerikanci se sada za njega interesuju manje nego ikada. Jedino što danas žele da znaju o stranim zemljama je sledeće: jeste li sa nama ili protiv nas? Dobitnik Pulicera za izveštavanje sa Bliskog istoka Tomas Fridman kaže da je to isto tako duboka i važna podela kao podela na pušače i nepušače među avionskim putnicima: pušači moraju u zadnje redove. Ovih dana u Beogradu boravi Dženet Boug, službenica Stejt departmenta koja svoje domaćine uverava da se ništa nije promenilo, da se SAD neće povući sa Balkana i da ne ulazimo u fazu američkog unilateralizma ili izolacionizma. To je, po svoj prilici, sasvim tačno: već ima dosta uverljivih analiza po kojim će ovo što se desilo 11.septembra samo ojačati Ameriku i njenu hegemoniju u svetskim poslovima jer će na nov način koncentrisati njenu pažnju na njeno mesto u svetu. Privreda će ojačati: ratna industrija će procvetati, a ponovna izgradnja Njujorka daće podsticaj celoj američkoj ekonomiji. Mnoštvo zemalja želi da iskoristi ovu priliku da Amerikancima bude od koristi ili da im iskaže lojalnost. Mnoge od tih zemalja, uostalom, poput naše, i same muku muče sa teroristima. Sada im se pruža prilika da uđu u veliku koaliciju sa Amerikom, i ne žele da je propuste.
      
       LjILjANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu