NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Srbija u prvom planu

U Regensburgu je od 21. do 25. septembra održana prva međunarodna Podunavska konferencija za umetnost i kulturu

      (Specijalno za NIN iz Regensburga)
      
       Kroz idilični bavarski Regensburg brzacima protiče Dunav, reka koja kao neka velika kopča povezuje istočnu sa zapadnom Evropom. Tokom tri dana Dunav je kao sinonim dijaloga između Istoka i Zapada bio povod, a Regensburg domaćin neuobičajene manifestacije: prve međunarodne Podunavske konferencije za umetnost i kulturu. Za Regensburg čiji su stanovnici vekovima živeli od trgovine Dunav nikada nije predstavljao granicu, već spojnicu. U tom duhu je udruženje regensburških umetnika KunstKnoten ("umetnički čvor") podstaklo - i sa izuzetnim uspehom ostvarilo - novi i jedinstven forum za kulturni i mirovni dijalog između deset podunavskih zemalja.
       Inicijativa ovog udruženja na čelu sa predsednicom Reginom Helvig-Šmit imala je snažan odjek. Među četrdesetak učesnika skupa pomenućemo samo najpoznatija imena političke prominencije kao što su Bodo Hombah, koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, Emilija Miler, članica Evropskog parlamenta, Doris Pak predsedavajuća za odnose sa jugoistočnom Evropom u Evropskom parlamentu, te ministar za kulturu Srbije Branislav Lečić, ugledni univerzitetski profesori, predstavnici kulturnih institucija i fondacija.
       Konferencija je imala i svoje tematsko težište: Srbiju. Svi učesnici su u tolikoj meri isticali zadovoljstvo ovim izborom, da se nametao utisak kao da postoji želja i potreba da se isprave neki gresi prošlosti. Glavna organizatorka to poriče. No kako bilo, tek Srbiji je dodeljena uloga glavnog protagoniste, pa su učesnici iz Srbije bili brojčano najjače zastupljeni i ispunili gotovo ceo program.
      
       Deset s mukom
       Konferencija je održana u adaptiranim prostorijama nekadašnjeg skladišta soli, robe koja je Regensburgu u Srednjem veku obezbedila bogatstvo. Tu je pod nazivom "Ars Danubiana" održana i izložba beogradskih umetnika. Njihovi radovi, nastali u poslednjih deset godina nesigurnosti, embarga, totalitarizma i bombardovanja, začudili su i zadivili nemačku publiku. Umetnost znači komunikaciju, a umetnici su senzori zbivanja u društvu, zato su radovi umetnika upečatljivije nego bujice reči uspeli da predoče apsurdnost življenja u Srbiji tokom poslednje decenije.
       Velimir Ćurguz Kazimir svojom serijom kolaža praznih kreveta ukazao je na nenormalnost bitisanja i odsustvo privatnosti u teškim vremenima. Video-snimci Zorana Naskovskog dokumentuju kako su se za vreme vazdušne opasnosti na televiziji i dalje blesavo vrtele banalne serije i crtaći i time predočavaju bizarnost svakodnevice pod bombama NATO-a. Grupa ŠKART izložila je ručne radove žena izbeglica koje su umesto sladunjavih stihova što decenijama krase kuhinjske zidove izvezle provokantne izreke poput: "Deset s lukom, deset s mukom", pri čemu svaki od deset ćevapčića nosi oznaku jedne od deset proteklih mučnih godina. No pravo otkriće ove izložbe je Biljana Đurđević. Na predimenzioniranim platnima ova 27-godišnja umetnica slika u tradicionalnom maniru krvoločne muškarce, za koje nam naslov kazuje da su časni zubari, dok svako shvata da su kasapi i krvnici. Nešto dalje uz naslov "Bambi je mrtav" razjareno laju dva krvoločna psa - čitaj: idili i čednosti došao je kraj. Naočigled ovako trezvenog gledanja na stvari padaju na um reči Doris Pak da samo kultura može politici dati ljudski lik.
       Program Konferencije je osim izložbe obuhvatao naučne referate i diskusije, razmenu iskustava kulturnih poslenika podunavskih zemalja, jedan antiratni performans, scensko čitanje "Pada" Biljane Srbljanović u izvođenju bonskog pozorišta, fotodokumentaciju pacifističkih akcija "Žena u crnom" (prvi put prikazanu u Nemačkoj) i multireligijsku molitvu za mir. Sveštenici raznih veroispovesti - katoličke, evangelističke, pravoslavne, muslimanske i jevrejske - čitali su u jednoj crkvi, svaki na svom jeziku, mirovne poruke iz svojih svetih knjiga. "Bio je to pokušaj da se pruži simbolični znak da iza svih podela u svetu stoji jedan Bog koji se obraća svim ljudima", istakao je, dirnut ovim, kako ga je nazvao, "performansom", ministar Lečić i dodao da je značajno što se ljudi okupljaju po regionima i vezuju ne za svoju naciju ili politiku, već za reku "koja je starija od svega i koja se nagledala svih promena". Ljudi očigledno osećaju da je Zemlja ugrožena i intuitivno počinju da se vezuju za prirodu, da se okupljaju oko zemaljskog, u ovom slučaju oko Dunava koji svojim tokom od zapada prema istoku Evrope predstavlja iskonsku sponu, stariju od ovovremenog stanja u društvu.
       Podunavske konferencije za umetnost i kulturu održavaće se odsad svake druge godine u drugoj zemlji, naime u onoj koja je na prethodnom skupu bila tematsko težište. Dakle, u septembru 2003. doviđenja u Beogradu! Gradski sekretar za kulturu Tanja Petrović prijatno je iznenađena ovom predajom štafete i već nagoveštava novu inicijativu. Naime, da bi Podunavska konferencija u Beogradu mogla da se poveže sa otvaranjem takozvane beton-hale na dunavskom pristaništu, projektom kulturne evropske četvrti o kojem se već godinama mašta u skupštini grada.
       Da spomenemo i to da su među učesnicima regensburškog skupa upadljivo preovladavale žene, što je možda logično kada se ima u vidu mirovna misija konferencije, jer žene su još od antičkih vremena protivnice rata. Među brojnim ženama skupa centralno mesto neosporno je zauzela inicijatorka, organizatorka, promotorka, talentovana prikupljačica sredstava i šarmantna agitatorka za pridobijanje sponzora, jednom rečju duša manifestacije, Regina Helvig-Šmit. Kao predsednica udruženja KunstKnoten ona je 1998. pokrenula inicijativu za dijalog svih koji žive na obalama Dunava, apelujući na umetnike da svoja mala umetnička dela kao poruke za mir i razumevanje stave u bocu i prepuste ih rečnim talasima. Iz te akcije izrodila se ideja o Podunavskoj konferenciji za umetnost i kulturu. Regina Helvig-Šmit sa žarom opisuje kako su se stvari razvijale:
       - Za akciju "Poruka u boci" 23. septembra prošle godine pridobili smo 1857 umetnica i umetnika podunavskih zemalja. Naše želje za mir bile su naravno upućene na prvom mestu Srbiji, gde je dan kasnije trebalo da se održe izbori. Kada smo sutradan saznali rezultate, bili smo presrećni što se u Srbiju opet vratila demokratija, presrećni što se naša želja ispunila, jer ona je kao uostalom sve želje bila satkana od utopije i vizije.
      
       Žene, žene
       Imali ste, dakle, osećaj da je vaša akcija doprinela pobedi demokratije u Srbiji?
       - O tome se sanja. Termin akcije bio je utvrđen mnogo ranije, nismo ni slutili da će se on poklopiti sa izborima. Kad smo 1998. počeli da razmišljamo o projektu nije bilo ni govora o NATO bombardovanju ili nečem sličnom. A kada se bombardovanje dogodilo, isprva smo bili skamenjeni, ali ubrzo smo nastavili da još predanije radimo na akciji. Nije tu bilo nikakve politike. Nama je, naprotiv, bilo stalo do toga da uz pomoć umetnosti pokrenemo nešto mimo politike. Umetnici su otvoreni, njima ne smeta druga boja kože, ne smeta im drugačija religija, ne smeta strani jezik. Mi se sporazumevamo preko umetnosti. Mislim da su svi umetnici za mir. Učesnici akcije "Poruka u boci" nisu za mir dali bilo šta, već po umetničko delo, a prepustiti svoje delo talasima Dunava, veliki je poklon.
       I sami se bavite umetnošću. Verujete li da umetnost može nešto da pokrene bez podrške politike?
       - Bez politike koja stvara okvire, bilo u vidu dotacija, muzeja, pozorišnih predstava ili nečeg sličnog, za umetnost bi bilo mnogo teže da nešto postigne. Pa ipak, duboko sam ubeđena da je umetnost oduvek imala veliku snagu i da ona uvek dejstvuje, u dobrim i u teškim vremenima. Bez umetnosti ne bismo mogli da živimo, ona je osnovna pretpostavka za zajednički život ljudi. Mislim da bi se bez umetnosti naš život jednostavno sveo na novac.
       Recite nam nešto o vašem ličnom umetničkom radu.
       - Ja sam slobodna umetnica, slikarka po profesiji, ali se rado bavim i instalacijama. Od 1996. moja tema su koferi. Počela sam odavno da zapisujem priče izbeglica, prvo su to bili moji rođaci, baba i deda, izbeglice u Drugom svetskom ratu. Kasnije sam redovno vodila razgovore sa izbeglicama iz Sijera Leonea, Srbije, Hrvatske, sa Kosova, pa i sa izbeglicama Prvog svetskog rata. Pitala sam ih za sadržinu njihovih kofera, jer ono što čovek ponese sa sobom govori o razlogu njegovog putovanja ili bekstva. Nisam se ograničavala na ratne izbeglice. Bile su to izbeglice iz najrazličitijih razloga, pa i one koje ružno nazivaju ekonomskim emigrantima, a treba znati da niko bez velike nevolje ne napušta svoju zemlju. Najlepši razlog za bekstvo je ljubav, kada neko odlazi u tuđinu zato što je tamo nekog zavoleo. Sve sam te priče zapisala, a akribično beležim i sve što se nalazilo u koferima: veš, cipele, fotografija roditelja ili voljene osobe. Tu ima čudnih stvari, srela sam žene koje su pobegle od rata i ponele muževljevu odeću, a za sebe ništa. Spisak tih stvari čitam na otvaranjima izložbi. Nema čoveka koji ostaje ravnodušan i kojem ne naviru uspomene, jer svako ima u svojoj porodici neki slučaj bekstva.
       Vratimo se Podunavskoj konferenciji. Vaša zamisao je ostvarena, akcija je pokrenuta, sledeća konferencija biće u Beogradu, a potom negde drugde. Može li se dogoditi da se konferencije vremenom osamostale, da ih izgubite iz vida? Hoćete li i dalje brinuti o njima?
       - Svakako ću nastaviti da brinem o njima. To znači da ću staviti na raspolaganje sve moje kontakte i pomoći da se prikupe sredstva. Ni u kojem slučaju, međutim, neću pokušavati da utičem na odluku o sledećoj težišnoj zemlji. U Beogradu ima kompetentnih ljudi koji znaju koja zemlja ima trenutno najzanimljiviju umetničku scenu. Mogu jedino da ponudim pomoć i da se postaram da se ne izgubi nit, ne izneveri prvobitna ideja. U tom cilju nameravamo da osnujemo projektni savet u kojem će biti istoričari, filozofi, novinari i predstavnici raznih institucija iz svih podunavskih zemalja. Oni će se povremeno sastajati i međusobno komunicirati. Konferencije kakva je naša žive od komunikacije.
      
       MIRJANA MILOŠEVIĆ-VITMAN


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu