NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Početak za imetak

Nelogično je pretpostaviti da će stranci doći ovde da isprave naše komunističke promašaje, tako što će se zaleteti i pokupovati naša bankrotirana preduzeća. Cilj je da dovedemo uspešne multinacionalne kompanije, koje su najbolja reklama za strane investitore, kaže Aleksandar Vlahović

      Posle višegodišnje prazne priče o privatizaciji, koja "samo što nije počela" i fingiranih zakona koji su služili da se prava privatizacija nikad ne sprovede, izgleda da se taj trenutak sada, zaista približio. Od sva tri oblika svojine (društvenog, državnog i privatnog) ovaj poslednji i kod nas se, kao prethodno i u celom svetu, pokazao najefikasnijim. Priča o privatizaciji, kao ključnom koraku tranzicije, nije nimalo idilična. Veliki broj građana osetiće i njenu bolnu stranu. O tome šta nas čeka, razgovarali smo sa Aleksandrom Vlahovićem, ministrom za privredu i privatizaciju u Vladi Srbije.
      
       Do sada se sa nekoliko strana čulo da prrivatizacija kasni i da reforme ne idu planiranom, pa i obećanom brzinom. Da li je to tačno?
       - Prvo, nisam čuo da je konkretno rečeno da je privatizacija ključni razlog za kašnjenje reformi, a drugo, uopšte ne mislim da privatizacija kasni. Naprotiv, mislim da idemo daleko brže nego što su druge zemlje u tranziciji išle. Jedan od ključnih reformskih zakona koji su doneti, upravo je Zakon o privatizaciji. Mi smo već polovinom jula bili u prilici da krenemo sa prvim tenderskim privatizacijama i da ovu godinu iskoristimo u sklopu plana da započnemo četrdeset velikih tenderskih privatizacija. Paralelno sa tim uspeli smo da formiramo Agenciju za privatizaciju i da krenemo sa aukcijskim privatizacijama već tokom novembra. Da smo krenuli čak i u vaučersku privatizaciju, za njenu pripremu potrebno je godinu dana.
      
       Sledeća primedba kaže - zašto se prvo prodaju dobra preduzeća, kojima strateški partner možda i nije potreban, a ne ona propala?
       - Prvo, naš koncept nije prodaja dobrih preduzeća, nego privatizacija svih preduzeća za koja se bude pojavio interes od strane potencijalnih stranih partnera, ili kupaca izvan, a možda i u samom preduzeću. Istovremeno, mi ne mislimo da će za svih sedam hiljada preduzeća da se pojavi kupac. Bićemo veoma zadovoljni ako četiri hiljade preduzeća privatizujemo tenderom, odnosno, aukcijom. Šta će se desiti sa onih tri hiljade preduzeća? Ona koja su izgubila proizvod i svoju poziciju na tržištu, neminovno će otići u stečaj, što nije ništa strašno. Cilj ekonomskih reformi jeste da izgradi efikasnu ekonomiju. Vrlo je jednostavno objasniti zašto prvenstvo imaju dobra preduzeća. Na primedbe da dobra preduzeća treba da ostanu u našim rukama, pitam - u čijim tačno rukama? Da li državnim, ili imamo neke privatne strateške partnere? Naravno da je suludo insistirati na prolongiranju života društvene svojine. Nelogično je uopšte pretpostaviti da će stranci doći da isprave naše komunističke greške iz prošlosti, tako što će se zaleteti i kupovati preduzeća koja su u bankrotu. Mi hoćemo da ovde dovedemo renomirane multinacionalne kompanije, jer su one najbolje pozivnice za druge investitore. Mi ne želimo da budemo još jedna "banana republika", jer to odbija prave investitore.
      
       Gde ide novac od privatizacije?
       - Tu treba, prvo, napraviti razliku između novca koji se dobija na osnovu kupovine kapitala preduzeća i onog koji u obliku investicija ostaje u preduzeću. Naš ključni cilj su investicije u preduzeća. Možda mi mislimo da imamo dobra preduzeća, ali to je rezultat zatvorene ekonomije. U liberalnoj ekonomiji potrebno je stalno investiranje. Zato nam je potreban pravi vlasnik.
      
       Hoćete da kažete, nije cilj da pokupimo što više novca?
       - Tačno tako. Nije cilj privatizacije da napuni budžet, nego da napuni preduzeća parama. Nije zato najvažnije kolika će biti vrednost kapitala, nego koliko će investicija da se stekne u preduzeću u periodu od najviše tri godine. Zato moramo dobiti garanciju od investitora da će to na šta se obaveže zaista i uložiti. Kolika je vrednost kapitala, odrediće tržište, odnosno tenderi i aukcije.
      
       Jedna od bojazni je da će strani partner doći ovde, kupiti preduzeće, a onda ga zatvoriti, kao što se događalo recimo u Mađarskoj i time praktično "kupiti" tržište.
       - To se, na primer, u Poljskoj i Sloveniji nije uopšte desilo. U Mađarskoj jeste, ali tako što je promenjena proizvodnja. Ja ne verujem da će se to desiti, jer mi zovemo strateške partnere, a ne sumnjivi kapital. To ne može da uradi renomirana multinacionalna kompanija koja je sto godina u poslu i ima planove kako da se proizvodno razvija. Mi nismo, dakle, okrenuti ka sumnjivom kapitalu. Pošto to nije dovoljna garancija, postoje pravni instituti. To će biti ugovorna obaveza i ako se prekrši, ugovor je ništavan, a onaj ko ga prekrši, plaća penale.
      
       Kako se čini, jedna od najslabijih tačaka strategije privatizacije jeste socijalni program. U javnosti se zapravo samo licitira o tome koliko će ljudi ostati bez posla, a vi stalno ponavljate da privatizacija ne stvara viškove radnika, jer oni već postoje. Dakle, šta sa njima? Premijer Đinđić govori da će Srbija postati velika učionica, a predsednik Koštunica da čovek koji je trideset godina proizvodio automobile, ne može sad da uči da pravi cigarete?
       - Tržišna ekonomija podrazumeva stalnu borbu i konkurenciju u fer uslovima - kako između preduzeća, tako i između menadžmenta, ali i između zaposlenih i to je smisao cele priče. Ja sam svakog dana sve sigurniji da ćemo to uspeti i imam energije da to izguram.
      
       Uprkos tome što ljudi ovde svoja radna mesta tretiraju kao nepokretnu imovinu?
       - A šta je alternativa? Tačno je da mnoge kritike polaze od toga da nema definisanog socijalnog programa. Kako kome padne na pamet, tako procenjuje koliko ima viškova. Ja nikog ne kritikujem što nema preciznu računicu, nego to uzimam kao argument da je socijalni program nemoguće unapred napraviti. Pre svega, socijalni program će biti zadatak države. Dobrodošlo je ako budući vlasnici budu spremni da taj program pokriju bar delimično, ili čak potpuno. Ali država im svakako neće vezivati ruke ucenjivanjem da zadrže pet puta više radnika od potrebnih, ili da isplate određene otpremnine, jer bi to bio pogrešan pristup. Mi treba da izgradimo ambijent koji će biti atraktivan za investicije, inače one odoše u Mađarsku ili Bugarsku. Svako ko ostane bez radnog mesta biće snažno podržan socijalnim programom koji će se izraditi za svako pojedinačno preduzeće.
      
       Da, ali ko će to da plati?
       - Platiće država iz privatizacionih prihoda. Socijalni program sastojaće se iz otpremnine kao u slučaju, recimo, Zastave i drugo - iz stalne prekvalifikacije, dokvalifikacije.
      
       Onih koje je moguće prekvalifikovati?
       - Moguće je svakog prekvalifikovati, ako postoji spremnost sa druge strane za prekvalifikaciju. Ako neko kaže da hoće da radi, ja mu odgovorim - vrlo dobro, ali u toj industriji više nema mesta, ne što je to odluka države, nego zbog tržišnih promena koje su u međuvremenu nastale. Ne možemo na silu održavati proizvodnju koja je po definiciji neefikasna i nema priliku da uspe na tržištu. I zato se slažem da će Srbija biti velika učionica. To je zadatak tranzicionog fonda.
      
       A gde će da se zaposle ti prekvalifikovani ljudi?
       - To je zadatak malih i srednjih preduzeća, koja treba da otvore nova radna mesta i apsorbuju taj višak radnika. A višak je proizvela neefikasna privreda. Ona je do sada progutala novac od prodaje Telekoma i ništa nije vraćeno, zatim dug deviznim štedišama, pa 12 milijardi dolara inostranog duga, akumulirala je više od 500 milijardi dinara gubitaka i zato sad imamo nedostajući obrtni kapital od 600 milijardi dinara.
      
       A nema više šta da se "proguta".
       - Tačno tako. Garantujem, da se u ovakvu privrednu strukturu upumpa 500 milijardi dolara, opet bismo imali situaciju da na kraju nema ko da ih vrati. Zato nam je potrebna tranzicija i promena privredne strukture. Mi ćemo ljudima pomoći da se prekvalifikuju, da steknu nova znanja, da nađu posao sutra bilo kroz samozapošljavanje, bilo kroz mala i srednja preduzeća, bilo kroz direktne investicije. Ne bi bilo politički odgovorno od države da se sad radnicima podele akcije, a znamo da preduzeće ništa ne vredi ali nećemo da im kažemo, pa da onda oni postanu vlasnici i posle da nam dolaze pred vladu da traže plate. To bi bilo potpuno neodgovorno prebacivanje na pogrešnu stranu ključnih funkcija vlade u tranziciji, koja bi trebalo da stvori efikasniju privredu. Moramo da stvorimo kvalitetnu radnu snagu za nova, kvalitetna radna mesta. Nije radno mesto socijalna institucija u kojoj se uzima bolovanje i čeka penzija, dok se radi na drugom mestu, nego je potrebno stalno dokazivanje. A to nije eksploatacija. Tako se čuva radno mesto.
      
       Pokušaji vlade da privatizuje, recimo, Beočinsku cementaru, ili da dovede stranog ulagača za novu fabriku cigareta u Kragujevcu, završili su se neuspešno. U prvom slučaju izbio je politički problem čije je to vlasništvo. Hoće li se ta priča ponoviti kad krene ovih prvih 40 tendera?
       - Neuspešni pokušaj sa Cementarom nastao je zbog doslovnog poštovanja prethodnog zakona. Izabran je "Lafarž", ali kad je trebalo doneti konačnu odluku, to pravo prepušteno je preduzeću. Ono je to odbilo. Naravno da su ovome prethodile manje-više interesne igre. Do tog neuspeha došlo je zbog nepostojanja jasne procedure. Mi sada imamo proceduru po novom zakonu, dobijena su pozitivna mišljenja od lokalne samouprave i teritorijalne autonomije, poštuje se tenderski postupak i nadamo se da će sve tri cementare biti prodate.
      
       Ali, šta ako opet iz Vojvodine dođe primedba kako bez pitanja prodajete njihovu imovinu?
       - To je pitanje koje se podiže na politički nivo, a nema veze sa zakonom. Ako se zakon krši, postoje sankcije. Ali, ne verujem da će biti problema. Mi savršeno sarađujemo sa Vojvodinom, tamo postoji posebna kancelarija Agencije za privatizaciju, osnovana je u saradnji sa Skupštinom Vojvodine. Saradnja sa organima Skupštine i Izvršnog veća je izvanredna, nikakvih primedbi nemam i ja uopšte ne očekujem probleme.
      
       A šta je sa denacionalizacijom - bivši vlasnici kažu da bi prodaja njihove oduzete imovine bila nova otimačina, koju svet ne bi prihvatio?
       - Onda sve multinacionalne kompanije koje su investirale u Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji, pa čak i Češkoj, gde se sa denacionalizacijom najdalje otišlo, treba žestoko da brinu što su napravile i jednu takvu investiciju. Mislim da smo mi denacionalizaciju maksimalno pošteno postavili. To znači da će Zakon o denacionalizaciji, koji vrlo brzo ulazi u skupštinsku proceduru, regulisati kako će se vraćati pojedini oblici oduzete imovine. On neće biti u koliziji sa Zakonom o privatizaciji. Kad se u sudskom postupku utvrdi ko je naslednik ili originalni vlasnik oduzetih preduzeća i kad se odredi kolika je vrednost tog kapitala, mi ćemo iz privatizacionih prihoda novčano obeštetiti te vlasnike u punom iznosu.
      
       Do sada ste sigurno uočili sa kojih strana su najveći otpori privatizaciji, pošto je jasno da nisu baš svi njome oduševljeni?
       - Otpori postoje prevashodno zbog nedovoljne informisanosti, zatim zbog neznanja i na kraju zbog postojanja različitih interesa. Postoje razne interesne grupe u svim slojevima, koje shvataju da sad gube zarade. Napadanje privatizacije nije ni loš teren za dobijanje jeftinih političkih poena. Radi boljeg informisanja pokrenuli smo kampanju "Početak za imetak".
      
       I dobili odgovor da je ljudima potreban imetak za početak.
       - Nije to tako. Imetak je svuda oko nas. To je nešto što se zove kreativno razmišljanje pojedinca. Ja ne kažem da će svih deset miliona stanovnika Srbije postati preduzetnici. Ali je bitno da jedan deo njih stvarno postanu preduzetnici, da bi onaj drugi deo mogao da radi na kvalitetnim radnim mestima i ostvari bolji standard. To je imetak za sve nas. U suprotnom, samo ćemo dalje tonuti i propustiti istorijsku šansu da točak okrenemo.
      
       BILJANA STEPANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu