NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta smo videli

Našem gledaocu, naviknutom na tragične događaje i potresne slike iz naših krajeva, kao da je nedostajalo još ponešto - nismo videli žrtve

      Razlika između video-igara i stvarnosti nije veća nego ona između medija i naše realnosti. Suština nije samo u nejednakim posledicama i učincima nego i u akterima, a pre svega u tome šta treba uraditi da bi se postigao određeni cilj, odnosno utisak. Ako se nekada govorilo da "papir trpi sve", danas bi to još pre moglo da važi za nove elektronske medije, neverovatne fleksibilnosti i "tiraža". Ako se još "vo drži za rogove", nije sigurno da se i "čovek drži za reč". Reči se brzo umnožavaju ali polako i troše...
       Dok su neki građani Srbije 11. septembra ove godine obeležavali Usekovanije glave svetog Jovana Krstitelja, u Americi se dogodila velika nesreća, za koju se odmah ispostavilo da je uvod u svojevrsni "krstaški rat" protiv međunarodnog terorizma. Pre nekih osam stotina godina on je protutnjao i kroz naše krajeve, a vrle oklopnike dočekao je i propustio sa Zapada na Istok lično Stefan Nemanja. Ipak, ne mislim da se istorija ponavlja. Ona se samo nanovo uslovljava realnim suprotnostima i obostrano isforsiranim konfliktima.
       I mada bi naši stari rekli da se "dobar glas daleko čuje - a loš još dalje", današnje globalne komunikacije se više oslanjaju na probleme, tenzije i sukobe nego na "dosadan miran život", koji zagovaraju neki naši političari. Svetske televizijske mreže funkcionišu upravo zahvaljujući novoj i prodornoj doktrini o sveprisutnosti, upornom ponavljanju i navodnom dokumentovanju, ali je uvek najvažnije biti prvi, jer prva vest i prvi kvalifikativ određuju ne samo sudbinu informacije nego i samog događaja i njegovih aktera. Kriterijumi istinitosti, tačnosti, potpunosti i slično menjaju se isto onoliko koliko i svet oko nas i mediji u njemu.
       Izgleda da više nema smisla gajiti bilo kakve iluzije u tom pogledu. Američki sekretar za odbranu Donald Ramsfild izjavio je onomad da njegovo ministarstvo neće lagati medije tokom kampanje protiv terorizma i ocenio da postoje drugi načini zaštite osetljivih informacija. Inače, informacije imaju svoju kompleksnu funkciju ali entropija u tzv. mas-medijima više nije njena suprotnost nego nekakav "metodološki dodatak" bez kojeg se ne može pronaći adekvatan put delovanja u auditorijumu. Davno su naučnici dokazivali da slika i logos ne stoje u najboljim odnosima, ali TV mreže znaju bolje kako ih spretno usaglasiti, tako da nemate izbora osim da poverujete da je sve baš tako kako vidite, odnosno kako vam je to prikazano. Ispostavlja se sve češće (a mi smo to solidno iskusili tokom "ratnih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije"), da je očigledno (samo) ono što se ne vidi. Kako bi rekao Duško Radović: "Lepo se vidi da postoji kriza i - ko stoji iza..."
       Svi savremeni ustavi, pa tako i naši, zabranjuju cenzuru, oslobađaju štampu, od medija traže blagovremene i istinite informacije, a na to upućuju i kodeksi novinarske etike, ali to ne sprečava da redakcije i novinari vide svet svojim očima, da događaje biraju i mere svojim aršinima, što i jeste deo njihovog posla. Atak na Ameriku, međutim, pokrenuo je sva ta pitanja iznova a kod nas su izveštaji koji su stizali otuda, posle zadovoljenja prirodne, prve radoznalosti i zaprepašćenja, izazvali kontroverzne komentare i pitanja. Da li smo videli stvarno ono što se desilo i posledice "unutrašnjeg terorizma koji je došao spolja"?
       Našem gledaocu, naviknutom na tragične događaje i potresne slike iz naših krajeva, kao da je nedostajalo još ponešto - nismo videli žrtve, mada je 11. septembra poginulo ili nestalo 6867 osoba (broj nije konačan pa ni sasvim tačan), mada je veoma mali broj izvučen ispod ruševina i olupina. Nigde krvi, teških rana, leševa, delova tela, odeće i ličnih stvari žrtava. Gledalac kao da nije "zadovoljan", kao da nešto sumnja - iako je svestan tragičnosti spektakularnog terorističkog čina. Ponavljaju se fantastične scene rušenja, plamena i dima, koje nedugo potom ustupaju mesto dobro organizovanom raščišćavanju, kolonama obučenih i opremljenih vatrogasaca, policajaca i ponekog lekara i bolničara. Gledalac je ambivalentan, grozi se prizora u koje viri kao "kroz prste". O tome kako prikazati masakr dugo će se polemisati u javnosti, masakri sve češće smenjuju jedni druge dok je naš senzibilitet ugrožen.
       Pre nekoliko godina u našem časopisu "RTV teorija i praksa" objavljen je tekst Džona Langera o nečasnim televizijskim vestima sa pričom iz jedne njujorške TV stanice tokom analize večernjih vesti: "Desilo se da je u katoličkom sirotištu na Stejten Ajlendu buknula vatra. Jedan od rukovodilaca se požalio da je konkurentska stanica imala bolji filmski materijal o tome. 'Njihovi plamenovi su viši od naših', rekao je. Ali je drugi rukovodilac odgovorio: 'Da, ali je naša opatica zapomagala više nego njihova..."
       Prošlo je otada deset godina. Plamen se vratio u taj grad i televizije su bile spremne...
       Prvu činjenicu koju zanemarujemo je da u strahovitom plamenu, koji je istopio čelik, beton, staklo, drvo i plastiku, u otrovnom dimu i stropoštavanju nije ostalo ništa od organskog pa ni anorganskog sveta. Žrtve su nestale, ali su tim još izvesnije. Pre 250 dana počeo je novi milenijum, ratovi su drugačiji, efekti totalni, a ne parcijalni. Slabiji nameću jačem oblike borbe, globalna sila mora da se suoči sa brojnim ali gotovo pojedinačnim izazovima. Druga činjenica koja izlazi na videlo je promenjena uloga medija, i to ne (samo) tako da se kristališu "patriotski" i "nepatriotski" mediji, kako smo mi navikli da ih vidimo, nego da se polarizuju na one koji su involvirani u informacioni rat i one koji još nisu stigli dotle. Setimo se poslednje decenije veličanstvenog i nesrećnog dvadesetog veka gde je "medijski tam-tam" prethodio svakom pravom sukobu. Zar mnogi naši mediji nisu u tome učestvovali, hotimično ili nevoljno, samoinicijativno ili pod pritiskom? Čak i one redakcije i novinari koji su mislili drugačije, bavili su se istim temama kao novim civilizacijskim kodom. Ipak, naši kulturološki standardi su i dalje drugačiji od "belosvetskih", ma šta to značilo.
       Atak na Ameriku (što je lakonski potpis ispod slike Si-En-Ena) pokazao je da se Amerikanci brzo okreću unapred, ka onome što misle da treba da čine. Žrtvama opelo, ali sada u akciju. Mi bismo se žrtvama (medijski) bavili dugo i bolno, oplakujući nevine, proklinjući dušmane. Ako je Amerika izgubila TV rat u Vijetnamu, neće olako dopustiti da izgubi primat globalnih informacija usmeravajući ih "kako treba" da bi svetsko javno mnjenje prihvatilo potrebu da bude zaštićeno. Protivnici globalizacije misle drugačije ali njihovi protesti postaju vest tek tu i tamo, i to kao znak slobode izražavanja mišljenja. Opšte raspoloženje uz pomoć medija, kao i pre šezdeset godina posle, opet iznenadnog, vazdušnog napada na severnoameričku bazu u Perl Harboru na dalekim Havajima, skoro zdušno podržava ulazak u rat.
       Na pragu smo novih medijskih senzacija, ali poruka je da je sada problem zajednički - što teroristički, što humanitarni...
       Pratićemo koji će se rešiti prvi.
      
       PRVOSLAV S. PLAVŠIĆ
       (Autor je psiholog i direktor savezne Agencije za istraživanje medija i odnosa sa javnošću)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu