("Srbija sa pet(šest) pokrajina", NIN br. 2648)

      Bogata istorija grotesknih ustavnih reformi na našim prostorima je ovih dana upotpunjena predlogom za donošenje novog ustava Republike Srbije. Bez obzira na nedoumice u pogledu opravdanosti ili neopravdanosti ovog čina, jasno je da on predstavlja logičan nastavak jednog procesa koji je počeo prije više od trideset godina i koji se, eto, polako privodi kraju. Taj proces bi se pojednostavljeno mogao nazvati "Razdruživanje Srba sa državom" i nije potrebno biti veliki mudrac ili ustavno-pravni ekspert da bi se shvatile intencije predlagača.
       Uzaludan je pokušaj da se ovakav mučki čin sa nesagledivim posljedicama po golu egzistenciju jednog naroda uvije u plast plemenitih želja. Može li se ekonomskim argumentima opravdati bespotrebno multipliciranje administrativnog aparata i može li se pravnim argumentima braniti uvođenje novih autonomija koje bi bile podarene "konstitutivnim aktima"? Kolika doza naivnosti je potrebna da se povjeruje u bajku da smo bliže što smo dalje.
       Istorijska je činjenica da se iza svakog zahtjeva za veću autonomiju i veću samostalnost krije ultimativni cilj - nezavisnost. Događaji koji ovo živo ilustruju su se dešavali takoreći juče. Dok još mnogima u ušima odzvanja opominjući glas profesora Mihaila Đurića, prije tačno trideset godina a povodom predloga ustavnih amandmana, da "predložena ustavna promena iz osnova menja karakter dosadašnje državne zajednice" i da se "promenom, u stvari, odbacuje sama ideja jedne državne zajednice", mi žurno srljamo, puni rušilačkog entuzijazma da iskidamo, razdrobimo i smrvimo i to posljednje utočište srpskog naroda - srpsku državu.
       Kao i prije trideset godina, dobrovoljno pristajemo na nacionalno samoubistvo, kao i prije trideset godina, pištolj nam dotura neko drugi. Jedino ovog puta se neće čuti glas nekog drugog profesora Đurića, jer je to bio glas razuma koji smo davno izgubili.
      
       SRĐAN JOVANOVIĆ,
       San Dijego, Kalifornija