Italijanski modni kreator Otavio Misoni, gradonačelnik "slobodne zadarske općine u izgnanstvu", uzrujao je zvanični Zagreb više od svih poseta Karle del Ponte i haških optužnica protiv hrvatskih generala

      Dok se u Hagu uređuje ćelija za penzionisanog generala Hrvatske vojske Antu Gotovinu, Zadar prkosno slavi bivšeg pripadnika Legije stranaca optuženog za ratne zločine nad srpskim civilima. Premijer Ivica Račan i predsednik Republike Stjepan Mesić smatraju da to nije u redu, ali Gotovinu su obojica praktično već skinula s dnevnog reda. On je "negde", a taj je lokalitet zvaničnom Zagrebu savršeno nepoznat. Zadrani podsmešljivo tvrde da ni oni ne znaju ništa više od "crvene bande" koja danas vlada Hrvatskom. Ponosni na svoje heroje, ko god i kakvi god da jesu, stanovnici malog dalmatinskog grada ipak su se našli u epicentru političkog i međudržavnog potresa koji je domaću diplomatiju u Zagrebu pogodio kao grom iz vedra neba. Poznati modni kreator Otavio Misoni, dizajner poznatih italijanskih mokasina i decentnih kravata, uzrujao je Pantovčak, Banske dvore i diplomatiju sa zagrebačkog Zrinjevca više od svih poseta Karle del Ponte i imena generala osumnjičenih za ratne zločine u hrvatsko-srpskom ratu. Nimalo slučajno, jer Misoni se ne razume samo u modu, nego i u politiku, a uz to je i gradonačelnik "Slobodne općine Zadar u izgnanstvu".
      
       Prekinuti pregovori
       Upravo on ovih dana treba da primi visoko odlikovanje predsednika Italije Karla Azelja Čampija. Radi se o zlatnoj medalji koju italijanski predsednik dodeljuje Zadru kao žrtvi masovnih savezničkih bombardovanja u Drugom svetskom ratu. Da ljubitelji odbeglog generala Gotovine koji su Zadar oblepili njegovim slikama ne bi bili u zabludi, Rim je odmah ponudio i objašnjenje. Povelja se ne dodeljuje aktuelnom zadarskom gradonačelniku Božidaru Kalmeti, jer se ne radi o Zadru unutar granica današnje Republike Hrvatske. Reč je o Zadru kao sastavnom delu Kraljevine Italije, i to one iz Musolinijevog doba. Odlikovanje koje treba da dobije Otavio Misoni zapravo je medalja fašističkoj upravi grada u srednjoj Dalmaciji, a kako je krenulo, moguće je da slična odlikovanja dobiju i Rijeka i Pula u Istri. Ratna emigracija u Trstu, recimo, smatra da oba ova grada treba da dobiju priznanje za vojničke vrline kojima su se, pod Musolinijevom zastavom, odupirali savezničkim snagama i Titovim partizanima. Ovakve izjave iz Rima i Trsta konsternirale su i Zadar i čitavu Hrvatsku. Tim pre što je italijanski predsednik Karlo Azeljo Čampi svega nekoliko dana ranije bio u zvaničnoj poseti Zagrebu i srdačno stiskao ruke državnom i diplomatskom vrhu Hrvatske.
       Kako se onda dogodilo da se prvi čovek Italije zabunio listajući kratku istoriju bilateralnih odnosa Zagreba i Rima? Da li je Čampija kad se vratio kući neko prevario ili su njegovi domaćini u Zagrebu prečuli stvari koje su odavno već morali da znaju, makar i sa margina relativno dobrih odnosa Hrvatske i Italije? Šef hrvatske diplomatije Tonino Picula odlučio se za srednji put, a to znači da se Zagreb i dalje nada da će visoki gost iz Italije shvatiti da se Zadar danas nalazi u Hrvatskoj, a ne u Italiji, kao i da fašisti ni u jednoj od pomenutih zemalja nisu na vlasti. Sve što je time postigao, bilo je da predsednik Čampi odgodi dodelu spornog odlikovanja koje je Otavio Misoni trebalo da dobije 13. novembra u palati Kvirinale u Rimu. Hrvatska je zato prekinula pregovore o potpisivanju sporazuma o prijateljstvu dve zemlje, a Hrvati željni tršćanskih prodavnica granicu više ne prelaze s ličnom kartom kao ranije. "Putovnica" je opet postala simbol nacionalnog ponosa, ali se njene korice sve više osipaju nerešenim problemima koje Hrvatska ima sa većinom svojih bližih i daljih suseda.
      
       Priča s pozadinom
       Doba nepoverenja i animoziteta već tradicionalno je otpočelo s Jugoslavijom. Bez obzira na optimistične najave domaćih i jugoslovenskih privrednika, odnosi Zagreba i Beograda ponovo su na mrtvoj tački. Praktično nijedan domaći izdavač nije želeo da prizna da je bio na Sajmu knjiga u Beogradu, a jedan zagrebački bioskop pristao je na rizik da prikaže film "Nataša" Ljubiše Samardžića. Slovenci još nisu vratili hrvatskim štedišama predratnu ušteđevinu ostavljanu u "Ljubljanskoj banci", a Piranski zaliv preko noći je podeljen u korist Ljubljane. Ni Budimpešta ne propušta priliku da opomene da bi mađarska manjina želela više kulturne i političke autonomije u Hrvatskoj, a granica sa Bosnom i Hercegovinom, pogotovo kada su u pitanju sporovi između Zagreba i Banjaluke s jedne i Zagreba i Mostara s druge strane, prava je noćna mora posleratne Hrvatske. Spas od regionalnih nevolja nova vlast pokušala je da nađe pod kišobranom Evropske unije. Nedavne ankete pokazale su, međutim, da je Hrvatska u društvu takvih zemalja nepoželjna koliko i Jugoslavija. Gotovo dve trećine stanovnika zemalja iz članstva Evropske unije misli da "zemlje Dejtonlenda" još neko vreme treba da ostanu u "balkanskom poratnom čistilištu".
       Skoro svakom građaninu bivše Jugoslavije i zemalja koje su nastale na njenim ruševinama jasno je da ovaj pojam upućuje na područje koje se uglavnom ne preporučuje za velike životne ambicije. Kako u životu običnih ljudi, tako i u karijerama lokalnih političara i državnika. Najnoviji skandal sa pokušajem odlikovanja fašističke uprave Zadra iz 1943. godine upravo zato spada u jednu od klasičnih priča s istorijskom pozadinom. Italijanske novine iznose podatke o više od tri stotine mrtvih Zadrana koji su tada izgubili život u fašističkim uniformama. Hrvati se ljute jer se ne spominju Zadrani koji su život izgubili u borbi protiv italijanske okupacije i fašističke vlasti. Ima i takvih koji misle da je čitava priča "roba s greškom". Mnogi generali Hrvatske vojske u poslednjem ratu sa Srbima otvoreno su govorili da priznaju jedino komande poglavnika Ante Pavelića, a upravo se on s Musolinijem i dogovorio o predaji Istre, Zadra i velikog broja jadranskih ostrva Italiji.
      
       Nacionalna alergija
       Ko je skloniji novijoj istoriji Hrvatske, a naročito onom kratkom razdoblju koje se ovde pretenciozno naziva "posttuđmanovska era", koren prkosnog incidenta kojim modni kreator Misoni danas preti Zadru, vidi kao desnu reakciju na nedopustivi politički oportunizam vlade Ivice Račana.
       Pre izvesnog vremena vladajuću koaliciju u Hrvatskoj napustio je regionalni Istarski demokratski sabor Ivana Jakovčića koji je tada izašao iz Račanove vlade u kojoj je bio ministar za evropske integracije. Razlog je, na prvi pogled banalne i formalne prirode. Istrani su izradili poseban statut svoje županije u kome su, uz ostalo, tražili ravnopravnost hrvatskog i italijanskog jezika i pisma. S obzirom na brojnu italijansku manjinu u Istri, ovo se činilo logičnim i politički prihvatljivim, pogotovo zato što su istarski političari objašnjavali da nema nikakve dileme da je Istra integralni deo Hrvatske, ali jednako tako želi da se uklopi i u modernu, kosmopolitsku Evropu. Brojni hrvatski pravnici, uključujući i bivšeg ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, pokušavali su da dokažu da je "Istarski statut" zapravo prekršio nacionalni ustav, dok su se tvrdi nacionalisti s veseljem prihvatili svoje omiljene ratne teze da u Hrvatskoj "opet neki traže državu u državi". Priča o državama, autonomijama, manjinama, jezicima i pismima, ovih dana dobila je dodatak s drugog kraja Hrvatske. Većina u Gradskoj skupštini Vukovara, mahom zastupnici desnih hrvatskih stranaka, odbila je da uz hrvatski jezik i latinicu, u zvaničnu upotrebu u ovom gradu i njegovoj okolini uđe i srpski jezik sa ćiriličnim pismom. Srpski zastupnici vukovarske skupštine najavili su žalbu Ustavnom sudu, jer su svoj predlog temeljili na Zakonu o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina i Ustavnog zakona o pravima manjina u Republici Hrvatskoj. Posle polemike o ravnopravnosti hrvatskog i italijanskog jezika u Istri, neki rovinjski zidovi osvanuli su iscrtani fašističkim simbolima, a veliko slovo "U" ili četnička kokarda već godinama su uobičajeni dekor vukovarskih ruševina. Oprezni političari "posttuđmanovske ere" misle da je od dva zla ovo ipak manje. Da su pristali na sve odredbe "Istarskog statuta" uključujući, recimo, i dvojezične table sa imenima ulica, ratni veterani u Vukovaru bi opet morali da gledaju kako se imena njihovih ulica pišu na oba pisma, a još strašnije bi bilo kad bi, recimo, morali da stanuju u ulici Svetog Save umesto u ulici Alojzija Stepinca. Ili, kako se pitaju političari alergični na druge nacije, kulture i veroispovesti, dokle će u Istri biti više Đovanija i Jovana, nego Hrvoja i Ivana? Kako aktuelna vlast u Hrvatskoj matematiku za sada koristi uglavnom da bi prebrojala svoje oponente s desnice, zaključila je da su fašistički simboli po jadranskim gradovima i Pavelićeve slike i četničke kokarde po istočnoj Slavoniji, ipak manje zlo od nepotrebnog izazivanja ljutitih domaćih desničara.
       Elegantna zagrebačka diplomatija Misonija bi, uostalom, mnogo više volela da se seća po lepim odevnim kreacijama, nego po neprijatnim političkim razgovorima koji Hrvatskoj uvek mogu da se obiju o glavu.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ