NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
Tačna dijagnoza problematična terapija
 

Ivan Medenica

Treba započeti reorganizaciju konzervativnih studija režije na dramskim akademijama, kako se pozorišni čin ne bi posmatrao samo kao postupak podražavanja, već i kao postupak označavanja

      Već dosta dugo priziva se, kao neka magična lozinka spasa i obnove našeg rastočenog pozorišnog sistema, zakon o pozorištu. Od zakona se očekuje da reši sve probleme, a pre svega da uspostavi angažman glumaca po ugovoru, umesto sadašnjeg stalnog zaposlenja i tako omogući dinamičniju pozorišnu produkciju, koja neće robovati stalnim ansamblima, njihovoj inerciji i profesionalnoj zapuštenosti.
       Iako je bolest prilično tačno dijagnosticirana, priželjkivana terapija je problematična. Naime, pošto se ceo problem vezan za uvođenje angažmana po ugovorima zapravo vrti oko jedne reči - otkazi - ova promena se teško može sprovesti pre nego što se donese paket zakona iz oblasti radnih odnosa i socijalne zaštite. A kad se donesu ovi zakoni starije generacije, onda je i zakon o pozorištu mnogo manje bitan.
       Pošto se poreklo problema opšte uravnilovke u našem pozorištu, koja za posledicu ima poplavu dosadnih, konformističkih, staromodnih, a sve više i poluprofesionalnih predstava, ne nalazi samo u stalnim ansamblima, već i u repertoarskoj politici, rediteljskoj (ne)inventivnosti, opštim kriterijumima vrednovanja, mogu se preduzeti neki koraci i pre skupštinskih usaglašavanja.
       Treba započeti reorganizaciju konzervativnih studija režije na dramskim akademijama, kako se pozorišni čin ne bi posmatrao samo kao postupak podražavanja, već i kao postupak označavanja (pozorišni čin grade ravnopravni sistemi scenskih znakova - svetlo, zvuk, kostim, dekor, pokret, tekst; značenje neke savremene režije često ne proizlazi iz saglasja ovih sistema, već iz njihove, stvaralački nadahnute konfrontacije, koja traži da bude dešifrovana).
       Dok se ne sprovedu ove promene, nedostatak rediteljskog promišljanja može da se nadoknadi dovođenjem mladih stranih reditelja, kojima bi čak moglo da se poveri, na određeno vreme, rukovođenje nekim našim pozorištem. Pored toga što bi uneli novi odnos prema radu, drugačiji umetnički senzibilitet i drugačije intelektualne preokupacije, strani reditelji bi doprineli obaranju nerealno visokih cena na domaćem rediteljskom tržištu i razmrdavanju lokalnih klanova.
       Što se tiče urušavanja kriterijuma vrednovanja, ovaj problem je u velikoj meri posledica dešavanja u medijima (manje prostora za analitičku kritiku, promovisanje novinara u kritičare, itd.). Ipak, postoji jedan segment pozorišnog života koji, takođe, doprinosi urušavanju kriterijuma; reč je o devalvaciji pozorišnih festivala i nagrada. Da bi se to zaustavilo, institucije kulture (recimo, Ministarstvo za kulturu) treba transparentno da zastupaju hijerarhizaciju pozorišnih i, uopšte, kulturnih dešavanja. Kulturna decentralizacija je značajan projekt, ali treba imati u vidu da njeno naličje može da bude provincijalizacija. Pored onih kulturnih projekata koji se dešavaju van metropola, a koji imaju izuzetan značaj - Književna opština Vršac, Narodno pozorište iz Sombora, časopis Gradac iz Čačka, itd. - postoje i oni drugi čiji je značaj isključivo lokalni. To mora jasno da se shvati i prihvati.
      
       (Autor je pozorišni kritičar i asistent na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu)


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu