Od Abdul Medžida do danas, jezičke prilike u Bosni stalno su se menjale... ali su se vrlo malo promenile

      Dobio sam jednu značajnu i zanimljivu knjigu, pod naslovom "Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850-2000) - Dokumenti". Izdavač je Institut za jezik u Sarajevu. Knjigu je priredio najistaknutiji lingvista na bosanskohercegovačkim prostorima danas, dr Milan Šipka.
       Građa počinje od 1850. godine, kada je Ivan Frano Jukić, banjalučki franjevac, pokrenuo časopis "Bosanski prijatelj", započinjući svoj prvi uvodnik rečima: "Pod blagim i mudrim upravljanjem našeg čestitoga cara i gospodara Abdul-Medžida, komu Bog svaku srieću dao! i njegovim razboritim popečiteljstvom Rešid-Alipašinim kerstjani počeše slobodnie dihati i uživati one carske milosti, koje je car podielio bez razlike vierozakona svima svojim podložnicim..." Ređaju se zatim drugi, danas teško dostupni ili nepoznati spisi, sve do Dejtonskog sporazuma i do današnjih dana, kada stanovnici BiH žive "pod blagim i mudrim upravljanjem" SFOR-a, Volfganga Petriča i drugih "čestitih gospodara".
       U opširnom uvodu Šipka konstatuje: "Upotreba standardnog jezika u Bosni i Hercegovini, uz uporedno postojanje tri posebna (nacionalna) jezička standarda, odnosno norme... slučaj je sui generis i u globalnim razmjerima. Taj slučaj pokazuje u kojoj mjeri društveno-politički faktori i simbolička funkcija jezika mogu nadvladati komunikacijsku funkciju i realne društvene potrebe."
       Da je zaista tako, svedoče nazivi jezika koji su se smenjivali tokom ovih sto pedeset godina: srpski, bosanski, srpsko-bosanski, hrvatski, srpskohrvatski, narodni, ilirski... sve za jedan isti jezik, s malim varijantama. Austrijski vlastodršci, u prvim godinama posle 1878, elegantno su zaobilazili problem govoreći o "zemaljskom jeziku" (Landessprache). U jednom izveštaju iz 1879. naglašava se "da je jezik nastave zemaljski jezik s latiničnim i ćiriličnim slovima, kako Srbi ne bi dobili povoda da se žale na navodno zapostavljanje".
       Stvari su se promenile posle 1882, kad je Bosnu uzeo u ruke zloglasni Benjamin Kalaj. U jednom izveštaju "Zemaljske vlade", poslatom februara 1884. Kalaju u Beč, general Apel moli za ovlašćenje da se u novom udžbeniku geografije jezik nazove bosanskim, dodajući: "...pri čemu se može zanemariti da jezik koji se govori u Bosni i Hercegovini predstavlja dijalekt jezika koji nauka naziva srpskim i hrvatskim". Objašnjava zatim "da su, pored Srba i Hrvata, Bosanci i Hercegovci zadržali poseban položaj u istoriji... dodatno učvršćen turskim osvajanjem... Stoga bi prema ovdašnjim shvatanjima bilo potpuno neprihvatljivo da se muhamedanci ili katolici nazovu 'Srbima' ili pak pravoslavci i muhamedanci 'Hrvatima'... Zemaljska vlada... jamči Vašoj Ekselenciji da bi većina ovdašnjih stanovnika s gnušanjem odbila bilo kakvo povezivanje bilo s jednim bilo s drugim plemenom."
       Da li je Alija Izetbegović čitao Apelovo pismo ne znamo, ali je za divljenje kako izveštaj iz 1882. najavljuje događaje iz 1992.
       Pošto nametanje "bosanskog jezika" ni posle četvrt veka nije uspelo, godine 1907. došlo je do novog obrta. "Zemaljska vlada" odlučuje da se jezik više neće zvati bosanski nego "srpsko-hrvatski", što je potvrđeno i zakonom koji je izglasao Sabor krajem 1913. godine. Ako se nekom moglo učiniti da je to znak veće tolerancije prema Srbima i Hrvatima, bar oni prvi brzo su se razuverili. Vladinom naredbom u novembru 1915. odlučeno je da će se u javnom ophođenju i u nastavi koristiti samo latinica, dok ćirilica "ostaje ograničena na srpsko-pravoslavnu nauku o vjeri".
       Razdoblje između dva rata začas je prohujalo, a kad je u aprilu 1941. BiH postala deo NDH, verovatno se mnogim stanovnicima učinilo da su Austrijanci opet došli, samo u gorem izdanju. U "Zakonskoj odredbi" koju je potpisao lično Ante Pavelić kratko je rečeno: "Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice." Naredbom ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića propisano je da se "svi javni natpisi pisani ćirilicom imaju neodvlačno, a najkasnije u roku od tri dana skinuti", a da će se prekršitelji kazniti "novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana". Javio se zatim i Mile Budak... Ali ovu zanimljivu priču moraćemo nastaviti sledećeg puta.