NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Spas u hvatanju za slamku

Proglašenje reformisanog Ustava u parlamentu više je ličilo na parastos nego na slavlje, iako ga je podržala ubedljiva većina poslanika

      (Od dopisnika Tanjuga)
      
       Kad je iskusni prvi parlamentarac Stojan Andov u gluvo doba noći, vidno umoran, proglasio da je usvojeno svih 15 ustavnih amandmana, predsednik države Boris Trajkovski, koji je bio zvanični predlagač reformisanja najvažnijeg akta, zauzeo je mesto u sali zgodno za primanje čestitki. Ali, deputati makedonskog bloka partija, kao i radikalnijeg krila Albanaca, nisu bili raspoloženi da čestitaju šefu države, nego su žurno odlazili. Trajkovskom je prvi prišao i čestitao mu poslanik partije Roma Amdi Bajram, zatim i nekoliko Albanaca, i na tome se skoro i završilo slavlje. Šef države je pre toga ušao u salu primetno bled, okružen većom grupom telohranitelja, a sačekan je tihim povicima "izdajnik" i "grobar" koji su dolazili i iz klupa u kojima sede poslanici partije VMRO, najzastupljenije u parlamentu, kojoj pripada i Trajkovski.
       Da je i Srba bilo među poslanicima imali bi razloga da čestitaju Trajkovskom, jer su se i oni iznenada ovajdili, našli u Ustavu, kao i Romi, Turci, Vlasi i Bošnjaci, zato što su uz Makedonce i Albance dobili status državotvornog naroda, ono što pre 10 godina, kad se osamostaljivala najmlađa evropska država, nisu mogli ni da zamisle. Tada je Srbima u dvomilionskoj Makedoniji poručeno da za njih, kao deo "nebeskog naroda" nema mesta u Ustavu, a nije ga bilo ni za Albance, iako su oni na tome insistirali i tada i kasnije. Srbi i Albanci izabrali su zatim različite puteve da se domognu pominjanja u makedonskom ustavu, prvi lojalnim odnosom prema državi u kojoj su se našli kad se raspala tadašnja jugoslovenska federacija, a Albanci stalnim tihim buntom koji je početkom ove godine prerastao i u oružanu pobunu. Pozadina aspiracije Srba, kojih u Makedoniji zvanično nema više od dva odsto, i Albanaca, kojih je najmanje jedna četvrtina, nije ni bila ista.
      
       Šminkanje poraza
       Prvi su ulazak u Ustav više tražili kao priznanje minulom vremenu, pominjući da je ovde krunisan i car Dušan i da su ginuli i za oslobađanje ove zemlje od Turaka i Bugara, dok su drugi bili okrenuti budućnosti - Albancima je to bila ulaznica za ostvarenje svih budućih zahteva do kojih će lakše doći ako imaju status državotvornog naroda. Dogodilo se tako, što u istoriji nije retkost, da su se na kraju na istom našli i oni koji su bili lojalni državi u kojoj žive i oni koji su se latili oružja da je ruše. Srbi, naime, tvrde da ih je oko 65 odsto sposobnih za vojevanje u uniformama vojske i policije branilo Makedoniju, a prema nekim računicama upravo toliki procenat Albanaca je rušio, držeći oružje u ruci od severa do zapada države, ili pomažući na druge načine. Jedno je ipak sigurno - da nije bilo oružja u rukama Albanaca, ni oni ni Srbi se ne bi našli u makedonskom ustavu.
       Najrezigniraniji je posle svega bio premijer i lider VMRO Ljupčo Georgijevski, do poslednjeg trenutka zagovornik "borbe do istrebljenja", izjavljujući da se na makedonskom primeru najbolje vidi kako se terorizam često i isplati, jer se njime ostvaruju i politički ciljevi.
       Istina, mladi premijer je najduže branio i iluziju da su u Makedoniji relaksirani međuetnički odnosi, sve dok ga nisu demantovali albanski teroristi osvajajući jednu trećinu države u koju ne mogu ni sada da uđu makedonska vojska i policija, iako je paravojna formacija ONA zvanično razoružana i rasformirana krajem septembra, niti je pristupačna za više desetina hiljada prognanih i izbeglih žitelja makedonske nacionalnosti.
       Zašto je premijer "menjao ćurak" može samo da se nagađa, iako je najverovatnije njegova sadašnja sklonost prema militantnim rešenjima deo kampanje za izbore koji su predviđeni za kraj januara, a na kojim VMRO želi, kako se tvrdi, da se pojavi kao najžešći zaštitnik makedonskih interesa. Na tu kartu je zaigrao i pre tri godine i ubedljivo pobedio do tada suverene socijaldemokrate. Nisu, međutim, retki ni oni skopski analitičari koji iznenadne političke mene premijera tumače kao njegovu davnašnju, ukorenjenu želju da se deo Makedonije jednog dana, u novim balkanskim podelama, pripoji, bez Albanaca, istočnom susedu, a to se najlakše postiže u vremenima haosa i ratova, što i drma Makedoniju celih 10 meseci. Oni se prisećaju da je u vreme kosmetske krize Georgijevski u Skoplju, sa svim državnim počastima, sačekivao Hašima Tačija, a putovao je u to vreme i u Prištinu, zajedno sa prvakom Demokratske partije Albanaca Arbenom Džaferijem, koji je opet često boravio i u Sofiji.
       Ostali makedonski političari, među njima i Trajkovski i Andov, pokušavaju na razne načine da "šminkanjem" poraz pretvore u pobedu, računajući da je i osrednji mir bolji od rata koji je Makedoniju do sada koštao oko 70 poginulih vojnika i policajaca, desetine ubijenih i nestalih civila, više hiljada porušenih, spaljenih i oštećenih kuća, a privreda je pretrpela štetu od oko milijardu i po dolara.
       Krhki mir jeste stigao, manje se i puca i gine nego pre mesec, dva, ali Makedonija i dalje liči na barutanu u kojoj ima plamičaka, primećuju skeptici, ne verujući da će biti dugovečan, posebno što se umesto zvanično rasformirane formacije ONA (Oslobodilačka narodna armija) pojavila ANA (Albanska nacionalna armija) koja je već preuzela odgovornost za više zločina u kojima su stradali makedonski policajci.
       Sve što su Albanci tražili dobili su u reformisanom Ustavu, a sve ono što su Makedonci u njemu branili izgubili su, tvrde oni koji nisu skloni da poraze pretvaraju u pobede.
      
       Pomešani glumci i režiseri
       Vreme će pokazati da li će srećna zvezda koja je podarila Georgijevskom izvršnu vlast, biti uz njega i na januarskim izborima, ali je još važnije hoće li uspeti poduhvat ravan čaroliji Džordža Robertsona i Havijera Solane, stalnih gostiju Skoplja, koji su na isti kolosek uspeli da dovedu dve zahuktale kompozicije koje su se kretale iz suprotnih pravaca, Makedonce i Albance, a da pri tome ne dođe do kobnog sudara kojeg bi istorija zabeležila kao još jedan građanski rat na Balkanu.
       Prvi operativci NATO-a i Evropske unije imali su težak zadatak da prepoznaju koji su glavni režiseri, a koji glumci u makedonskom metežu, uzimajući za sebe, kad je zatrebalo, uloge jednih ili drugih. Zatezali su i pretili kad na drugi način nisu mogli da približe zaraćene strane, Makedoncima čak i sankcijama, a Albancima da će im se izmaknuti kao saveznici, ali i popuštali kad drugog izbora nije bilo, stavljajući na štap sve veću šargarepu.
       Bilo je trenutaka kad je njihov unapred skrojen mirovni plan propadao za tren, jer bi militantni Albanci na terenu počinili neki zločin, posle čega bi se uzjogunio makedonski blok partija, posebno VMRO, pretnjom da se mora odgovoriti istom merom.
       Drama se zatim prenosila u parlament gde su poslanici makedonskih i albanskih partija, naizmenično, čas odbijali čas prihvatali ono što im nude Robertson i Solana kao rešenje za promenu Ustava. Uslovljavanja su trajala skoro pet meseci, a bila su svakojaka, što u Ohridu, gde su ustavne promene usaglašavali prvaci po dve najvažnije makedonske i albanske partije, što u parlamentu.
       Pored Robertsona i Solane, koji su, ako ništa drugo, pokazali izuzetnu strpljivost u raspletu makedonske drame, uloge mirotvoraca su do kraja odigrali, pored Trajkovskog, i socijaldemokrate bivšeg premijera Branka Crvenkovskog.
       Oni u ovoj državi imaju i najviše iskustva sa Albancima. Mora im se priznati da za šest godina u Makedoniji, koliko su bili kreatori zvanične politike, i dok su u rukama držali poluge izvršne vlasti, nije bilo većih oružanih sukoba nezadovoljnih Albanaca sa policijom i vojskom. To su u Evropi znali i zato su Crvenkovskog iz opozicije premestili u vladajuću koaliciju, što je, kako se ispostavilo, bilo spasonosno rešenje.
       Crvenkovski je, preko svojih ministara, pod kontrolu stavio armiju i preuzeo resor diplomatije, a smirivanjem strasti na ratištima i u inostranstvu, napravljen je prostor za duge, zamršene mirovne dijaloge. Tolerišu se često preveliki apetiti Albanaca, čak i amnestiraju ekstremisti.
       Jedini konkurent socijaldemokratama, po uspešno odigranoj završnici, mogao bi da bude politički vođa ekstremista Ali Ahmeti koji je, dok se na sve strane pucalo, na severu i zapadu Makedonije i nadomak Skoplju, boravio u Prizrenu.
       Dok je makedonska vlast odbijala s njim da pregovara, primao je na Kosmetu svetske gospodare mira i rata, pod kontrolom držao front dug 200 kilometara, davao instrukcije liderima albanskih partija Arbenu Džaferiju i Imeru Imeriju, potpisao s njima, za svaki slučaj, i sporazum o zajedničkom delovanju.
      
       Završnica Alija Ahmetija
       Kad je primirje bilo na pomolu, Ahmeti se preselio u šarplaninsko selo Šipkovicu kod Tetova, smakao maskirnu uniformu i pojavio se u civilnom odelu "Versaće". Iz Šipkovice je povlačio konce u parlamentu, dok se vodila žustra debata o ustavnim promenama, ne dopuštajući da mu ih ni za trenutak zamrse makedonske partije.
       Robertson i Solana, da bi privremeno stavili tačku na jedan odavno započeti posao na Balkanu, prenosili su Ahmetijeve želje makedonskoj strani, sve dok poslanici u Sobranju većinom, koja je bila daleko iznad neophodne, nisu usvojili ustavne izmene kojima se daju maksimalna prava albanskom korpusu u Makedoniji.
       Ni tada, kad je zavesa u parlamentu spuštena, i kad je poražena strana pokušavala da glumi ushićenost pobedom, stvarni laureat nije pokazivao da je zanesen trijumfom.
       Ahmeti kao da se čuva za nove poduhvate, pažljivo prateći šta se događa na susednom Kosmetu, od čega u dobroj meri zavisi i šta će se događati u Makedoniji. Ne reaguje emotivno ni na pohvale zapadnih zvaničnika, za koje je postao mirotvorac, koji mu ni na koji način, kako se sada čini, ne predviđaju put u Hag.
       Pored toga što je Albance smestio u Ustav kao državotvoran narod, makedonski poslanici su ispunili i ostale Ahmetijeve zahteve - albanski jezik postao je zvaničan u parlamentu i u opštinama u kojima se njime služi više od 20 odsto žitelja, ugrađeni su u akt mehanizmi za sprečavanje majorizacije prilikom donošenja odluka u Sobranju, a Albanci su stekli pravo da proporcionalno budu zastupljeni u policiji.
       To je za Albance sasvim pristojan bilans desetomesečnog ratovanja. Za ispunjavanje novih zahteva, sa dobre startne pozicije koju su zauzeli, neće im trebati ni toliko.
       Makedonci su dobili mir okačen o slamku. Jedva i toliko.
      
       PERO SPARAVALO


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu