NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Jugoslavija kao tragičan incident

Naziv: Stvaranje nacije, razaranje nacije
Autor: Endru Baruh Vahtel
Izdavač: Stubovi kulture, 2001.

      Predrag J. Marković
      
       Sam američki profesor Vahtel je na promociji svoje knjige ispričao priču o njenom nastanku. Zanimajući se za ulogu kulture u izgradnji i razgradnji jugoslovenskog zajedništva, želeo je da pročita sažetu knjigu o toj pojavi. Naravno, sami bivši Jugosloveni se nisu potrudili da stvore jednu sažetu knjigu koja bi obuhvatila procese njihovog uzajamnog približavanja i otuđivanja u širokom vremenskom opsegu od dva veka. Onda je Vahtel namerio da sam napiše takvu jednu knjigu.
       Dakle, temelj Vahtelove studije je uverenje da je kultura za održanje neke zajednice važna bar koliko politika i privreda. Očekivano, on odbacuje teorije koje jugoslovensku propast tumače "prastarim mržnjama" i nespojivošću jugoslovenskih naroda. To je već ranije učinila većina ozbiljnih proučavalaca jugoslovenske i postjugoslovenske tragedije.
       Ali, za razliku od skoro svih ostalih pisaca već nepregledne literature o sudbini ove zemlje, Vahtel smatra da skoriji politički događaji, poput uspona nacionalističkih vođa u Srbiji i Hrvatskoj, nisu prvenstveni uzrok rasapa Jugoslavije, već je taj uspon upravo omogućen prethodnim raspadanjem nadnacionalne sintetičke jugoslovenske vizije i njenim porazom pred partikularističkim, nacionalnim vizijama. Prvo su nestali Jugosloveni, to jest njihovo osećanje zajedništva, a nestanak države je usledio zatim. Tamo gde postoji osećanje zajedništva, pre svega u kulturi, države se grade i razgrađuju, ali ideja o jedinstvu preživljava. Najbolji primer prvenstva ideje o kulturnom jedinstvu je Nemačka, koja je od tridesetogodišnjeg rata do 1989. godine doživljavala nestanke i nastanke države (bolje rečeno država), ali ne i nestanak ideje o Nemcima kao celini.
       Uprkos ishodu, tokom poslednja dva veka među jugoslovenskim kulturnim i političkim elitama duže su vladale integrativne od dezintegrativnih ideja. Od romantizma naovamo, vodeći intelektualci Južnih Slovena su verovali u nekoliko integrativnih modela. Najraniji model, u doba Vuka Karadžića i Iliraca, podrazumevao je prihvatanje srpske kulture, donekle izmenjene, kao etalona u izgradnji budućeg zajedništva. Tako nešto se desilo u Francuskoj, sa kulturom Il de Fransa. Drugi talas jugoslovenstva, početkom dvadesetog veka, želeo je da spoji najbolje iz svake južnoslovenske kulture u jednu novu sintezu. Istu ideju je manje-više neuspešno pokušalo da sprovede i integralno jugoslovenstvo kralja Aleksandra. Ovakav model Vahtel poredi sa američkim modelom.
       Komunisti nisu pokušavali da stope različite nacionalne kulture, već da ih učine drugostepenim, a da stvore nadnacionalnu kulturu "jugoslovenski socijalistički patriotizam", pomalo nalik na sovjetski model. Ovo partizansko jugoslovenstvo se istrošilo vremenom, kako je propadao kult NOB-a i Tita.
       Izuzetno je zanimljivo povezivanje ovih velikih političkih mena sa umetničkim, pre svega književnim pravcima. Tako je prva faza jugoslovenstva neposredno vezana za romantizam (pre svega njegovu nemačku verziju). U doba realizma, koji podstiče detalj i pojedinost, ističu se i razlike. Modernizam opet ohrabruje sintezu, kako u umetnostima tako i u političkoj ideologiji. Doduše, nema tako efektnog povezivanja umetničkog stila i "socijalističkog jugoslovenstva", ali je zato postmoderna, sa relativizmom i neprijateljstvom prema sintezi, imala veze sa partikularizacijom jugoslovenskih nacionalnih kultura.
       S tim u vezi je i druga efektna novina Vahtelovog pristupa. Plime i oseke jugoslovenskog zajedništva se opisuju preko fabula književnih dela i stavova njihovih junaka. Vladika Danilo, Kamil Emerički, Nurudin, Milutin, Vukašin Katić, pa čak i Alija Đerzelez, svi oni su shvaćeni kao nosioci političkih ideja svojih pisaca i svojih vremena. Smeo pristup, svakako zanimljiviji od (mahom dosadnog) redanja statistika i političkih događanja.
       Ova knjiga želi da uopšti tragično jugoslovensko iskustvo, pre postavljanjem pitanja da li je svaka multinacionalna, multietnička, i multikulturna država osuđena na propast? Ili je sudbina Jugoslavije tragičan i jedinstven istorijski incident? Primer krajnje heterogene države koja se očuvala je Indija, čija je nacionalna ideja zasnovana na individualističko-liberalnoj osnovi pozajmljenoj od Britanaca. Sjedinjene Američke Države međutim, smatra Vahtel, treba da i te kako imaju na pameti jugoslovensko iskustvo, i da se čuvaju od isticanja multietničke posebnosti po svaku cenu, i da sačuvaju temelj svoje kulture zasnovane na multietničkoj sintezi.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu