NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Spisak 362

U interesu je novinara da imaju zakon koji, između ostalog, reguliše i njihove odnose sa političarima, jer oni su i u postpetooktobarskoj Srbiji moćniji od "sedme sile"

      Dimna zavesa proizvedena oružanom pobunom "crvenih beretki" još je pokrivala medijsko nebo postpetooktobarske Srbije, kada je jugoslovensko izdanje nedeljnika "Reporter" u tvrdo uho javnosti zabolo još jednu senzaciju: spisak 362 policajca Srbije koji je list, po sopstvenoj tvrdnji, "iskopao u Hagu" i koje, naravno, traži okrutna Karla del Ponte.
       Nedoumica za "Reporter" nije bilo: "Na haškoj listi 362 policajca", pisalo je na naslovnoj strani. U tekstu je "haška poternica" bila podeljena na dva dela: spisak osoba za koje se skuplja materijal za eventualne zločine, MUP Srbije (17 ljudi) i spisak svedoka/osumnjičenih sigurnih učesnika akcija na Kosovu iz sastava MUP-a Srbije (345 ljudi).
       "Spisak 362" prekrio je, u magnovenju, (ne)uspelu oružanu pobunu "vukova" i gurnuo je pod tepih hiljadu pitanja koja je ona otvorila. Ko je dao naređenje za hapšenje Predraga i Nenada Banovića? Da li su u samom hapšenju neposredno učestvovale "crvene beretke" (Nedeljnik "Vreme" tvrdi da su samo davali spoljnu zaštitu.) O čemu su razgovarali Nebojša Pavković načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije i Dušan Maričić novi šef Jedinice za specijalne operacije, onda kada je pobuna već počela? Ko je organizovao pobunu: "neke političke stranke" (Zoran Mijatović, bivši zamenik šefa Državne bezbednosti), "antireformske i antivladine snage" (Momčilo Perišić, potpredsednik Vlade Srbije) ljudi iz tesnog okruženja predsednika Koštunice ("Blic njuz" i "Reporter")? Da li je Vlada Srbije bila u pravu kada je rekla da iza pobune stoje neki centri moći ili kada je prihvatila tvrdnje "beretki" da je pobuna spontana?
       Od kada postoji Haški tribunal postoji i priča o tome koji su sve ljudi objekat interesovanja njegovih istražitelja. Nagađanja niko nikada nije mogao da zaustavi i zato i nije ništa prirodnije da javnost odmah poveruje u priču o tome da se Janko ili Marko nalaze na listi zločinaca koje goni Karla del Ponte. Toj "lakovernosti" javnosti i te kako su doprineli i haški tužitelji postojanjem tajnih optužnica.
       U slučajevima "crvene beretke" i "spisak 362", racionalno jezgro nastalog mita predstavlja papir koji je Karla del Ponte donela u Beograd. Premijer Srbije Zoran Đinđić rekao je da je to spisak sa imenima ljudi o kojima bi Hag želeo da sazna nešto više (dakle nije reč o optuženima), ali i da je taj spisak odmah stavljen ad akta, da po njemu ništa nije rađeno i ništa neće biti rađeno.
       Pogledajmo sada informaciju "Reportera" - zanatski. Na naslovnoj strani lista piše ono što ne piše u tekstu. Naslov sa prve strane, "Na haškoj listi 362 policajca", kaže da je podignuta optužnica za ratne zločine protiv još 362 policajca. Formulacije iz teksta su drugačije, tu se govori o ljudima koji su MOŽDA počinili zločine ili su MOŽDA bili svedoci zločina. Dakle, nije reč o novooptuženima, nema novih haških poternica. U želji da naslov sa prve strane bude kratak, jasan i - atraktivan - ispalo je i da je u odnosu na tekst netačan.
       "Reporter" je, izvesno, učinio još jedan profesionalni propust: nije svoj spisak proverio ni u Vladi Srbije, ni u Ministarstvu unutrašnjih poslova ni u Haškom tribunalu. Sa demantijem iz bilo koje od ovih institucija spisak ne ide na naslovnu stranu.
       Ali, izvesno je da novinari nisu sami izmislili "spisak 362". Zato su ljudi iz Vlade Srbije požurili da doznaju ko je izvor informacije, baš kao što su u "slučaju Gavrilović" pritisli glavnog urednika "Blica". On izvor nije otkrio, ali se tada ispostavilo da je vest u "Blic" stigla iz kabineta predsednika SRJ. Terajući novinare "Reportera" da otkriju izvor informacije ljudi iz Vlade Srbije su možda hteli da ponovo isteraju svog političkog oponenta. Nije im pošlo za rukom.
       Pravo novinara da zaštiti svoj izvor je temelj slobodnog i istraživačkog novinarstva.
       Ali, zbog tog prava Venesa Leget je 20. jula zatočena u Hjustonu, Teksas, Sjedinjene Američke Države. Novinarka Venesa Leget je odbila da pokaže sudu svoje beleške o ubistvu koje istražuje više godina i zbog toga može da bude u zatvoru još duže od godine.
      
       Naravno, američka novinarka je izuzetak. U zemljama Zapada se, što je moguće više, štiti pravo novinara da ne kažu ni političarima, ni policajcima, ni sudijama odakle im informacija. U Švedskoj Zakon o slobodi štampe ima status ustavnog dokumenta i daje pravo državnim činovnicima da govore poverljive podatke novinarima, a ove kažnjava ako otkriju izvor bez njegove prethodne saglasnosti.
       Ipak, i pravo novinara na tajnost izvora nije neograničeno. Prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava prednost nad pravom novinara da čuvaju izvor imaju pravo optužene osobe na potpunu odbranu, pravo strana u građanskom sporu da predoče sve dokaze, potreba da se spreči krivična radnja kao i da se očuvaju javni red i mir ili nacionalna bezbednost.
       Kod nas pravo novinara na ćutanje nije regulisano, pošto se nova vlast odrekla starog zakona. Dok tog propisa nema, uverenje je da protiv novinara neće biti podizane bilo kakve optužnice. Ali, pitanje je kome ta "nedodirljivost" novinara više odgovara: novinarima ili političarima. Biće da, ipak, više odgovara ovim drugima. U tom vakuumu oni mogu da hrane novinare neproverenim pričama i da do mile volje ratuju u medijima protiv svojih političkih suparnika. Ako se to i otkrije oni će cenu možda platiti na nekim budućim izborima. Novinar, cenu može da plati odmah, ako bilo koji političar reši da ne poštuje trenutni moratorij na kažnjavanje pripadnika "sedme sile". Zato i jeste u interesu novinara da imaju zakon koji, između ostalog, reguliše i njihove odnose sa političarima. Jer, i u postpetooktobarskoj Srbiji u rukama političara je mnogo više moći nego u rukama novinara.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu