NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zablude tržišta

"Strašno mi je žao što i Hrvatskoj nisu otpisali tih famoznih 66 posto duga, ali zaista želim uspeh jugoslovenskoj privredi. Jačanje prvog suseda, ujedno je i jačanje nas samih

      Priča se da je sve počelo jednog lepog letnjeg dana u bašti ukrajinskog ambasadora u Zagrebu. Hrvatski privrednici i jugoslovenske diplomate tamo su se složili kako je krajnje vreme da dve zemlje legalizuju svoje ekonomske interese. Nešto kasnije pred hotelom "Hdžatt Regencdž" u Beogradu zaustavio se autobus pun poslovnih ljudi iz Hrvatske, a još kasnije Hrvatska gospodarska komora otvorila je svoje predstavništvo u glavnom gradu Jugoslavije. Njen predsednik Nadan Vidošević u razgovoru za NIN kaže da je u Beograd putovao i mnogo puta ranije, ali nikada na tako spektakularan način i sa toliko publiciteta. "Teško je, znate, što niste uvek u poziciji da otvoreno i pošteno govorite u ekonomskim kategorijama. Onda su stvari ne samo jasnije, nego su i svima razumljivije. Ali ljude a pogotovo mase, uvek je lakše motivisati i mobilisati za određene ideje ako se ekonomski problemi obuku u političko ruho, ma koliko im ono loše pristajalo."
      
       Gospodine Vidoševiću, s kakvim ste se utiscima vratili iz Beograda?
       - Ono što sam video, deluje mi dobro. Grad izgleda dobro i deluje uredno, dućani su snabdeveni. Izvan toga verovatno postoje problemi, kao i u ostalim zemljama tranzicije. S tom razlikom što je jugoslovenska ekonomija dugo bila izolovana kroz sankcije, kako što je kod nas rat doneo neke druge probleme. Ali, osnovni problemi svuda su zajednički. Strukturno prilagođavanje privrede i banaka, stvaranje privredne infrastrukture u zemlji, izgradnja nezavisnog pravosudnog sistema i slično. S tim su se sretale i još se sreću sve zemlje tranzicije, zato ne verujem da u Jugoslaviji može biti bitno drukčije.
      
       Koji su privredni potencijali u Jugoslaviji posebno interesantni ulagačima iz Hrvatske?
       - U ovoj fazi obnavljaju se neki predratni, pre svega, tradicionalni kontakti, a to je i najlogičnije. U tome već imamo iskustvo sa Bosnom i Hercegovinom. Prvi korak uvek je, po pravilu, vraćanje na neke stare zajedničke kontakte, a u međuvremenu se dogovaraju i novi. U ovih desetak godina, stvarana je nova privredna struktura. Nama je u ovom trenutku interesantna mogućnost hrvatskog ulaganja u Jugoslaviji. Naravno, broj hrvatskih preduzeća koja su kapitalno jaka za te poslove nije velik, ali jedan deo njih, ipak je sposoban za takve projekte. Pogotovo je značajno prisustvo stranog kapitala na ovim prostorima, jer on po svojoj prirodi traži daljnju ekspanziju. Za snažniji napredak i širenje na nova područja nedostaje, međutim, formalna infrastruktura u obe države. Mi još nemamo sporazum o slobodnoj trgovini koji je veoma važan. Hrvatska ga je sklopila sa svim ostalim zemljama proizišlim iz bivše, socijalističke Jugoslavije. Verujem da bi taj sporazum sa Saveznom Republikom Jugoslavijom trebalo da bude sklopljen u toku sledeće godine. Druga stvar koja nedostaje su desetine tehničkih dokumenata, zapravo sporazuma koji omogućuju normalan protok robe. Tu je i problem osiguranja, da ne govorim o pitanju viza. Mi smo u više navrata sugerisali hrvatskoj vladi da tom važnom problemu pristupi liberalnije no dosad. Pretpostavljam da će se u okviru rasprave o zoni slobodne trgovine, otvarati i ta pitanja. Ono od čega ljudi najviše strahuju, a to je ilegalna trgovina drogom, ljudima, pa i ratnim zločincima s ovih prostora, neće se sprečiti viznim režimom. Očito je, dakle, da u što kraćem vremenu treba doneti čitav paket međusobnih sporazuma. Hrvatska, recimo, ima veliki problem nezaposlenosti, a u Jugoslaviji je on barem dvostruko veći, koliko sam video iz dostupnih podataka.
      
       Ima li onda mesta političkim strahovima da je obnavljanje privredne saradnje sa zemljom poput Jugoslavije zapravo negiranje samostalnosti hrvatske nacionalne privrede i valute?
       - Nema, a ponoviću ono što sam rekao i u Beogradu. Jednostavno se morate prisetiti odnosa Nemačke i Francuske, ideja koje su nastale u glavama Konrada Adenauera i Šarla de Gola. Nemačka, koja je onda imala oko pedesetak miliona ljudi, a danas ima osamdesetak i Francuska s pedeset miliona ljudi, još su tada imale potrebu da, uprkos svemu što su prošle u poslednjem svetskom ratu, prošire svoja tržišta. Na ovim prostorima dogodila se istorijska tragedija. Jugoslavija se nije raspala po uzoru na Sovjetski Savez, Češku i Slovačku, nego je to završilo u ratu, krvi i razaranju, s nacionalnim dohotkom koji je u Hrvatskoj ispod nivoa devedesete godine, a u Srbiji, koliko znam, i nekoliko puta niži. Upravo to mora biti polazna osnova za svaku racionalnu raspravu.
       Da Hrvatska i Srbija nisu učestvovale u ovom krvavom ratu, da do njega nije došlo, da su se razišle u miru kao normalne, samostalne države, mi bismo danas verovatno bili u prvoj liniji priključenja Evropskoj uniji. Uprkos ekonomskoj krizi bivše Jugoslavije iz sedamdesetih godina, mi smo i tada bili perjanica socijalističkog sveta. Rat je svima naneo neprocenjive štete. Imam jedan primer koji će vam biti zanimljiiv. Zbog napada na jadranski deo Hrvatske mi smo u ratu izgubili negde oko 60 milijardi maraka prihoda. Da rata nije bilo mi bismo u tih 60 milijardi maraka imali tržište za slavonskog, a verovatno i srpskog seljaka. Ovako su te milijarde nepovratno nestale. Da ne spominjem autoput između Zagreba i Beograda koji zjapi prazan, činjenicu da se tek sada raspravlja o obnovi energetskog postrojenja Ernestinovo i ostalih elektroenergetskih komunikacija koje su i Srbiji i Hrvatskoj dugoročno, posebno važne. Kad sve to zbrojite, vidite kakva nam se tragedija dogodila.
       Okolnosti su se u međuvremenu promenile, a mi smo svi slabi i uskoro ćemo biti izloženi snažnoj evropskoj konkurenciji. Hrvatska je potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji, to je učinila i Makedonija, a nadam se da će uskoro učiniti i Jugoslavija. Tada će se naše ekonomije naći u situaciji da podsećaju na odnose između Davida i Golijata. Međutim, zato treba pronaći način da se rizik konkurencije na evropskom tržištu učini lakšim. A to je baš ta saradnja između nas koji smo tehnički, tehnološki i po sirovinskoj osnovi bili, ne samo kompatibilni, nego i međusobno zavisni. To je naša velika šansa, ali je veliko i pitanje u kojoj meri ćemo biti spretni i sposobni iskoristiti je.
      
       Privrednici iz Jugoslavije žale se da im je za dolazak u Hrvatsku potrebno desetak dokumenata i još toliko dana da se svi oni provere u nadležnim institucijama. Kakva su vaša iskustva s prelaskom granice i sklapanjem poslova na teritoriji Jugoslavije?
       - Moja iskustva su jako dobra. Pre svega tu moram zahvaliti ambasadi Jugoslavije u Zagrebu koja je pokazala da vrlo dobro razume važnost razvijanja ekonomskih veza Hrvatske i Jugoslavije. To je pomoglo da za nas ne bude gotovo nikakvih problema. S druge strane, razumem i profesionalce iz ministarstava spoljnih i unutrašnjih poslova koji u toj proceduri imaju i svoje razloge. Ne želim sada suditi o njima. Ako kao neko ko predstavlja privredu u Hrvatskoj, znam da privredna saradnja ne može poremetiti nacionalne interese obe zemlje. Naprotiv, stvari se tako mogu samo poboljšati.
       Verujte mi da smo, kao predstavnici privrede ovde učinili sve što smo mogli. Čak smo predložili nešto što se vrlo jednostavno moglo provesti u praksi i velika je šteta što se to nije dogodilo. Ako se problem dobijanja viza za poslovne ljude ne može rešiti na drugi način, mi smo predlagali da gospodarske komore s jedne i s druge strane budu jamci poslovnih putovanja na relaciji Hrvatska - Jugoslavija i obratno. Kad mi pošaljemo pismo preporuke za neku grupu poslovnih ljudi u Beograd i kad jugoslovenska komora s takvim papirom obavesti svoje vlasti, procedura provere praktično završava, a vredi i obrnuto. Mislim da je to najefikasniji sistem u ovom trenutku i zato ću još jednom reći da nemam nijednog argumenta za ostanak ovakvog viznog režima. Izvesne nade daje mi nužnost sklapanja ugovora o slobodnoj trgovini, jer on ionako po automatizmu isključuje sve administrativne barijere o kojima smo razgovarali. Reći ću vam nešto što možda zvuči neobično, a to sam koristio kao argument u sličnim raspravama ovde u Hrvatskoj. Sa tri zemlje Hrvatska nema pasoše. To su Italija, Slovenija i Mađarska Zašto? Ne samo zato što s njima imamo uređene političke odnose, nego i zato što u tim zemljama postoji snažan ekonomski interes da rade s Hrvatskom, kao što i u Hrvatskoj postoji isti takav interes da radi s njima. Tim putem treba krenuti i dalje. Svestan sam da i unutrašnji i spoljni poslovi Hrvatske i Jugoslavije, kao i njihove vlade, imaju jake razloge za neku svoju, političku, nacionalnu ili državnu poziciju, ali u ekonomskoj sferi svi oni moraju pokazati više sluha.
      
       Verovatno ste svesni da se političari u takvim situacijama osećaju veoma ugroženi i čak se žale na "neprincipijelni pritisak privrednog lobija", bez obzira koliko to ironično zvuči...
       - Mislim da nema razloga za takve optužbe. Po svom političkom "bekgraundu" nikada nisam bio član Saveza komunista, nisam sudelovao u političkim događajima pre 1990. godine i nisam bio pobornik zajedničke Jugoslavije. Od prvog dana bio sam uključen u borbu za nezavisnost Hrvatske i smatram da je to bilo nužno i jedino dobro. Takvo sam mišljenje zastupao u svim susretima sa različitim ljudima s kojima sam se susretao za vreme rata i posle rata na svim stranama. Kamo sreće da se Jugoslavija raspala na miran način. Ne samo da bismo sada bili u zoni slobodne trgovine, nego ni mi u Hrvatskoj ne bismo mogli kriviti Srbe za sve naše nesposobnosti, kao što ni Srbi ne bi mogli govoriti da su za njihove nevolje krivi Slovenci, Bosanci ili neko treći.
       Sva pitanja ljudskih prava koja su kasnije poprimila dramatične dimenzije u početku su se mogla rešiti relativno lako, na daleko bezbolniji način. Sad je gotovo, za prolivenim mlekom ne treba plakati, ali moramo biti svesni da su štete goleme. To mora biti opomena za vremena koja dolaze i tu ne treba imati iluzije. Ali, prostor postoji i naprosto nam nudi međusobno otvaranje, otvaranje granica, protok robe i kapitala, jedan normalan pristup koji se pre pola stoleća dogodio na području Evropske unije.
      
       Neki, ipak, smatraju da je uspostavljanje privrednih veza između država koje su nekada činile predratnu Jugoslaviju, samo uvod u stvaranje nove političke zajednice na tom prostoru. Da li su takve ocene realne?
       - Vrlo ću vam jednostavno odgovoriti. Mi smo zavisni od Evropske unije. Mislim da neću preterati ako kažem da Evropska unija čini verovatno oko četiri petine naših ukupnih ekonomskih odnosa. Međutim, jednostavno se ne može izbeći činjenica da se Slovenija odmah nakon rata pojavila kao prvi partner Hrvatske, nakon Nemačke i Italije, a za njom i Bosna i Hercegovina. Vrlo verovatno je da će ih uskoro sustići i Jugoslavija. Tako će se uspostaviti vrlo logičan redosled odnosa. Da će Lombardija, dakle severna Italija, Austrija, Bavarska, Mađarska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, Makedonija, sve zemlje iz neposrednog hrvatskog okruženja, biti i dugoročni partneri Hrvatske u većini privrednih aktivnosti i razvojnih planova zemlje. Uostalom, znam da ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, pa ni u Makedoniji, jer sam imao prilike da o tome razgovaram, više nema one kritične političke mase koja bi bila spremna da prihvatim novu političku zajednicu takvog tipa.
      
       Hrvatska je na različite načine dočekala otpisivanje 66 odsto spoljnog duga Jugoslavije u Pariskom klubu. Neki misle da se radi o politički motivisanoj nepravdi prema Hrvatskoj, a drugi da je to samo akt samilosti, bez realne ekonomske podloge. U kojoj meri će ta činjenica uticati na ambicije hrvatske privrede na jugoslovenskom tržištu?
       - Moram reći da mi je strašno žao što i Hrvatskoj odmah nisu otpisali tih famoznih 66 posto duga! U Hrvatskoj, naravno, oni koji nisu uspeli ispregovarati sličan rezultat pod ovim uslovima, nalaze stotinu razloga da objasne zašto je Jugoslaviji otpisan dug. Lično mislim da se radi o velikoj pomoći Srbiji, samo je pitanje u kojoj meri će se iskoristiti šansa koja je pružena. Verujem da su i ljudi u Srbiji svesni realiteta. Da su mala i siromašna zemlja kao što je i Hrvatska, da se mogu izvući jedino radom, pameću i organizovanošću vlastitih ljudi. Sve što u tom kontekstu važi za Srbiju, važi i za Hrvatsku. Zato i mislim da je to velika potpora jugoslovenskoj privredi i ja joj zaista želim uspeh. Znate, jačanje prvog suseda je i jačanje sebe samoga. Što se brže bude oporavljala i rasla jugoslovenska ekonomija, budite uvereni da će i Hrvatskoj biti bolje.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu