Mada je boravak Gorana Svilanovića ostavio snažan utisak na hrvatske političare, pitanje stanarskih prava Srba iz Hrvatske moglo bi na duži rok da zakoči početno otopljavanje u odnosima dve zemlje

      Ministar spoljnih poslova Jugoslavije Goran Svilanović prošlog petka je nekoliko puta iznenadio svoje domaćine u Zagrebu. Premda je šef hrvatske diplomatije Tonino Picula najavio da je to prva zvanična poseta jugoslovenskog ministra Hrvatskoj, njegov gost pokazao je da veoma dobro razume gde se nalazi i šta se od njega očekuje. Svilanovićev nastup ipak je zatekao i zvaničnike Ministarstva vanjskih poslova na zagrebačkom Zrinjevcu i novinare.
       Prvi su konstatovali da ministar inostranih poslova Jugoslavije pred novinarima govori o stvarima o kojima nije razgovarao sa domaćim diplomatama, dok su drugi zaključili da izjave poput Svilanovićevih ne samo da još nisu čuli, nego ih nisu ni očekivali. Kad je gost iz Jugoslavije najavio da pred božićnom jelkom u dvorani Ministarstva spoljnih poslova "želi da podeli jednu emociju", niko nije naslutio da bi to mogla da bude "isprika za rat". Goran Svilanović otišao je i dalje. Izrazivši "iskreno žaljenje zbog stradanja kojima su bili izloženi državljani Republike Hrvatske, Hrvati i Srbi, pa i državljani SRJ u proteklih nekoliko godina", pokazao je da je ovde reč o univerzalnoj ljudskoj emociji koji nadilazi i nacionalne razlike, i državne granice i političku retoriku.
      
       Nacionalne traume
       Mada ovo nije bila formula za izvinjenje koje su sve donedavno od jugoslovenskih kolega očekivali hrvatski političari, Svilanovićev nastup ostavio je snažan dojam u Zagrebu. Ministar Tonino Picula je razgovor sa Goranom Svilanovićem bez oklevanja nazvao "izvrsnim", ali je odmah dodao da javnost u obe zemlje ne treba opterećivati nerealnim očekivanjima. Na gostu iz Jugoslavije ostalo je da objasni zašto. Za razliku od Picule koji smatra da su "rat i agresija" i "traumatična prošlost" glavna prepreka potpunom obnavljanju veza sa susednom državom, Goran Svilanović je o istoj temi govorio različitim rečnikom.
       Odgovornost za zločine motivisane etničkom pripadnošću pripisao je političarima koji su manipulisali strahom svojih birača, ali je dodao da su ljudi u obe zemlje danas velike žrtve poslednjeg rata. Podsetio je domaćine da svih stotinu hiljada izbeglica iz Hrvatske koliko ih je ovoga časa u Jugoslaviji, nisu ratni zločinci nego ljudi koji iz dana u dan sa sve manje uspeha kupe ostatke svojih raspadnutih života. Mimo svih protokola, Goran Svilanović je na kraju pozvao Tonina Piculu da zajedno otputuju u Sarajevo i da tamo sa svojim kolegom Zlatkom Lagumdžijom porazgovaraju o Srebrenici i drugim stratištima koja su okončala živote mnogih građana Bosne i Hercegovine, nezavisno od njihove nacionalne i verske pripadnosti.
      
       Političke fobije
       Za vreme boravka u Zagrebu ministar spoljnih poslova SRJ sastao se i sa predsednikom Hrvatske Stjepanom Mesićem, premijerom Ivicom Račanom i potpredsednikom nacionalnog parlamenta Zdravkom Tomcem. I sa njima je, kao i sa hrvatskim ministrom spoljnih poslova Toninom Piculom, razgovarao o problemima nacionalnih manjina u Hrvatskoj i Jugoslaviji, o granicama između dve države, o izbeglim i nestalim osobama, o pokušajima uspostavljanja slobodne trgovine i liberalizaciji viznog režima. Nezaobilazna tema bili su ratni zločini počinjeni na obe strane u prethodnom ratu, ali i povratak kulturnih dobara hrvatskog i srpskog naroda koja su se u ratnim razaranjima našla na suprotnim stranama. Svilanović se u Zagrebu sastao i sa predstavnicima Hrvatskog helsinškog odbora, predstavnicima Srpske nacionalne zajednice i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.
       Formalan rezultat brojnih sastanaka je potpisivanje ugovora o izbegavanju dvostrukog oporezivanja na dohodak i na imovinu, kao i protokola o saradnji između Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske i saveznog Ministarstva za inostrane poslove SR Jugoslavije. Neformalno, obe strane pronašle su novo "otvoreno pitanje" koje bi na duži rok moglo da zakoči početno otopljavanje odnosa između Hrvatske i Jugoslavije. Pošto je zbog inostranog pritiska morala da odustane od mnogih ultimativnih zahteva koje je postavljala pred predstavnike Jugoslavije, Hrvatska se ovoga časa zaustavila na pitanju stanarskih prava građana srpske nacionalnosti koji su tokom rata napustili svoje stanove. Nema nikakve tajne u činjenici da je broj od barem 50 hiljada bivših "srpskih stanova" noćna mora premijera Ivice Račana i njegovog kabineta.
       Prvo, zato što u tim stanovima uglavnom stanuju Hrvati iz ostalih delova nekadašnje Jugoslavije, ali i nasilno useljeni pripadnici domaće policije, vojske i paravojske iz ratnog doba. Drugi razlog je još neprevladani strah vladajuće garniture u Zagrebu od organizovanijeg povratka Srba u Hrvatsku, kojima je bivša domovina početkom rata masovno uskraćivala pravo državljanstva. Poruka zapadnih krugova da je to jedini pravi test demokratije "posttuđmanovske Hrvatske" u domaćim relacijama nije dovoljno snažna da se nosi sa političkim fobijama Račanovog kabineta. Jedna od njih je realna mogućnost da povratak većeg broja Srba u Hrvatsku dovede do osvete nacionalne desnice i pada vlade u Zagrebu. Druga je strah od ekonomskog kraha koji je premijer Ivica Račan istakao kao glavni argumenat u razgovoru sa šefom jugoslovenske diplomatije Goranom Svilanovićem.
      
       Povlašćeni sagovornici
       Kako je to objasnio sam Svilanović, Jugoslavija smatra da stanarsko pravo spada u kategoriju imovinskih prava pojedinaca, dok Hrvatska tvrdi da su Srbi to pravo već konzumirali čim su u ratu napustili svoje stanove. Kako i potpisani sporazum o sukcesiji između Hrvatske i Jugoslavije tvrdi se sva prava stečena u bivšoj SFRJ do 1991. godine smatraju imovinskim pravima, ovo pitanje je, zajedno sa problemima izbeglica i državnih granica, ostavljeno za "bolju budućnost".
       Kakva bi ona mogla da bude, u Zagrebu je prošlog petka nakratko pokazao gost iz Beograda. Goran Svilanović podsetio je domaćine da je i njegova vlada izložena pritiscima, jer i u Jugoslaviji postoje ljudi koji smatraju da je prethodni rat stavio tačku na svaku mogućnost saradnje među ljudima i narodima. Nadilazeći svoju diplomatsku ulogu, ministar spoljnih poslova Jugoslavije u Hrvatskoj je zapravo na sopstvenom primeru pokazao kako treba da izgledaju susreti i razgovori između pristojnih ljudi koji svoj bonton ne čuvaju samo za "specijalne" političke namene ili povlašćene sagovornike. Ili, kako je to sam Goran Svilanović podsetio u Zagrebu: "Samo je život sa Drugima pobeda ideje mira, a u rat nas je povela zabluda da sa Drugima života nema."
       Ministar Tonino Picula odgovorio je da je svestan da je njegova politička dužnost da radi na "obnovi veza i ljudi", predsednik Stjepan Mesić rekao je da svaka zemlja treba da kazni svoje zločince, a premijer Ivica Račan odmah je pokazao papir na kome piše da se na internim poternicama u Hrvatskoj nalazi ravno 1580 Srba. Kao što se čulo već mnogo puta ranije, pregovori se nastavljaju...
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ
      
      

Strah i zločin Ja bih ovde sa vama želeo da podelim jednu svoju emociju. To je iskreno žaljenje zbog stradanja kojima su u proteklih nekoliko godina bili izloženi državljani Republike Hrvatske, Hrvati i Srbi, a i državljani SR Jugoslavije... Toponimi u novijoj hrvatskoj istoriji kao što su Vukovar i druga mesta ostaće u srcima svih Hrvata. Za istoričare je posao da objasne zašto se dogodilo to što se dogodilo, za političare da učine korak koji vodi ka pomirenju.        Želim da vam dam i jedno objašnjenje, jedno razumevanje za Srbe u Hrvatskoj i Srbe iz drugih delova bivše Jugoslavije. Strah je nešto što ljude navodi        na najveće zločine, a u njihovom sećanju su Jasenovac i druga stratišta i to je ono što ih je možda učinilo manje ljudima nego što je trebalo i ponekad ih navodilo i na zločine...               (Goran Svilanović,        Zagreb, 14. 12. 2001)