NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Progutane polemike

Prvi put, posle skoro pola veka, objavljeni su izuzetno vredni polemički tekstovi iz zaostavštine Vladana Desnice

      S nekoliko knjiga istraživačko-interpretativnog i dokumentarnog karaktera, iz osamdesetih, posebno s delom Ratka Pekovića Ni rat ni mir (Panorama književnih polemika 1945-1965), naši posleratni književni sporovi, kao svojevrstan nastavak predratnog sukoba na književnoj levici, uglavnom su rasvetljeni. Njihovi učesnici nisu više među živima, a njihova preganjanja oko "književnosti u službi naroda" ili, recimo, oko "novog čoveka" i "nove literature" i "književnosti kao subjektivnog odraza objektivne stvarnosti", današnje književne naraštaje zanimaju koliko lanjski sneg. Gotovo je sasvim usahnula i čitateljska znatiželja za svedočanstva o dobu kada su književnost i umetnost u celini trebalo da budu podređeni partijskom diktatu i utilitarizmu. Prelazeći u nadležnost književne arheologije, izgledalo je da nam geneza i istorijat ovih književno-političkih nesporazuma ne mogu više otkriti ništa novo i uzbuđujuće.
       Da stvari, ipak, nisu uvek onakve kakve nam se čine, govori nam jedna nedavno objavljena knjiga Stubova kulture - Progutane polemike Vladana Desnice, koju je priredio Jovan Radulović, veliki poznavalac i promoter dela ne samo ovog nego i drugih srpskih pisaca u Hrvatskoj.
       I do pojave ove knjige znali smo, doduše, da je svojim delom Desnica bio među najzaslužnijima za osvajanje moderniteta u našoj posleratnoj književnosti i da je zbog toga dugo bio na meti dogmatske kritike i ideološke diskreditacije. Znamo ga i kao polemičara koji se hrabro odupirao takvim napadima ali tek iz Progutanih polemika saznajemo da njegove najvažnije i najsnažnije reakcije na takvae napade nikada nisu objavljene jer su ih sve redakcije odbijale, i da ih je pisac ostavio potomstvu u fascikli koja nosi naslov kao i ova knjiga u kojoj se one prvi put pojavljuju.
       Podsećajući da je Desničin književni rad obeležio pedesete godine prošlog veka, kada je on rado sarađivao sa izdavačima i časopisima iz svih glavnih književnih centara tadašnje Jugoslavije, Radulović podseća: "To su bile godine kad se na prostoru književnosti i oko nje vodila žestoka bitka i žučne polemike tradicionalista i modernista, sudara dogmatskih i antidogmatskih mišljenja, osporavale nove poetike, podsećalo na političku prošlost i porodično poreklo. Sve je to moralo okrznuti i Desnicu, iako se trudio da bude izmaknut, bez državnog položaja i sinekure, pisac profesionalac koji je živeo od svog književnog i prevodilačkog rada, bez ikakve političke zaštite."
       Dežurni ideolozi (Jože Horvat, Marin Franičević, Đuro Šnajder...) žestoko su napali već prvu Desničinu knjigu, roman Zimsko ljetovanje a najtežu artiljeriju upotrebili su posle pojave njegovih Zapisa o umjetnosti u časopisu Krugovi 1952. godine.
       Već pomenute budne ideološke čuvare i dobar broj anonimnih piskarala, pa čak i humoristički list Kerempuh, Desnica je izazvao i naljutio zahtevom da se uvede u upotrebu termin "primijenjena književnost" kojom bi se označile pojave slične onima iz likovnih umetnosti. Ako bi postojala takva književnost, zaključuje on, "sve bi praktičke, programatističke, utilitarne i slične tendencije našle svoje zadovoljenje; primijenjenoj književnosti mogla bi da se prizna puna važnost, pa čak i prednost pred onom drugom, a ona druga dobila bi svoje skromno ali neosporavano mjesto pod suncem".
       Na arsenal izrečenih optužbi ne vredi trošiti prostor. Uostalom, kako primećuje Radulović, akteri ovih polemika uglavnom su mrtvi, ono što su branili davno je mrtvo i prevaziđeno, mnogo šta se promenilo... Bitno je, međutim, kako on kaže, da je ostala reč velikog pisca, potvrda i ispravnost njegovih ubeđenja, britka i oštra reč koja, u mnogo čemu, podseća na kasnije književne obračune i "časove anatomije" Danila Kiša. Moglo bi se, dodaje Radulović, s pravom reći da je Desnica pravi Kišov prethodnik - po svim terenima književnosti, umetnosti, teorije, kreće se superiorno, uvek na granici ironije i sarkazma, i ma koliko ga vređali - on svoje polemičke suparnike poštuje, ali ih, sledeći zdravu logiku i poznavanje stvari, sabija u mišju rupu.
       "Progutanim polemikama" Radulović je dodao i neka druga nepravična i tendenciozna osporavanja Desničinih knjiga i njegove odgovore na njih, kao i Desničinu izuzetno zanimljivu poetičku ispovest u pismu što ga je 1952. uputio Aleksandru Tišmi. No, posebnu draž ovoj nevelikoj knjizi dali su odlomci iz Kazivanja Dušana Kostića (Velizaru Brajoviću, 1994) i Bilježnice namjernog sjećanja (Konzor, Zagreb, 1996) Čede Price o jednom incidentu na nacionalnoj osnovi između Desnice i Gustava Krkleca.
       Do incidenta je došlo u jednoj sarajevskoj kafani na večeri za vreme održavanja Kongresa Saveza pisaca Jugoslavije tokom koje je Krklec provocirao Desnicu. Kostić priča: "U početku sam to shvatio kao šalu, kolegijalno peckanje s aluzijama koje su bivale sve određenije, i nijesam nazirao ništa otrovno, sve dok ne poče da ujeda:
       'Znam jednog pisca koji je za vrijeme rata lijepo i dobro sarađivao s Talijanima dolje u Zadru, pisao članke u njihovim tamo novinama, čak je priredio za njih i gramatiku našeg jezika...'
       Još napravi nekoliko bodlji, kao šaleći se, na Vladanovo 'četništvo' i uskočku prošlost njegovih predaka, proslavljenih inače u narodnim pjesmama.
       Već je počelo da biva neprijatno. Osmotrim ispod oka Vladana. Sjedi pognute glave, bez riječi, sve tamniji u licu. Najzad, prekida Krkleca, valjajući riječ po riječ:
       'A ja znam jednog pjesnika, ustaškog pukovnika, koji je bio urednik ustaškog lista u Zemunu!'
       I punu, još nenačetu čašu špricera sasu Gustavu pravo u lice, a onda pesnicom žestoko opali u sljepoočnicu iznenađenog čovjeka. Krklecu padoše naočari, ukaza se od njih ogrebotina i malo krvi na lijevoj sljepoočnici. Nevjerovatno. Neočekivano! Potpuni šok."
       Čedo Priča će u svojim beleškama reći kako ni Desničin aristokratizam nije mogao nadvladati moralnu povredu što su je prouzrokovale Krklečeve reči, prisećajući se Krležinih metafora o balkanskoj krčmi koje su mu tada počele da liče na golu istinu.
       No, da je Desničin status u Hrvatskoj dodatno komplikovala i činila delikatnijim činjenica da je Srbin, pokazuje i jedan zapis Ive Kušana iz Foruma (časopisa HAZU) iz 2000 (br.7-9) u kojem se nekadašnje prijateljstvo i redovno nedeljno sastajanje s Desnicom, u skladu s duhom vremena, opravdava imperativom da je bilo nužno "znati šta oni (Srbi) misle".
       U jednom broju zagrebačkog časopisa Republika iz 1999, u tekstu koji se bavi pitanjem gde spadaju tzv. granični pisci, može se takođe videti da je Desnica doživljavao neprijatnosti zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ovog puta je reč o pripremi edicije Hrvatska književnost u 120 knjiga koju je 1961. pokrenula Matica hrvatska i za koju se od Vladana Desnice, preko Matičinog tajnika Jože Horvata, traži da se izjasni da li se smatra hrvatskim ili srpskim piscem. Njegov prvobitni odgovor da se oseća kao jugoslovenski pisac, nije prihvaćen kao zadovoljavajući pa je prepiska nastavljena sve dok Desnica nije napisao da se smatra u isti mah i hrvatskim i srpskim i da stroge alternative podele ne prihvata: "Ako Vas ovaj moj odgovor zadovoljava, bit će mi drago; ako ne zadovoljava - hvala bogu!" Od uvrštavanja u neku književnu ediciju, daleko mu je, piše, važnije da se u njegovom stavu o ovom pitanju "nikad neće moći da nađe ni najmanji tračak nečega što bi moglo da sliči na pregonjenje, na tjesnogrudost, na šovinizam".
      
       SAVA DUTOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu