NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Svet je pokvareno mesto

Vera Čukić je izuzetna partnerka, sa njom sam se sjajno prožimao. Imali smo maestralne scene, recimo u "Karamazovima" stravično smo se ljubili. Strasno sam je ljubio, kao Dimitrije, i ona je to prihvatila

      Zaista sam bio iznenađen kada su mi saopštili da sam dobio 'Rašinu' nagradu, nisam ni znao da sam kandidat. Kad su mi sutradan javili da sam dobio i godišnju nagradu Narodnog pozorišta, pitao sam koji su uslovi za Oskara, da ispunim taj formular", priča za NIN Petar Banićević, doajen beogradskog glumišta, i prvak nacionalnog teatra u penziji koji je nedavno proglašen dvostrukim laureatom.
       Ovog glumca posebnog dara i glasa nije lako privoleti na razgovor o njegovom životu, jer "intervjui su često neiskreni i konvencionalni, teško je razumeti šta sagovornik 'valja iza brega'". Dakle, ovo je bio pokušaj da se od Petra Banićevića, u vedroj kafani pored Kalenić pijace, dobije njegova životna priča.
      
       RAŠA PLAOVIĆ: U mom rodnom Nikšiću bilo je mnogo onih koji su bili zadojeni čarima glume. Grad je prosto odisao jednom takvom željom. Veoma dugo je postojalo KUD "Zahumlje" sa horom i glumačkom sekcijom, šireći taj duh umetnosti koji je mene sustigao u gimnaziji. I zatrovao me.
       Prijavio sam se na pozorišnu akademiju u Beogradu; bled i prćast pripremio sam ulogu Hadži Tome u "Koštani". Imao sam i jednu pesmu od Nazora, u duhu tog vremena: "Drug Tito jaše na čelu kolone, na uskoj stazi planinskoj..." Moji roditelji nisu bili baš sigurni šta ja to radim. Znali su šta je medicina, jer je jedan moj brat upisao te studije, drugi brat je otišao na studije francuskog jezika, a ja sam izabrao ne sasvim jasno zanimanje - "Dete jel' ti znaš što činiš sa sobom?" Smatrali su da skrećem sa normalnog životnog puta, jer normalni odlaze na normalne fakultete... Izgleda da su moji roditelji bili u pravu.
       Raša Plaović na čiju sam klasu primljen, bio je božanstven čovek, veoma duhovit i veoma misaon. Kao profesor je bio strog, zahtevajući od nas da izvršavamo sve zadatke koje je stavljao pred nas: Cigu Jerinića, Paju Minčića, Dragana Lakovića, Dejana Čavića... Veliku pažnju posvećivao je razvijanju naše mašte, što je užasno važan elemenat glume. Čika Raša je posle prve godine, na korektan i ljudski način, četvorici-petorici momaka rekao: "Mladi ste, imate mnogo šansi pred sobom, nemojte da gubite vreme na glumi." Znate, gorka je sudbina neuspešnih glumaca. Postoji ta prokleta zatrovanost ambicijom, tom divnom željom da se bude umetnik. Ali, čest je nesklad između želje i sposobnosti.
       Na kraju prve godine dobio sam devetku kod mog profesora Raše, za ulogu Šekspirovog Bruta. Verovatno sam to tada govorio grozno, ali bila je to najveća sreća moja, što postoji. Bio sam potpuno zbunjen, Rašu su, čak, pitali: "Ko ti je, bre, ovaj?" I studenti su me pitali: "Je l' ti je Raša neki rod?" Ali, Raša je mnogo polagao na klasiku. Odmah na početku druge godine, rekao mi je: "Nemoj da ti voda uđe u uši, moraš još mnogo da radiš!" Mene je ta ocena zbunila, uplašila i užasno obavezala. Radio sam mnogo više nego da sam dobio šesticu.
       Raša bi nam, fino zavaljen, pušeći, rekao: "Ova vežba vam je bila grozna, ali zakoni logike kažu da se ništa dobro ne napravi, pre nego što se uradi loše ili srednje dobro." Bio je i maher, mag za govor. Ne samo što je negovao lepotu govora nego je insistirao na smislu onog što govoriš - moraš da znaš ideju onoga što pričaš! To se sad malo izgubilo, ima previše alamunjosti. Ne znaš ko, šta, zašto...
       GLEDAJTE ME: U pozorištu mora da se krene od nule. Svako naglo ulaženje teško se plaća. Može se dogoditi da jedna divna mlada glumica napravi samo jednu ulogu, pa da se oko nje sjate novinari. A onda se ona zbuni i posle izvesnog vremena svi je napuste i zaborave.
       Odmah posle Akademije, našu grupu primili su u Narodno pozorište. Međutim, nosio sam se mišlju da napustim glumu. Džaba vam talenat, ako vas niko ne zapaža. Onda morate da se nametnete, naravno, ne dnevnom ukusu kao što je Krleža rekao: On se, kao i dnevne mušice, rađa ujutro, a umire uveče. Morate da se prezentujete - Vidite šta ja mogu!... Gledajte...!
       Znate, naš pokušaj da se probijemo, da budemo umetnici skopčan je često sa velikim otporima. Svi su protiv vas, i publika i kritika, naravno, ne namerno. Drastično nas otpisuju i zato moramo nekog da uhvatimo za rukav i kažemo: Molim vas, vidite šta ja znam! Kako da nisam imao takvih trenutaka: u našem pozorištu bilo je previše ustaljenih podela, nikako da dođem do uloge. Jednog dana, glasno sam rekao: Ja bih da igram alternaciju sa ovim glumcem! Pripremim komad, pripremim sve, i dobijem tu ulogu. Na Zapadu se to smatra normalnim, treba se boriti za ulogu. Zar bi Marlon Brando postao glumac da nije prišao Eliji Kazanu i rekao: Čujete me i vidite me! I oni su ga videli. Ali, naša glumačka sujeta cvika od takvih stvari, kod nas se audicija za predstavu još smatra sramotom.
      
       KARAMAZOVI: Sećam se kad mi je moj divni partner, pokojni Jovan Milićević, za ulogu Rikarda Fontane u "Namesniku", rekao: Pero, ovo je tvoja prekretnica! Ogromna uloga koju sam, da ne ispadnem hvalisav, izvanredno odigrao - poštenog momka koji zbog svoje pravičnosti završava u konclogoru. Zatim je došao lik Miloša u "Maksimu Crnojeviću", Mike u "Nastojniku", Atahualpe u "Kraljevskom lovu na sunce", Karađorđa u "Voždu". Moram da kažem da me je nekoliko puta pohvalio Eli Finci, izuzetno strog kritičar. Zatim se više reditelja skoncentrisalo na mene, recimo, Vida Ognjenović i Arsa Jovanović. Za ulogu Atahualpe dobio sam Oktobarsku nagradu. Arsa Jovanović je režirao izvanrednu predstavu "Nastojnik" od Pintera, kada za njega ovde niko nije znao. Onda je došla uloga Staljina u predstavi Nikole Jevtića "Staljin, Lenjin, Trocki"... Neke uloge morao sam i da odbijem.
       Sa Nikolom sam radio "Karamazove", izuzetan komad, partnerka mi je bila Neda Spasojević. Postoji jedna antologijska scena, kada se posle stravičnih tortura vratim kući; Neda mesi hleb i kada me je ugledala, s takvim rukama me zgrabi a ja padnem mrtav, od srčanog udara. Gradski komitet je zabranio tu predstavu, zbog čega, ni danas ne znam. Bilo je to mnogo čudno i gadno. Oskar Danon mi je jednom rekao da u životu nije gledao bolju predstavu. Verujte, traumatično je baviti se pozorištem u našim uslovima, prevratničkim, ideološkim, ne znam sve kakvim. Noćima nisam spavao zbog te zabrane. Dan-danas je to jedna stravična mrlja za pozorište.
      
       LJUBLJENJE SA VEROM: Moja draga prijateljica Neda Spasojević bila je božanstvena glumica. Neposredno pred smrt gledala je moju monodramu o Crnjanskom, nazvala me telefonom i rekla: "Petre, tako si božanstven, ushićena sam i uzbuđena. Moram da ti kažem, ja isto spremam jednu predstavu..." Često smo bili u kontaktu, malo-malo, pa me zove: "Petre, ja sam nešto rešila, komponovala jednu stvar, da ti kažem..."
       Kao dete, satima je umela da mi priča, imala je posebnu lepotu duha. Bio sam u Budvi kad su mi javili da je umrla. Danima nisam mogao da dođem k sebi, nisam to očekivao.
       Mira Stupica je "moje lepo sunce". Mada ja imam tu veštinu da se prilagodim partnerki i da ona bude dobra, nije svaka dobra glumica i dobra partnerka. Kao i u životu i u pozorištu postoje talasi između ljudi, registrujete osobu koja vam odgovara, a da ne umete racionalno da objasnite. Ne znam zašto mi jedna glumica odgovara, a druga ne. Mira se razlikuje od svih drugih, ona je "velika hijena". Poseduje istančan njuh, prirodni instinkt za čitanje ljudi. Stavljam je među prve na listi partnerki, ne zato što je ona vanserijska glumica, nego što sam sa njom imao fantastičan kontakt - naši talasi su se poklapali i razumeli.
       Vera Čukić je takođe, izuzetna partnerka, sa njom sam se sjajno prožimao. Ponekad je otpisuju, kao nije dovoljno prirodna, a njena inteligencija je fascinantna. Izuzetno je emotivna i suptilna, sjajan je partner, pod uslovom da joj priđete na inteligentan način. Imali smo maestralne scene, recimo u "Karamazovima" stravično smo se ljubili. Bila je takva ženka, koja me voli na sceni i koju ja volim. Strasno sam je ljubio, kao Dimitrije, i ona je to prihvatila.
      
       O GADA: Odgovara mi taj ludi i raspusni Hamlet, neobjašnjiv i neuhvatljiv za sve teorije sveta. Pokušavao sam da mu udahnem prirodnost, ne znam da li sam u tome uspeo, ali bio sam istinski obradovan kada sam saznao da je osoblje britanske ambasade u Beogradu bilo oduševljeno mojim Hamletom. Igrao sam ga bosog, sa stravičnom razočaranošću u život. U prvom delu monologa, on govori: "Upravo se to čvrsto, prečvrsto meso stopi, u jednu rosu skopni, rastvori se i da večni nije dao zakon svoj, protiv ubistva sebe - O gada...Gada!"
       ...Čovek koji hoće pravdu i lepotu duha, koji je zbog toga - koknut. To je ono što večno traje - večna gadost i večna borba protiv nje. Najlepša i najtužnija scena na svetu jeste ona u kojoj Hamlet umire: Zbogom prinče dragi, kaže mu Horacio a on umire lepo, jedva čeka da umre da bi se oslobodio sveta u kome je živeo. Idem u smrt, ali oslobađam se svih beda, čuda i gadosti, i kljokne.
       Prilično sam radio na televiziji, ali od svega najviše volim dramu "Nirnberški proces", koju je maestralno uradio poljski reditelj Jirži Ančak. Igram glavnu ulogu, jednog američkog pravnika, veoma poznatog u to vreme. Zastupao je mišljenje da sve štabove i komandante svih armija treba proglasiti zločinačkim organizacijama. Tvrdio je da oni pravdaju svoje zločine, time što se pokrivaju vladinim odlukama. Zbog toga je izbačen iz američkog tima u Nirnbergu i vraćen u Vašington. Upropstio je karijeru, ali je sačuvao dušu.
       Ima jedna divna scena, kada Kaltenbrunera pitaju: "Da li ste vi izdali naredbu da se u Francuskoj streljaju hiljade ljudi?" "Ne!", kaže kategorično Kaltenbruner. Onda mu poture jedan spisak streljanih sa njegovim potpisom. Kaže: "Da, ali od mene je to traženo!"
       Znate, živimo u svetu u kome vlada pokvarenjaštvo, bilo da se radi o državama ili ljudima. Šekspir je to savršeno uvideo.
      
       DO POSLEDNJEG DAHA: Kada na sceni igram jedan lik, zastupam neku ideju, siguran sam da na svojoj strani imam publiku koja me podržava nezavisno od svojih političkih ubeđenja. Nisam ja ni za tebe, ni protiv tebe, kao umetnik stojim iznad svih političkih trivijalnosti. Postoji divna misao: umetnost mora da rešava stvari ljudskošću, poštenjem, dobrotom. To je njen smisao a i moj, kada igram svoje uloge. I da svima koji su u sukobu kažem da ipak postoji rešenje - veliko i divno, koje treba slediti preko umetnosti, a ne da je potcenjujete. Znate, ogromna je to satisfakcija, što ne pripadate nijednoj ideologiji na svetu. Jesenjin, koga su napadali što se svojim pesništvom nije stavio na stranu revolucije, rekao je maestralnu misao: Daću i dušu svoju, Oktobru, i maju, ali liru svoju ne dam nikom.
       Kada sam sa malom torbom došao u Beograd, stanovao po studentskim sobicama i počeo da radim ovaj posao, sigurno da mi nije bilo lako, ali izgleda da sam ja nekakav fajter. Nisam optimista bez pokrića i smatram da čovek treba da se bori do poslednjeg daha. Zbog toga ne patim od depresije i zato ne volim depresivne ljude.
       Naravno, razmišljao sam o odlasku sa scene, ali nikad nisam imao definitivnu odluku, niti definitivnu misao o tome. Ponekad mi se učini da mi je svega dosta, a onda se suočim sa nekom dobrom ulogom i - sine želja. Znate, svaki glumac poseduje jednu istraživačku crtu i misli da još nije rekao poslednju reč u svom glumačkom izrazu. I tako do kraja života, do svog poslednjeg daha.
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu