NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zavera ćutanja

Godinu dana pošto smo postali "zemlja u kojoj je moguć demokratski dijalog" tema zločina i krivice spominje se isključivo kao nešto "što se od nas traži"

      Bernar-Anri Levi posle devet godina došao je u Srbiju da demokratski diskutuje "jer je ovo konačno zemlja u kojoj je takva vrsta razgovora moguća". Doneo je i svoj film "Bosna" rađen 1993-94. godine, u vreme kada je Sarajevo bilo pod opsadom. Beogradska publika imala je prilike da vidi ono što je prethodnih godina video ceo svet, da je bosanska armija nedužna, da je pravdoljubiva, da njen vrhovni komandant nije rođen za borbu i da "jasno je, Bosanci, nisu želeli ovaj rat".
       Publika je bila prilično iziritirana, želela je odgovore na pitanja o verodostojnosti materijala, falsifikovanju činjenica, Levijevoj reputaciji antisrpskog propagandiste, njegovom pravu da se uopšte bavi tim temama. Uzalud je autor objašnjavao da nikada nije poistovećivao srpski narod sa Miloševićem, da je srpski narod veliki narod, pa čak dodao i da francuski intelektualci, s obzirom na način na koji se sama Francuska suočavala sa svojom prošlošću, nisu baš u situaciji da dele lekcije. Uzalud su neki učesnici pokušavali da prenesu težište razgovora na same zločine, i na suočavanje sa istinom, publika nije želela da o tome raspravlja sa nekim za koga je smatrala da se ogrešio o istinu. Krajnje neprijatnu situaciju Levi je rešio u svoju korist primedbom da se još nismo suočili sa istinom i da je on bar učinio nešto, dok mi nismo ništa.
       Jesmo li se suočili? Da li smo nešto učinili? Znamo li da se zlo dogodilo? Više od polovine građana ove zemlje reći će da jeste, a među krivcima će se, pored međunarodne zajednice, Amerike, NATO-a i lidera svih zaraćenih strana, naći i Slobodan Milošević. Većina će se složiti i da Srebrenica, Vukovar, Sarajevo, Kosovo, spadaju u srpske zločine, mnogi će reći da su za zločine znali i kada su se oni događali, ali niko neće biti zadovoljan kada te argumente čuje iz tuđih usta.
       Godinu dana pošto smo postali "zemlja u kojoj je moguć demokratski dijalog" tema zločina i krivice spominje se isključivo kao nešto "što se od nas traži", "na šta smo primorani", "što moramo" jer "nemamo izbora" i što ćemo učiniti zato "da ne bismo opet bili izolovani". Među argumentima za saradnju sa Haškim tribunalom spominjani su MMF, donacije, dugovi, krediti, struja i penzije, i uopšte, slušali smo dosta o tome da moramo da radimo ono što se od nas traži, ako mislimo da opstanemo. Da moramo da priznamo onako kako se to od nas traži, ako ne mislimo da budemo još više krivi.
       Dokazi kojih nikako nije bilo za naš sud, kako su nas obaveštavali ministri pravde i policije, iskrsavali su za potrebe međunarodnog suda. Leševi su ispadali iz ormara, hladnjače su isplivavale iz voda, a kada je zatvor u Ševeningenu dobio najatraktivnijeg stanovnika, priča je sišla sa naslovnih strana. Javnost je obaveštena da je sve u sigurnim rukama komisije koja na tome radi, istrage koja je u toku i, sve je lagano, vrhovima prstiju, gurnuto pod tepih.
       Zavera ćutanja prekida se povremeno obaveštenjima da nijedan srpski policajac nije počinio zločine, te da nijedan neće biti poslat u Hag, tako se, u stvari, pomenuta zavera ne prekida, već upravo produžava, a kada se tome dodaju i izjave da su sve informacije poznate, ali nema dokaza za sud, onda nema ni drugog rešenja do da taj posao preuzme onaj sud koji smatra da ima i informacije i dokaze.
       Iz tog suda je onda počelo da stiže mnogo neobičnih tumačenja, uključujući i poslednje izlaganje Karle del Ponte koja je želela spajanje optužnica Miloševiću "jer bi to bilo u interesu pomirenja i pravde" (pozivajući se na Rezoluciju UN u kojoj je rečeno da će krivično gonjenje doprineti pomirenju). Ispostavilo se, takođe, da se ni sa optužnicama i dokazima ne stoji najbolje, pa zatim i da je put do istine malo duži nego što se činilo. Neki su zatvorenici tako priznali krivicu (Sikirica, Došen, Kolundžija) ali tek pošto su se nagodili sa sudom oko odustajanja od nekih optužbi, smanjenja kazni i prevremenog puštanja na slobodu (Kolundžija). To je, možda, dobro rešenje za sud, ali će za istinu ili bar za naše suočavanje sa njom biti od sasvim male ili nikakve koristi. Tim pre što još uvek nije najjasnije hoće li na optuženičkoj klupi Milošević sedeti sam ili ćemo svi mi sedeti sa njim.
       Uterivanje istine kojem smo izloženi, počev od međunarodnih institucija pa sve do medijskih falsifikatora, sigurno nije najsrećnije rešenje, može se reći da nije ni blizu rešenja i da je u, stvari, potpuno kontraproduktivno, ali nije rečeno da se svojom savešću ne možemo baviti i sami.
       Naša Komisija za istinu i pomirenje stigla je tek do nacrta programskog dokumenta. Istraživanja o ratovima i sukobima i utvrđivanje istine okončaće se u najboljem slučaju za tri godine, što je za tu vrstu komisije uobičajen period, mada su obično već u prvim mesecima pokazivale više efikasnosti nego što je pokazuje naša. Istim se tempom, nažalost, kreću i sudovi, tako da će istina i suočavanje, izgleda, morati još dugo da čekaju.
       U međuvremenu, kada već nismo pokazali spremnost da sami izađemo na kraj sa sopstvenim teretom, možda i nemamo pravo da se ljutimo što nam filozofi čudnog kova, koji se ne trepnuvši poptisuju ispod propagandnih filmova, hladno postavljaju pitanje: "A šta ste vi uradili?"
      
       IVANA JANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu