NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nisam ja za uzor

Slavni španski reditelj, dobitnik Oskara za film "Sve o mojoj majci", uskoro će imati premijeru novog filma "Govorio sam s njom". U intervjuu za NIN kaže da je to priča o parovima, o komunikaciji i odsustvu komunikacije između onih koji čine par. I poručuje: "Ništa od onoga što radim i što sam uradio, nikome ni za šta ne može da posluži"

      (Specijalno za NIN iz Madrida)
       U kasno i hladno madridsko veče, posle "svega" dvadesetak telefonskih poziva poznanicima i prijateljima, pa zatim prijateljima poznanika i poznanicima prijatelja, za NIN pristaje da govori Pedro Almodovar, slavni španski reditelj. Slavan zato što ga svet filma već odavno tako određuje i priznaje, mada se ni iz jednog njegovog gesta, tona ili stava, tako nešto ne može zaključiti.
       Pre bi se reklo da razgovarate sa komšijom iz kvarta, običnim čovekom srednje klase, običnog znanja i interesovanja, koga ste zaustavili da vam odgovori na ona šuplja pitanja za kakvu još prazniju anketu i eto, on na to dobrodušno pristaje. Kako da ne učini!?
      
       Strasno crvena košulja, oker džemper na zakopčavanje, komotno crne pantalone i duboke cipele sa decembarski-odbrambenim gumenim đonom. Izdajnički pobelele slepoočnice i smiren, pitom pogled na sklopljene ruke. Spoj mira, ravnodušnosti i dosade. Sve tako dok ne kažete "film". Onda...
       E, onda se zatrese i on sam i sve oko njega.
       Zamahne glavom kao da se oslobađa nekog tereta, naraste mu grudni koš od mora reči koje će sad da izgovori, a da ga ništa ne pitate, krenu ruke kroz vazduh grabeći prostor i pravo mesto za ono neizgovoreno. Kroz krupne oči što sevaju, mrače se i smeju pa čak možda i zasuze, lako je videti samu uzbudljivu energiju koja ga čas nosi, a čas mu se na leđa natovari, čas gradi, a čas hoće da razori: za trenutak je sve što ima a sekund kasnije je samo dobar alat koji mu služi da sve ono što zna i ume ili što mašta i želi, pokaže i pretvori u film, najnestvarniju od svih stvarnosti. Onako kao što to čine svi oni koji svoj život menjaju za umetnost, spajajući u samom času takve odluke, život i umetnost u najsretniji mogući spoj.
      
       I sve to već viđeno, znano i doživljeno a opet, drugačije, neponovljivo i sasvim lično. Toliko lično da ne može, a da ne bude primer.
       - Ja nekome primer? Ja nekome učitelj? Pa to je valjda poslednje što bih u životu poželeo. Ništa od ovoga što radim i što sam uradio, nikome ni za šta ne može da posluži. Meni su se u životu neke stvari dogodile, sklopile su se u ono što sam hteo, nekako same od sebe i to je samo moja stvar. Svako drugi ko bi išao tim istim putem kojim sam ja prošao, sigurno bi naišao na sasvim drugačije stvari. Ne, učitelj ne.
       Eto, čak i kada moj film prenesu u pozorište, kao što sam to nedavno video, nekako je sve to drugačije, daleko i hladno i čini mi se da ima malo veze sa onim što radim. Čak ni nekakav finansijski uspeh nisu imali. Ko bi to sad znao zašto je tako? Možda zato što ja isuviše volim svoje filmove i možda se to iz njih i oseća. Ali, kako bih ja mogao nekome da budem učitelj kad ni sam ne znam šta se to sve događa dok radim na scenariju ili dok snimam ili dok samo poneka ideja raste u meni i traži svoje mesto...
      
       Ali bili ste učitelj, to ne možete poreći, zar ne?
       - Otkud to znate? Eh, ponekad baš volim da razgovaram sa stranim novinarima. Ovde u Španiji nekako me uvek isto pitaju, valjda se i u vašem poslu ustali neki način razmišljanja ili delovanja pa sve liči jedno na drugo. Eto, jedan španski novinar me pita da li ponekad, dok snimam, kad nemam rešenje, ostavim stvari nezavršenim? Kakvo zlo pitanje! I šta da mu kažem? Da poreknem to? Pa već iz samog pitanja se vidi da moram da odgovorim pozitivno ukoliko hoću da mi se veruje. I eto mu; naravno da sve ostavim onako kako dođe samo od sebe i moji filmovi su puni nezavršenih scena, nedorečenih radnji i sve što još poželi da mu se kaže. Svašta!
       Ili me pitaju da li mi je sada teško da radim posle Oskara? Pa naravno da mi je teško. Teško i preteško! Teška mi je odgovornost pred publikom kao dobitnika Oskara, teška mi je slava, težak mi je svaki milion koji sam zaradio... I, zar mi je do sada bilo lako?
       Dvadeset godina radim ono što mislim da treba da radim i eto, baš sada mi je sve postalo neizdrživo teško da ne znam šta ću sa sobom! Kakva glupost! Naravno da su se neke stvari promenile posle Oskara ali nikako u onome što radim ili što mislim da uradim! Zar neko misli da bi to bilo moguće? A u Francuskoj me pitaju za boje u mojim filmovima? To je pitanje! I ne mislim da ovde u Španiji neko baš treba da me pita za boje već jednostavno, u svetu se sa više pažnje gleda ono što radim nego ovde.
       A znate da sam bio učitelj? Ne bih o tome mnogo govorio, jer to želim da upotrebim u nekom od mojih narednih filmova. To je bilo ovako: U onim teškim godinama kada je moja majka na sve moguće načine pokušavala da nas prehrani, onako kao što samo majka može da se bori za svoju decu, primetila je da u selu ima mnogo dečaka analfabeta od petnaest, pa i više godina. I eto rešenja; ja ću im biti učitelj, iako sam imao svega sedam-osam godina. I dolazili su pokorno ti iždžikljali klipani duplo stariji i duplo viši od mene na časove. "Kao kod lekara", govorila je moja majka. Ali sve to nije dugo trajalo. Nekoliko meseci samo. I, stvarno, bio sam učitelj.
      
       I to ćemo videti u nekom narednom filmu. Zna li se u kom? I kada? I šta će još biti u tom filmu?
       - To stvarno ne znam. Ne, ja sasvim sigurno nisam od onih koji kriju svoje projekte i ideje, mistifikuje nešto, na šta imaju pravo, i od svega toga prave dramu. Ja jednostavno ne znam šta ću od svega, što nosim u sebi, pretvoriti u film. Tako je to oduvek kod mene bilo i tako će i ostati. Čini mi se da sam pun ideja i da je svaka od njih dobra za scenario i film, ali, sve ih puštam da se između sebe bore, da rastu i da se razvijaju ili da se izgube i ugase. Zauvek ili za neko vreme, svejedno. Sve dok neka od njih ne naraste toliko da me sveg obuzme. Tada znam šta ću da radim. Od tog trenutka pa sve dok film ne bude gotov, za mene ne postoji ništa više. Tada me ne interesuje ništa, ni šta će od svega da bude, ni kritika, ni publika, ni zarada od filma, ništa, ništa. Interesuje me samo film i svaka pojedinačna scena u njemu, svaki detalj kostima ili enterijera, muzika, svetlo, fotografija.
       Nema onda ni spavanja ni odmora niti ičega više, sve dok se to što radim ne završi, montira i predstavi publici. Drugačije ne umem da radim. Tako sam i do sada radio i tako ću raditi i ubuduće. A koji je to trenutak kada krenem u posao, ne znam tačno. Samo znam da odjednom više nema mira sve dok se stvar ne završi.
       "Sve o mojoj majci" sam nosio sa sobom godinama sve dok na jednoj večeri za Badnje veče, u kući jednog prijatelja, nisam u sobi otkrio kompjuter. I dok su ostali večerali, počeo sam da pišem scenario. Tri puna meseca. I eto, tako je to. Čak i ne kontrolišem ono što pišem, jer ostavim poneki iracionalni deo. Posle mi u nekom intervjuu otkriju šta sam hteo da kažem.
      
       Ne interesuje vas kritika, nagrade, zarada, publika a imate izvanredne kritike, dobijate nagrade, ne možete da se žalite na zarade, a publika puni bioskopske sale širom sveta u kojima se prikazuju vaši filmovi!
       - Ništa od svega toga me ne zanima dok radim. Suprotno bi bilo vrlo opasno. Ono što mene zanima, što me obuzima, ja moram da uradim, a šta će posle biti nije mi svejedno, ali time ne mogu da se upravljam. Zato se neke čudne stvari događaju sa nekim mojim filmovima.
       Danas u Španiji svi govore, pišu ili snimaju na temu maltretiranih žena u porodicama. A ja sam pre gotovo dvadeset godina snimio "Šta sam to uradila pa da zaslužim ovo?", u kome je glavni lik domaćica iz madridskog predgrađa koju muž maltretira.
       Tada nisam bio moderan i kritika nije znala gde da me smesti i šta da kaže o filmu. A danas, eto, svet se uveliko bavi ovom temom. Ili "Atame" (Veži me); kada je snimljen imao je više nego diskretan prijem kod kritike, a danas je jedan od mojih gledanijih filmova u svetu i čak za mnoge kultni film. Bar takve vesti stižu do mene.
       Ono što me brine kada je sve gotovo, to su publika i zarada. Volim da svet ima interesovanja da vidi ono što sam napravio. To me čini optimistom i vanredno me stimuliše. Zvuči kao izlizana fraza, znam, ali je za mene to stvarno tako. Za vreme dodele Oskara prošle godine, nisam mogao da razočaram publiku u Španiji. Ljudi su sedeli pored televizora do u ranu zoru čekajući da baš ja budem nagrađen! I kako bih sutradan mogao da ih sretnem onako umorne, neispavane i još razočarane? I voli me publika, zaista.
       Eto, ljudi me sretnu na ulici i od mene traže da snimim komediju! Valjda im je dosta svega ovoga što gledaju po svetu pa bi malo, bar malo da se ismeju u bioskopu. A to malo dobrog smeha je najteži filmski žanr. Komedija zahteva takvu preciznost i takvu lucidnost, kao nijedan drugi žanr. I voleo bih da snimim komediju, dobru komediju i valjda ću to i učiniti.
       I kada sam već pomenuo dodelu Oskara; meni su tamo zamerili što sam im oduzeo nekoliko minuta više nego što je bilo predviđeno. Morao sam samo da zahvalim svim onim svecima i sveticama kojima su moje drage sestre danima palile sveću kako bih ja dobio nagradu. Ja nikada nijednom svecu ne bih upalio sveću, ali one su bile tako mile i nisam imao srca a da ne pomenem sve te svece kojima su se one za mene molile. I na- ravno, nekoliko minuta je mnogo ako se zna da je dodela Oskara samo jedan televizijsko-propagandni program i ništa više.
      
       Vaš novi film "Govorio sam s njom" je pred premijerom. Šta publika može da očekuje, o čemu govorite u njemu i šta će kritika na sve reći?
       - Ovaj film nema ničeg zajedničkog sa "Sve o mojoj majci" i ta dva filma se ni u čemu ne mogu porediti. Ali, jasno, film sam snimio ja, i uporediv sam sa samim sobom. U "Govorio sam s njom" niko ne igra, niko nije glumac niti ima sposobnosti da to bude, ali ipak počinje upravo tamo gde se "Sve o mojoj majci" završava. Kao kad se kobasice nastavljaju. I više od toga; zavesa koja se diže u poslednjoj sceni "Majke" ista je ona koja se diže u prvoj sceni "Govorio sam..." U stvari, ovaj film je priča o parovima, o komunikaciji i o odsustvu komunikacije između onih koji čine par. Video sam film tri puta u montaži i još uvek ne znam tačno kada će biti premijera, ni gde. Nekako tražim ono što ja zovem tezom filma. Samu njegovu srž. "Sve o mojoj majci" bio je fenomen i fenomeni se obično ne ponavljaju; mogu da budu naizmenični, ali ne slede jedan drugog. Ne očekujem da će se na svetskom nivou dogoditi ono što se dogodilo sa "Majkom".
       Verujem da sada u prirodi priča ima nečega više vezanog za sliku, nego za ono što je oralno ispričano. Kada sam imao osam-devet godina bio sam veliki pripovedač i uz to veoma vezan za film. "Pedro, pričaj nam film koji smo juče gledali", tražile su od mene moje sestre. I oduševljen, pričao sam im tako da što sam se više sećao viđenog filma, sve više sam izmišljao. I to me je uzbuđivalo toliko da sam svaki put prepričavao viđeni film na drugačiji način.
       Ja ne volim ljude koji pričaju događaje i pola izmisle samo da bi ostavili utisak. Ono što sam je pričao mojim sestrama, to su bili filmovi, iskrivljeni i transformisani iz drugih filmova, ako baš hoćete, ali to su bile priče tako smišljene da zabave. I u tome sam bio jako dobar. Kada sam počeo da snimam sa "super 8", još uvek sam bio veoma oralan i bilo mi je važno na koji način su filmovi bili ispričani zajedno sa tim da su bili zabavni.
       Ne znam zašto su kasnije moji filmovi postali nemogući za prepričavanje, iako se njihova priroda apsolutno nalazi u narativnom. Ako bih sada prepričavao "Govorio sam..." to bi bilo monstruozno. I više od toga; ako bih doslovce prepričao film to bi bilo sasvim suprotno od onoga što sam u njemu samom razvio. Ovo je već četvrti ili peti film koji unapred ne želim da prepričavam samo zato što ne znam kako to da učinim.
      
       BRANISLAV ĐORĐEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu