NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Gordo posrtanje

Može li bivši predsednik u poslednjoj partiji da igra ne misleći isključivo na sebe?

      Slobodan Milošević iscrpeo je sve medijske, političke i propagandne mogućnosti svoje taktike odbijanja Haškog suda. Njegov politički instinkt nije ga u Hagu izneverio: odluka da ne prizna legitimitet Međunarodnog suda kome su ga izručile vlasti u Beogradu, u početku je iznenadila i zaintrigirala svetsku javnost, a odluka da ne angažuje advokata koji bi ga pred tim sudom zastupao, omogućila mu je da se toj javnosti iz sudnice četiri puta do sada direktno politički obrati, bez posrednika. Sada se, međutim, približava početak kosovskog suđenja zakazanog za 12.februar, i pred Slobodanom Miloševićem je nova odluka, po značaju za njegovu ličnu sudbinu ravna onim odlukama koje je u oktobru 1998. i u martu i junu 1999. donosio u ime svih Srba.
       Kada suđenje jednom i zvanično počne, bivši jugoslovenski predsednik više neće imati priliku da hašku sudnicu koristi kao svoju ličnu pozornicu na kojoj on glasno komentariše glupost, nadobudnost i zloću svojih protivnika, a novinari celog sveta hvataju beleške. Sudska procedura tako nešto ne dopušta, osim optuženim koji sami sebe zastupaju. To se, pak, ne uklapa u Miloševićevu taktiku nepriznavanja suda, koja mu u daljem postupku u Hagu vredi manje od kakve beskorisne ideološke poze. Ta taktika će sada pokazati sve svoje loše strane, od kojih je za samog Miloševića valjda najgore to što će mu u sudu direktno zapušiti usta. Ko god je ove godine poklanjao imalo pažnje Miloševićevim nastupima pred sudom, mogao je da primeti jedno: da on u sudskoj proceduri sve više "grize" i sve manje se pridržava svog u julu zauzetog stava gordog ignorisanja suda. (Na poslednjem pretresu počeo je da se direktno obraća pojedinim sudijama, naročito simpatičnom mu Patriku Robinsonu sa Jamajke, a svom nadrivalu sudiji Meju već daje i praktične savete, mešajući se u posao advokata koga nije ni unajmio.)
      
       Politička lukavstva
       Milošević bi čak i iz svog ugla gledanja (da zabiberi NATO, Hagu, Karli i kompaniji, da zadrži ulogu nejake žrtve pravnog nasilja međunarodnih ucenjivača koji su za njegovu glavu Srbiji ponudili barem milijardu dolara pomoći) imao računa da napravi nagli zaokret u svojoj sudskoj strategiji i taktici. Njegova politička karijera puna je takvih zaokreta; ti zaokreti su na kraju ubedili i one Srbe koji to nisu hteli da vide - da je voleo vlast više nego ijedno od svojih političkih uverenja i više od bilo kog srpskog nacionalnog interesa. Počev od 12.februara nepriznavanje Haškog suda nanosiće mu više štete nego koristi.
       Kad započne suđenje, politička lukavstva Miloševiću više neće biti dovoljna. On će, doduše, po svoj prilici dobiti šansu da se na početku suđenja još jednom direktno obrati javnosti, u izjavi koju neće dati pod zakletvom. Posle toga će u njegovu korist, odnosno u njegovo ime, moći da govore samo "prijatelji suda", tri advokata što ih je sud ovlastio da vode računa da prava okrivljenog ne budu oštećena u procesu u kome on nema valjanu pravnu zaštitu (Jugosloven Branislav Tapušković, Englez Stiven Kej i Holanđanin Miša Vladimirof), kako bi suđenje bez obzira na takav Miloševićev izbor bilo fer i pravično, u skladu sa zapadnim kriterijumima.
      
       Replike prijatelja
       Na osnovu onoga što se do sada moglo čuti u replikama "prijatelja" i sudije Ričarda Meja, ovoj trojici nije namenjena naročito aktivna uloga u procesu: neće moći da unakrsno ispituju svedoke niti da se upuštaju u "sitna crevca" poslova odbrane, da zakeraju oko načina na koji tužilaštvo izvodi bilo svedoke, bilo dokazni materijal...Što je najvažnije, oni izgleda neće imati priliku da pozivaju svedoke odbrane, ili svedoke eksperte koji bi bacili drugačije svetlo na događaje koje tužilaštvo po prirodi stvari želi da predstavi što je moguće nepovoljnije po "srpsku stranu rata".
       Milošević će, dakle, ostane li pri sadašnjoj taktici gordog odbijanja, sam sebe veoma efektno ućutkati. On će 9.januara, za kada je zakazan poslednji pretres uoči februarskog suđenja, imati još jednu priliku da se javno naruga tužilaštvu i sudu, ali posle toga više neće moći da opovrgava navode tužilaštva i brani svoju istorijsku ulogu.
       Za one Srbe, koji bi i sami voleli da se još bace kamenom na Miloševićevu istorijsku reputaciju, to nije nikakva tragedija. Sada, međutim, nastupa trenutak kada Miloševićeva taktika može još jednom, pa makar to bilo i poslednji put, ozbiljno da ugrozi njihov nacionalni interes. Dopadao se nekome Haški tribunal ili ne dopadao, tamo će se pred očima svetske javnosti narednih godina suditi ne samo Miloševiću, već i projektu stvaranja "Velike Srbije" putem etničkog čišćenja. Ako je sve što je Miloševićeva Jugoslavija kao država i vojna sila radila poslednjih deset godina bilo zločin - a iz tri optužnice Karle del Ponte nedvosmisleno prozlazi da je mnogo toga iza nas bila zločinačka, ili barem zločinom inspirisana rabota, od Vukovara, preko Sarajeva, do Kosova, onda je u taj zločin bilo umešano veoma mnogo građana ove zemlje, kao i njihovih pomagača iz redova drugih naroda Jugoslavije. U Hagu se, dakle, ne rešava samo lična sudbina Slobodana Miloševića: tamo se piše i delić istorije po kome će Srbija i SR Jugoslavija iz vremena Miloševićeve vladavine ostati zapamćene u istoriji ovog dela sveta.
       Politička sudbina Slobodana Miloševića već je zapečaćena, i on sada još samo može da zagorčava život svojim tamničarima. No, politička istorija ovog regiona još nije završena, a jedan njen deo pred Haškim sudom vredi otkrivati i tumačiti kao da nemamo ni trunke sumnje u pravičnost i valjanost pravnih načela tog tribunala. Tu šansu će nam Slobodan Milošević uskratiti ako ne promeni taktiku i ne opredeli se za aktivnu odbranu sa svim preimućstvima ali i odgovornostima koje ta odbrana podrazumeva. Tada će i njegove najave da će za svedoke da zove čelnike NATO-a, sve sa Bilom Klintonom na čelu (o čemu ovih dana javnost važno obaveštava Ivica Dačić, zaobilazeći pitanje kako će Milošević na klupu za svedoke izvoditi ljude u sudu koji ne priznaje i pred kojim se, prema tome, ne brani) ostati samo prazna pretnja. Miloševiću neće poći za rukom da oblati nijednu međunarodnu reputaciju, što bi, sudeći po onom što je do sada rekao za Bila Klintona i njegovu administraciju kao "pomagače" teroriste Bin Ladena, očito žarko želeo.
      
       Odlaganje
       Karla del Ponte u ovom času grčevito nastoji da prolongira datum početka suđenja, za koje očigledno nije spremna, uprkos tome što je na direktne upite sudije Meja u nekoliko navrata decidirano tvrdila da jeste spremna (neće biti da je pravi razlog njenih zahteva za odlaganje iskrena briga za psihofizičko zdravlje Slobodana Miloševića, kako je navela u žalbi povodom Mejovog odbijanja da spoji sve tri optužnice i time zapravo odgodi proces). No, kako pravila postoje i moraju se poštovati, ona je već bila prinuđena da navede svedoke koji će dokazati optužnicu. Na tom spisku je svakako Vilijem Voker, bivši šef Kosovske verifikacione misije (KVM) i čovek koji je za NATO otkrio masakr u Račku, što je poslužilo kao okidač, prvo za Rambuje a zatim za bombe. Od 15.januara 1999. godine, kada je obelodanjen slučaj Račak, Voker je barem jednom pred kamerama uhvaćen u raskoraku sa istinom: kada je u Bi-Bi-Sijevom dokumentarcu "Moralna bitka" rekao da nikom nije telefonirao iz Račka, a onda ga je Vesli Klark hladno uterao u laž rekavši da mu je Voker uzbuđeno telefonirao, rekavši: "Evo me u Račku, stojim nad telima, ovo je masakr!" To je, naravno, najmanje bitno, mada bi u sudnici moglo da dovede u sumnju kredibilitet ovog NATO svedoka, a to bi bio i način da se u sudnicu dovede i Vesli Klark, i to kao svedok odbrane! Ako bi se Milošević branio, njegov bi advokat taj kredibilitet mogao da osporava daleko delotvornije. Na primer, tako što bi u igru uveo Vokerovu davnu ulogu u jednom drugom masakru, kada je ovaj bio američki ambasador u Salvadoru.
       Salvadorska vojska ubila je 16.novembra 1989.godine šest jezuitskih sveštenika u Centralnoameričkom univerzitetu, zajedno sa njihovim domarom i njegovom maloletnom kćerkom. Sveštenici su bili rečiti protivnici režima u jeku građanskog rata, i pristaše pokreta "zemlja seljacima", a pobunjenici pokreta "Farabundo Marti"" nekoliko dana ranije napali su vojsku usred glavnog grada. Iz u međuvremenu deklasifikovanih zvaničnih dokumenata u američkom Nacionalnom arhivu vidi se da je ambasador Voker znao da je salvadorska vojska bila odgovorna za masakr, jer mu je na to ukazao američki major na službi u ambasadi SAD u San Salvadoru. On,međutim, ne samo što nije krenuo tragom te informacije, već je u januaru 1990.godine rekao kongresmenu Džonu Moukliju da su ubistva "možda" počinili levičarski gerilci koji su se za tu priliku prerušili, odnosno obukli salvadorske vojne uniforme. Dokumenti dalje kazuju da je ambasador Voker osam meseci kasnije, u avgustu 1990.godine, raspolagao informacijom da je za masakr odgovoran sam ministar odbrane Rene Emilio Pons. Međutim, Voker je poslao telegram tadašnjem ministru spoljnih poslova Xejmsu Bejkeru u kom je rekao da bi objavljivanje te informacije moglo da ugrozi mirovne pregovore između vlade i pobunjenika. Ministar Pons je javno optužen za saučesništvo u ubistvu tek 1994. godine.
       Slučaj sa masakrom šest jezuitskih sveštenika nije ozbiljnije omeo karijeru Vilijema Vokera. Istina, Kongres SAD nikad nije stavio na dnevni red njegovo imenovanje za ambasadora u Argentini, položaj na koji ga je predložio Reganov naslednik Buš Stariji u maju 1992. godine. U svakom slučaju, njegova dokazana odanost državnom interesu mogla je igrati određenu ulogu i prilikom njegovog imenovanja za šefa Kosovske verifikacione misije. Advokat Slobodana Miloševića barem bi imao priliku da svetskoj javnosti predoči koliko je pouzdan bio svedok NATO-a u Račku. Taj advokat bi takođe mogao da dovede finskog patologa Helenu Rantu, koja bi pod veštim unakrsnim ispitivanjem možda ispričala zanimljivu priču o leševima iz Račka, o tome kako su preoblačeni i da li im je "izbliza pucano u potiljak", kako je Vilijem Voker obavestio svet u januaru 1999.godine. Iz nekog razloga, prema saznanjima NIN-a, gospođa Ranta nije planirana za svedoka tužilaštva u kosovskom procesu.
      
       Prilika za dokazivanje
       U svakom slučaju, ako neki misle da ima svrhe dokazivati da su srpski zločini nad Albancima u većoj meri počeli posle, umesto pre bombardovanja, odnosno ako uopšte misle da to nešto menja na stvari, Hag je mesto gde im je prilika da dokazuju, da to čine u skladu sa međunarodno priznatim kriterijumima, da to rade pod reflektorima svetske pažnje i da možda postignu da im svet poveruje. Izgleda da i DOS-ova vlast sada dolazi do tog zaključka, jer je Dragoljub Mićunović ovih dana izjavio: "Ne možemo neutralno da posmatramo kako Slobodan Milošević u Hagu vodi jedan svoj privatan rat... Na kraju, mi smo kao država deo optužnice."
       Osim toga, Miloševiću je kvalitetna pravna pomoć i te kako potrebna. On je upravo, da li nesmotrenošću ili žurbom svojih pristaša među holandskim advokatima, pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu osporio svoje zatočeništvo u Hagu. Bilo koji čestit međunarodni pravnik mogao mu je reći da će se Evropski sud oglasiti nenadležnim, već samim tim što Evropski sud stupa u akciju tek kada se iscrpe sve pravne mogućnosti zemlje članice. A Miloševićeva žalba holandskim sudovima još nije odbačena u Vrhovnom sudu te zemlje.
       Slobodan Milošević će možda ovih dana uvideti da će ga odsustvo pravne pomoći u veoma složenom procesu čija on i njegovi prijatelji ne poznaju pravila, koštati svake šanse da optužnicu Karle del Ponte ospori. On tako gospođi Del Ponte prepušta ne samo svetla haške pozornice, već i istorijsku olovku.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu