NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rođendanske nevolje

Da li Republika Srpska treba da slavi deseti,deveti ili šesti rođendan?

      Oni tamo slave nešto što niko nikada u svijetu nije priznao!" - izjavio je visoki predstavnik UN za BiH, povodom ovogodišnjeg svečanog obilježavanja Dana Republike Srpske. Bio je to za bosanske Srbe samo još jedan u vremenski zgusnutom nizu istupa Volfganga Petriča u kojim se može nedvosmisleno prepoznati namjera međunarodne zajednice da likvidira za dva procenta manji entitet. Malo prije toga, naime, od njega je došla izjava da se, doslovce, "Republika Srpska može suočiti sa nestajanjem". U međuvremenu, Petrič je predložio i amandmane na novi ustav Srpske po kome bi predsjednik, premijer i spiker parlamenta trebalo da budu tri različite nacionalnosti a u vladi pola nesrpskih ministara.
       Širi izvodi iz njegovog razgovora za sarajevski "Dnevni avaz", objašnjavaju, međutim, da se zapravo negativna reakcija nije odnosila na tradicionalnu proslavu Dana Republike kao takvu. Problem jeste u tome što Petrič smatra da entitet postoji od 14. decembra '95. kada je u Parizu, potpisom Dejtonskog sporazuma, stekao međunarodno priznanje kao sastavni dio BiH, a ne od 9. januara '91. kada ga je proglasila Skupština srpskog naroda. Iz toga proizlazi da bi se visoki predstavnik UN odazvao pozivu da dođe u Banski dvor i čestita praznik Mirku Šaroviću samo da je centralna proslava održana 25 dana ranije, odnosno da je riječ bila o šestogodišnjici, a ne o desetogodišnjici.
       Istini za volju, datum koji u Srpskoj uzimaju za Dan Republike vezan je za sarajevsko predratno proglašenje "Republike srpskog naroda u BiH za federalnu jedinicu Jugoslavije". Tek 12. avgusta naredne godine izvršena je promjena naziva u samo "Republika Srpska" bez pomena Jugoslavije ali i BiH, pa bi, dosljedno tome, onda bila riječ o njenom, ni desetom ni šestom, nego devetom rođendanu. Stoji, međutim, zaista činjenica da je Srpska sve do Dejtona imala samo unutrašnji ali ne i vanjski legitimitet.
       Simptomatično je da u drugoj, većoj polovini BiH ne njeguju odgovarajuću tradiciju. U BH Federaciji, naime, ne slave datum potpisivanja Vašingtonskog sporazuma koji je Bošnjake i Hrvate trajno smjestio u zajednički entitet, ali zato, u primjetno nejednakom raspoloženju i bez komšija iz R.S., proslavljaju dva praznika cjelovite BiH. Praznik državnosti i praznik nezavisnosti.
       Kao praznik državnosti, prije svega Bošnjaci obilježavaju "socijalistički" Dan Republike jer je toga datuma u Mrkonjić-Gradu 1943. održano zasjedanje ZAVNOBiH-a. Iako su se predstavnici partizanskog pokreta pod vođstvom komunističkih lidera dugo predomišljali između podjele BiH između Srbije i Hrvatske, odnosno njenog statusa autonomne pokrajine unutar Srbije, pobijedila je varijanta šeste republike. Bila je, međutim, riječ samo o federalnoj jedinici unutar u početku faktički centralizovane Jugoslavije, koja će atribute državnosti dobiti tek Ustavom iz '74. Utoliko bi tradiciju državnosti bilo primjerenije vremenski locirati u polovinu 70-ih, odnosno vezati za datum proglašenja posljednjeg komunističkog ustava, bez obzira na bošnjačke ambicije da se skrati diskontinuitet od pet stoljeća koliko dijeli nestanak srednjovjekovne Bosne od njenog međunarodnog priznanja '92. godine.
       Praznik nezavisnosti BiH se vezuje upravo za ovaj posljednji događaj pa bi se kao konkretan datum mogao uzeti prijem BiH u članstvo u UN ili priznanje država EU i SAD jer je tada nova država stekla vanjski legitimitet, a ne 1. mart '92. kada je dvonacionalna skupština proglasila rezultate dvonacionalnog referenduma pa BiH, dakle, nije imala ni unutrašnji ni, još uvijek, vanjski legitimitet. Međutim, građanski rat koji je toga istog dana započeo, završio je Dejtonskim sporazumom i međunarodnim nadzorom njegove implementacije koji tu nezavisnost i prema vani znatno relativizuje.
       Valja dodati da hrvatski narod u zapadnoj Hercegovini još uvijek uporno, doduše u privatnoj režiji, radije proslavlja datume vezane za rođenje takozvane Herceg-Bosne kao neostvarenog trećeg entiteta. Na dane državnosti i nezavisnosti BiH gleda, pak, više kao na bošnjačke nacionalne praznike u kojima bez većeg entuzijazma participiraju samo hrvatski dužnosnici.
       Dejtonskim kompromisom priznati su i država BiH i entitet Republika Srpska. Ali, bosanski Srbi i dalje slave dan kada su u otcjepljenom nacionalnom parlamentu odlučili da prepolove tada već međunarodno priznatu BiH i jedan dio priključe danas već odavno proglašenoj susjednoj državi Jugoslaviji. Bošnjaci pa i Hrvati opet i dalje slave dan kada su protiv volje konstitutivnog srpskog naroda proglasili nezavisnost BiH. Ne bi, naravno, bio problem da svak slavi svoju slavu pa ko dođe da se pridruži - dobrodošao...
       Ali, ono što jedni doživljavaju kao slavni dio nacionalne prošlosti, za druge predstavlja tragičnu stranicu nacionalne istorije. I, obratno. To je razlog što predstavnike dva entiteta i tri naroda tako rijetko viđamo na državnim i entitetskim svetkovinama. One su često, između ostalog, i uzajamno prosipanje soli po još živim ranama. Nije onda ni čudo što ih međunarodni zvaničnici, zaduženi za implementaciju Dejtonskog sporazuma i normalizaciju odnosa u BiH, gotovo sistematski zaobilaze.
       I prethodna Petričeva izjava "da se Republika Srpska može suočiti sa nestajanjem", stavljena u izvorni kontekst autorskog članka objavljenog u banjalučkoj reviji "Reporter", dobija isto značenje, počev od samog naslova koji glasi "Šansa za Srpsku". "BiH je multietnička država", piše on, "što znači da njeni politički lideri moraju biti sposobni da pronađu zajednički jezik i kompromis." To zaista jeste jedini način da taj prostor profunkcioniše i na državnom i na nivou entiteta, a propust političkog rukovodstva RS visoki predstavnik UN za BiH prepoznaje u strategiji isključivanja umjesto uključivanja, odnosno u taktici otezanja i odlaganja, što dovodi do kašnjenja mnogih zakona važnih za poboljšanje ekonomskih uslova života svih građana.
       I mada je i ovog puta propustio da naglasi da se i federalna, to jeste bošnjačko-hrvatska strana nerijetko ponaša kao da je dejtonska BiH država bez entiteta, činjenica jeste da se iz RS, često, što aktivno, što samo reaktivno, nastupa kao da je dejtonska BiH zbir entiteta bez države, poenta Petričevog izlaganja je sledeća. "Bez ozbiljnije opredjeljenosti za ustavne, društvene, ekonomske reforme, prava na povratak i ljudska prava, Republika Srpska se može suočiti sa nestajanjem. Ponašanje njihovog lidera može dovesti do toga da entitet postane ekonomski i politički neodrživ."
       Predsjednik parlamenta RS je samo koji dan kasnije, u prazničnoj izjavi, pokazao da je upozorenje i shvatio i prihvatio. "Zatvara se jedna a otvara nova stranica knjige koja se zove RS..." "Republiku Srpsku ne vidim kao nešto izdvojeno izvan BiH..." "Politička stabilnost RS zavisiće od mogućnosti da svaki čovjek za sebe i svoju porodicu zaradi dovoljno da bi živeo." No, da nije riječ samo o izjavama nego i o konkretnim djelima koja međunarodna zajednica jedino i priznaje, rukovodstvo vladajućeg SDS-a je posljednjih dana minule godine javno isključilo iz članstva istorijske vođe i osnivače svoje stranke jer su iz Haga optuženi za ratne zločine. Ali je i pri tom Petrič u već pomenutom članku zamjerio kašnjenje od čitavih godinu dana od decembra prethodne godine kada su takvu obavezu Čavić, Šarović i Kalinić diskretno potpisali u Briselu.
       Kašnjenje koje je, pored ostalog, zavrnulo slavine međunarodne ekonomske pomoći Republici Srpskoj, ali utoliko i nacionalno omekšalo i stranačko i šire javno mnjenje. "Popustilo se tek onda kada više nije bilo druge, a nije se izdajnički odmah poslušno potrčalo!" - rezonuje biračko tijelo i to dobro znaju srpski političari ne samo na lijevoj obali Drine. To i jeste hronična tačka nesporazuma između lokalnih lidera i međunarodnih funkcionera. Ovi posljednji očekuju i zahtijevaju da oni prvi predvode mase, a oni prvi, naprotiv, slijede raspoloženje masa jer učestale predizborne kampanje samo što nisu počele.
       Da među njima ipak ima i prećutne saradnje u pripitomljavanju naroda za promjene, ukazuje i posljednja od tri na početku pomenute neprijatne novogodišnje izjave Volfganga Petriča. Riječ je o njegovom prijedlogu da se nacionalna struktura svih organa vlasti uskladi sa popisom iz '91, odnosno da se primjeni već zaboravljeni bosanski ključ. To kadrovsko sveto trojstvo, kakvo je svojevremeno funkcionisalo u Socijalističkoj Republici BiH, dovelo bi danas do apsurda da predsjednik Republike Srpske postane Bošnjak ili Hrvat, da na čelo opštine Široki Brijeg dođe Srbin ili Bošnjak, da direktor Instituta za bošnjački jezik u Sarajevu konačno postane Hrvat ili Srbin.
       Koliko god bi svi iskreno zapeli da se svi vrate na svoja ognjišta, zna se unaprijed da se neće vratiti više od dvadesetak procenata, pa bi tako došli u situaciju da u mnoga danas etnički kompaktna mjesta u oba entiteta po direktivi šaljemo drugonacionalne funkcionere. Da i ne govorimo koliko bi to obesmislilo demokratske izbore jer bi umjesto političke diferencijacije unutar nacija ponovo dobili nacionalnu homogenizaciju kao devedesete kada su se izbori pretvorili u popis.
       Svašta je, doduše, moguće pa i da je Petrič fasciniran djelom pokojnog Hamdije Pozderca "Načela samoupravnog socijalističkog zajedništva naroda u BiH". Ali vjerovatno je riječ samo o taktičkoj prijetnji OHR, da bi se Ivaniću i saborcima za Srpsku i srpstvo namjestila prilika da se izbore za umjerenije a optimalno rješenje. Naime, da povratnici i oni koji su ostali, dobiju mnogo više mjesta u vlasti u oba entiteta, odnosno da to bude usklađivano sa kolikim-tolikim promjenama u teritorijalno-etničkoj strukturi stanovništva. A da to još uvijek nacionalno ostrašćena baza konačno prihvati - ako već ne kao normalno, ono barem zato što je bilo zaprijećeno još gore.
       Što se pak, tiče obilježavanja rođendana i države i entiteta, tu OHR navodno priprema neopozivo rješenje da su i BiH i RS začeti u Dejtonu. Jedino nije jasno kako će visoki predstavnik stići da bude u isto vrijeme i u Sarajevu i u Banjaluci. Ili je, možda, predviđeno da svi zajedno tom prigodom otputuju u Ohajo (SAD)?


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu