NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bolesnije od pacijenata

Vodeće partije, DSS i DS, u sukobu su oko svega osim oko zdravstva. Tu je postignut konsenzus, harmonija - ne dodiruj, pusti da se uruši samo. Dozvoljavaju sebi da nemaju ministra mesecima, a i narod i lekari stradaju. Zdravstvo je vruć krompir koji niko neće

      Nekoliko meseci pošto je Obren Joksimović podneo ostavku - mesto ministra zdravlja još je upražnjeno. Trenutno tu funkciju obavlja v.d. ministra (dr Uroš Jovanović), a najvaljuje se da bi uskoro trebalo da bude postavljen pravi ministar, koji bi, ovoga puta, trebalo da bude i pravi čovek za to mesto. U međuvremenu, među građanima raste sumnja u to da iko ima ozbiljne namere da se bavi zdravstvom, a zaposleni u zdravstvu kažu da je njihov sektor ostao nepromenjen, prepušten sam sebi i osuđen na propast.
       "Bilo bi, naravno, dobro da imamo ministra, ali nije u redu reći da se ništa nije uradilo", kaže Žarko Korać potpredsednik Vlade Srbije koji je zadužen za resor zdravstva. "Činimo sve što možemo i pokušavamo da popravimo ono što je prethodni ministar Joksimović uradio. Osnovan je savet za reformu zdravstva, koji radi predloge zakona i u ovom trenutku je najvažnije da se ubrza proces na donošenju tih zakona. Njima bi trebalo da se razreši trenutna situacija u kojoj građani imaju sva prava, ali nijedno ne mogu da ostvare."
      
       Ministar
       Ministar Joksimović ostaće upamćen po tome što je unosio još više konflikata na polju na kome ih je i do tada bilo previše. Za vreme njegovog mandata ponovo je uvedena participacija, što se smatra pozitivnim i nophodnim, ali je konačni utisak u javnosti da je mesto ministra zdravlja poslužilo samo za međupartijske obračune.
       Izbor ministra se stavlja na dušu DSS-u (od početka problematičan i sam način na koji je izbor načinjen) a DS-u, odnosno premijeru, što je na takav izbor pristao. Premijer Srbije Zoran Đinđić sada obećava da više neće ulaziti u "rizik da imenujem nekoga poput Obrena Joksimovića, jer sve na kraju ide na moj račun" i najavljuje da će u martu ili aprilu biti imenovan novi ministar, najverovatnije Tomica Milosavljević, direktor Klinike za gastroenterologiju i hepatologiju (kao kandidati su se spominjali i Nada Kostić i Miroslav Milićević). Postavljanje Milosavljevića za sada deluje obećavajuće, makar po tome što uživa ugled afirmisanog stručnjaka, ali će se pitanje reforme u zdravstvu očigledno ticati prvenstveno političke volje. Što se političara tiče, mišljenja su podeljena, s jedne strane resor zdravstva mogao bi se smatrati veoma atraktivnim, jer bi dobar način za sakupljanje poena kod građana bio vraćanje osećaja pristojnog života koji se preko zdravstva najbrže postiže. S druge strane, situacija u kojoj se zdravstvo trenutno nalazi toliko je komplikovana da je preuzimanje odgovornosti za taj resor, očigledno, previše rizično.
       "Dezorganizacija i osiromašnje zdravstva, nasleđeno od prethodnog sistema i dalje traje", kaže prim. dr Zoran Milićević, hirurg KBC Zvezdara, predsednik beogradske podružnice Srpskog lekarskog društva. "Razlika u odnosu na prethodni period je što ova vlast bar ne laže, ali ne radi ništa. Pošto nemaju ni snage ni para, odlučili su se na prirodno urušavanje zdravstva na užas lekara i nesreću pacijenata. Do sada je samo uvedena participacija, što je kap u moru, zatim je napravljena redukcija lekova, što se i dalje ne primenjuje kako treba i nema više psihičke torture lekara, ali suštinski ništa nije promenjeno. Nemamo još zakone, nema materijala, nema lekova, nema sredstava za plate, onda sve to dovodi do korupcije i sve više tonemo. Među lekarima je, bez obzira na političku pripadnost ili funkciju, postignut konsenzus - stanje u zdravstvu je očajno."
       Zdravstvo je, smatra Milićević, taoc socijalnog mira, a odgovornost zaposlenih što su dozvolili da ovaj sektor bude žrtvovan u obimu iz kog je oporavak krajnje neizvestan. "Da nam je neko pre deset godina rekao šta ćemo doživeti, sigurno bismo svi dali otkaze."
       Posao lekara sveden je na dovijanje i improvizaciju i stalnu dilemu da li da se uopšte upušta u intervencije bez adekvatnih lekova i opreme. Bolesnici koji, recimo, imaju unutrašnje krvarenje, voze se iz bolnice u bolnicu, jer, najčešće, nema aparata koji je neophodan da bi se precizno dijagnostikovao uzrok krvarenja. Ezofagoskop (cev koja služi za dijagnostikovanje, a u nekim slučajevima može i da zaustavi krvarenje) takođe putuje od bolnice do bolnice, kolege ga jedni drugima šalju po potrebi, a pacijenti mogu da računaju da će imati toliko sreće da u pravom trenutku budu na pravom mestu. Elektronski nož takođe je retkost. Ponekad na šest lekara idu dva noža, pa se pre intervencija pregovara čija je operacija veća, čija teža, čiji je pacijent deblji. Kada se iscrpu ti argumenti mogući dogovor je da jedan hirurg počne ranije, pa prosledi instrument kolegi koji počinje kasnije, da bi mu kolega opet vratio i tako do kraja operacije i do kraja nerava lekara.
       "Ponekad mi je lakše da ne počinjem, kada vidim da se ne zna ima li antibiotika, noža, krvi, da sa toliko rizika ulazim u operaciju da je pitanje da li sam nemoralan što to uopšte radim", kaže dr Milićević. "Ne znate šta ćete, ne znate kud ćete, a opet pred sobom imate čoveka i ne možete tek tako da ga ostavite. Kada se nađem u takvoj situaciji usred intervencije, pogledam pacijenta, posmislim da je još i platio materijal koji je morao sam da donese i dođe mi da ga probudim i da mu kažem da bih mu dao 500 maraka samo da nikada nije došao kod mene".
      
       Operacija
       Za sve to lekar specijalista sa dvadesetak godina staža na kraju meseca primi oko 400 maraka, uključujući i naknade za dvadesetčetvoročasovno dežurstvo od oko 600 dinara. Kako najveći deo sredstava koje bolnice dobijaju odlazi upravo na plate, to su neke pokušale da nadoknade sredstva pozivajući se na još neukinut zakon iz Bojićevog vremena, kada je po posebnom cenovniku bilo moguće naplaćivati usluge u popodnevnim časovima. Cenovnik međutim sada nije utvrđen, a najnoviji Zakon o radu ne poznaje instituciju dopunskog rada.
       "Mi ćemo pokušati da postignemo dogovor sa Ministartsvom za rad i da pronađemo načine da ostane dopunski rad, ali to mora da bude strogo regulisano", kaže Zoran Maričić, pomoćnik ministra zdravlja. "Pre svega cene moraju biti razumne i moraju važiti za sve, a mora postojati i kriterijum ko, kada, koliko i na osnovu čega može da koristi taj dopunski rad. Jer, bilo bi veoma nezgodno da se pacijenti prebacuju isključivo u termine kada se usluge naplaćuju. Pokušaćemo da napravimo uslove po kojima bi se znalo koliko pacijenata lekar mora da pregleda u redovnom radnom vremenu da bi imao pravo na dopunski rad."
       Prema Maričićevim rečima Ministarstvo funkcioniše bez obzira što nema ministra. Upravo je pripremljen predlog reforme zdravstva koja bi trebalo da obuhvati kako zaštitu pacijenata, tako i zaštitu samih lekara i njihove profesije. "Problemi postoje i u mreži kadrova i u mreži bolnica. Kod nas je odnos lekara specijaliste i lekara opšte prakse šest prema jedan, što znači da imamo hiperprodukciju specijalista. Pretpostavljam da je to zbog toga što je uloga lekara opšte prakse potcenjena i ne daje im se dovoljno ovlašćenja, a u stvari bismo njihovom afirmacijom dobili i u smislu prevencije bolesti i u smislu redukcije troškova", kaže Maričić. "Što se bolnica tiče, tu je, takođe, vladala potpuna neracionalna politika. U nekim malim mestima bolnice su bolje opremljene nego u većim; negde su kreveti prazni, a negde prebukirani. Svilajnac, recimo, ima luksuzno porodilište, sa 120 porođaja godišnje, iako je uslov najmanje 250. Sada imate ljude koji tamo rade, prostor koji stoji neiskorišćen i sve to veoma mnogo košta, a onda nemate sredstva za druge."
       Novine koje donosi ovaj predlog odnose se, između ostalog, na primarnu zdravstvenu zaštitu, koja će biti definisana tako da će uključivati i odgovornost samih pacijenata za sopstveno zdravlje (stomatološke intervencije kod odraslih neće se smatrati primarnom zaštitom), na participaciju (koja trenutno donosi manje od dva odsto stvarne vrednosti usluge, dok bi stvarni efekat mogla da ima tek ako donosi 10 do 15 odsto) i na uključivanje privatnog sektora u sistem zdravstvene zaštite.
       I dok se očekuju zakoni o lekarskoj komori, zdravstvenoj zaštiti i osiguranju, dok se prave predlozi i osnivaju komisije, vreme nekako ističe, a zdravstvo sve više tone. Za samu primenu budućih zakona, za realizaciju predloga i za menjanje navika koje smo stekli potrebno je nekoliko godina, a za to vreme ko preživi - preživeo je. Situacija je, svi se slažu, takva da smo još daleko od nule. "Mi smo u bunaru i do nule će nam trebati još dosta, kada stignemo do nule biće pesma", reći će jedan naš sagovornik.
       Iskustva iz bolnica i domova zdravlja govore da je to, nekako, postalo svima jasno. Pacijenti se čak više i ne bune i ne potežu stare argumente o novcu koji su uplaćivali godinama. Novca nema, a pitanje je šta činiti i sa ono malo što ga ima.
      
       Bunar
       Za ono što prosečan građanin ove zemlje godišnje izdvoji za svoju zdravstvenu zaštitu (oko 200 DEM) može da dobije dva ultrazvukom i jedan snimak pluća (ako rade ultrazvuk i rendgen) i ako računamo da će sve što je uplatio otići isključivo na trenutnu uslugu. Bolnice su, osim što su ruinirane i bez opreme, još u dugovima nagomilanim poslednjih godina.
       "Nemamo dovoljno novca, a i to što imamo troši se neracionalno. Problem je nasleđen iz prethodnih deset godina ali i odranije. Ako više od 50 odsto sredstava dajete za plate, onda vam ostatak nikada nije dovoljan za pravu zdravstvenu zaštitu, a mi smo stigli do 70 odsto", kaže dr Zoran Vesić, savetnik direktora Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje. "Bolnice su predimenzionirane, uglavnom je previše nemedicinskog osoblja, administarcija, obezbeđenje. A i bez toga struktura troškova je široka, od opreme i održavanja zgrada, do dugova. Samo Klinički centar Srbije dužan je 23 miliona dinara Vodovodu, velika su dugovanja dobavljačima, često se ustanove blokiraju, jer im zbog dugova isključe grejanje. Veliki je balast i gotovo da ne znamo koliko nam tačno treba."
       Zdravstvo je sigurno svuda i uvek skupo, ali će, u našem slučaju, izgleda, ispasti i malo skuplje. U svim zemljama u tranziciji taj resor se najsporije oporavljao i, u stvari, ne može se oporaviti dok se ne oporavi ekonomija zemlje, ali nije najpoželjnije da se baš tu vodi politička bitka. Ili, što je još gore, da ga se svi odriču.
       "Vodeće partije, DSS i DS, u sukobu su oko svega osim oko zdravstva. Tu je postignut konsenzus, harmonija - ne dodiruj, pusti da se uruši samo. Dozvoljavaju sebi da nemaju ministra mesecima, a i narod i lekari stradaju. Zdravstvo je vruć krompir koji niko neće", kaže Milićević.
      
       IVANA JANKOVIĆ
      
      
Bez komentara

Prvi kandidat za novog ministra zdravlja Republike Srbije, doktor Tomica Milosavljević izjavio je za NIN da nema komentar na najavu da će najverovatnije on biti novi ministar, ali i da vest nije čuo putem medija. U svakom slučaju, kaže da je još rano za intervjue.
       Milosavljević (1955), profesor interne medicine, specijalista internista-gastroenterolog, nije stranačka ličnost. Član je Programskog saveta G17 plus. Pomoćnik je direktora za internističke grane Kliničkog centra Srbije i direktor Klinike za gastroenterologiju i hepatologiju, a takođe i vanredni profesor i član Kolegijuma dekana Medicinskog fakulteta u Beogradu. Autor je brojnih stručnih radova, kako u zemlji tako i u inostranstvu.
      
       TOMICA MILOSAVLJEVIĆ,
       kandidat za ministra


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu