Da li će Amerikanci biti ljuti na Hrvate što su, uz Miloševića, prisluškivali i Klintona i da li će zato tražiti "glavu" aktuelnog ministra odbrane Joze Radoša, samo je "paravan-pitanje" koje treba da ubrza raspad vlade premijera Ivice Račana

      Koliko zuba zapravo ima taj Marko Milošević i zašto noću bos ustaje iz kreveta? Ko je korpulentni sredovečni gospodin sa konjskim repom koji se smrtno zaljubio u njegovu sestru Mariju? Zašto vlasnica pekare u Požarevcu posećuje Miru Marković? Ko je Zelda, ko "bebica", a ko "lepojković"? Odgovore na ova bizarna pitanja u Hrvatskoj je, dugo godina, znala jedino tajna policija. Kada je konačno odlučila da ih podeli sa širom publikom, ispostavilo se da se ona odavno razišla. Pet godina marljivog prisluškivanja privatnih i poslovnih razgovora nekadašnjeg predsednika Jugoslavije završilo je debaklom. Haški proces protiv Marijinog i Markovog tate smatra se, doduše, najznačajnijim suđenjem od Nirnberga do danas, ali to ne umanjuje činjenicu da je Slobodan Milošević za Hrvatsku već ispričana priča.
      
       Precenjene tajne
       Teško je reći šta je u ovom policijskom romančiću veći paradoks. Činjenica da su upravo diletantski precenjeni razgovori sve ove godine nosili oznaku "strogo povjerljivo" ili loše režiran spektakl koji je pratio njihov put do novinskih redakcija u Hrvatskoj. Sve što su veterani tuđih telefonskih slušalica uspeli da saznaju o tajnim planovima Slobodana Miloševića, na konferencijama za novinare davno je već ispričao njegov glavni pregovarački partner Franjo Tuđman. Ono što je pokojni predsednik Hrvatske eventualno prećutao, napisao je u svojim memoarima njegov glavni savetnik Hrvoje Šarinić. Da je bivši predsednik Jugoslavije bio osetljiv na diplomatske fraze Bila Klintona i "prijateljske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama", razumljivo je svakom nacionalno osvešćenom Hrvatu koji je prethodni rat proveo u ubeđenju da je njegova zemlja, kao produžena ruka Bila Klintona, glavni "jamac stabilnosti u regiji". Da srpski političari nisu voleli Klintonovog ministra spoljnih poslova Medlin Olbrajt, kolege u Hrvatskoj takođe veoma dobro razumeju. Pogotovo oni koji dele rečnik aktuelnog predsednika Srbije Milana Milutinovića. S tom razlikom što rudimentarnijim pripadnicima bivše "hadezeove" nomenklature niko nije rekao da Medlin Olbrajt razume "srpskohrvatski", pa su svoje komentare iznosili na licu mesta, ne čekajući da se za gošćom zatvore vrata aviona.
       Ono što bi, eventualno, moglo da iznenadi prosečnog konzumenta policijske "Sage o Miloševićevima", zapanjujuća je količina vulgarnosti u gotovo svakoj rečenici. Čitajući, recimo, razgovor bivšeg predsednika Jugoslavije sa nekadašnjim jugoslovenskim ambasadorom u Moskvi, moglo bi se zaključiti da braća Slobodan i Borislav Milošević psovkama barataju na, otprilike, isti način na koji sastavljači njihovih izjava za javnost koriste velika i mala slova ili interpunkciju u rečenici. Razgovori predsednika države sa tadašnjim glavnim urednikom provladinog lista "Politika" vođeni u istom tonu, bili su zato plodno tlo za već poznate nacionalne aksiome o "njihovom prostaštvu" i "našoj kulturi".
       Teško je, međutim, ne videti očito. Da je, Hadži Dragan Antić, kako hrvatskoj publici nevičnoj srpskim žurnalističkim spletkama objašnjavaju medijatori domaćeg javnog mnjenja, samo "njihova" varijanta Nenada Ivankovića, nekadašnjeg glavnog i odgovornog urednika zagrebačkog "Vjesnika" čije su novine doslovno pisane u Tuđmanovoj kancelariji. Upadljivo su slični i hobiji predsedničkih sinova i unuka. Dok je Marko Milošević užasavao majku brzom vožnjom, baka Siniše Košutića i supruga pokojnog predsednika Ankica Tuđman, državnim je helikopterom odlazila na automobilske trke svog unuka. I Tuđmanovi su, poput Miloševićevih, stanovali u prostranoj vili u elitnom delu glavnog grada i međusobno su tepali kao u prvim godinama braka i nervirali se zbog buntovnih naravi svoje dece.
      
       Bajate informacije
       Jedan od retkih koji u Zagrebu danas smatra da je tekst prisluškivanih Miloševićevih razgovora izuzetno dragoceno štivo, nekadašnji je Tuđmanov savetnik, sociolog dr Slaven Letica. "Fantastična vrijednost" materijala koji je pet godina stvarala tajna policija u Hrvatskoj, prema Slavenu Letici, krije se u činjenici da su "i ratni zločinci najčešće obični ljudi". Treba, međutim, pojasniti da se ovde radi o dvosmernoj kategoriji, budući da je dr Letica posle smrti predsednika Franje Tuđmana, kao retko pragmatičan političar, konstatovao kako bi jednako profesionalno kao što je savetovao Franju Tuđmana, taj posao mogao da obavlja i u kancelariji Slobodana Miloševića.
       Sve ostale političke konstrukcije koje, navodno, proizlaze iz objavljivanja prisluškivanih razgovora Slobodana Miloševića od 1995. do 2000. godine, lišene su realnosti. Čak ni da u Hagu bude osuđen na smrtnu kaznu, Slobodan Milošević više ne bi mogao značajnije da utiče na domaću političku scenu. Aktuelna vlast u Hrvatskoj i te kako je svesna ove "neprijatnosti", ali politički kapital s etiketom "balkanski krvnik" koji je u rukama držala partijska i državna kamarila pokojnog predsednika Franje Tuđmana nepovratno je potrošen. Da li će Amerikanci biti ljuti na Hrvate što su, uz Miloševića, prisluškivali i Klintona i da li će zato tražiti "glavu" aktuelnog ministra odbrane Joze Radoša, samo je "paravan-pitanje" koje treba da ubrza raspad vlade premijera Ivice Račana i nema nikakve veze s "bajatim" informacijama policijskih operativaca "na poslovima prikupljanja podataka elektroničkim izviđanjem".
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ