NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ne mislim uvek kao Đinđić

Dr Mihael Štajner, novi šef UNMIK-a na Kosovu

      (Specijalno za NIN iz Berlina)
      
       Vakuum vlasti koji na Kosovu postoji od kraja prošle godine kada ga je napustio Hans Hekerup, tadašnji šef UNMIK-a, biće značajno popunjen dolaskom njegovog naslednika Mihaela Štajnera, nemačkog diplomate s velikim iskustvom na Balkanu. Kao specijalni izaslanik generalnog sekretara UN, Štajner treba da nastavi sporovođenje Rezolucije 1244 u čemu mu na raspolaganju stoje velika ovlašćenja. Od toga kako će ih koristiti strepe sve zainteresovane strane. Višenedeljni neuspešni pregovori albanskih partija na Kosovu oko izbora predsednika i premijera ove srpske pokrajine pod međunarodnim protektoratom i demonstracije koje poslednjih dana organizuju bivši pripadnici OVK povodom hapšenja njihova tri saborca, čine dodatno nestabilnom političku situaciju u ovoj pokrajini.
       Uoči polaska na Kosovo, gospodin Štajner je u utorak dao intervju NIN-u.
      
       Šta će biti prioriteti vaše politike na Kosovu?
       - Zadatak međunarodne prisutnosti na Kosovu jeste, pre svega, da stvori stabilnost na tom području, na Kosovu, ali i u čitavom regionu.
       Bezbednost za sve ljude na Kosovu, bez obzira na etničku pripadnost. Taj cilj moramo postići. Ljudi moraju imati osećaj da mogu mirno i bezbedno da žive na Kosovu.
       Drugi prioritet je da ljudima pružimo ekonomsku perspektivu, jer to je preduslov za stabilan i trajan mir. Te dve stvari ne možemo da delimo, jer one stoje u uskoj vezi.
      
       Bilo je spekulacija u vezi sa dogovorom između Hansa Hekerupa i Beograda, postignutim uoči izbora na Kosovu u smislu da bi vi mogli tu nešto da promenite?
       - Dogovor između Hansa Hekerupa i Beograda je dobar i ne postoji nikakav razlog da ja tu nešto menjam. Moj prethodnik je uspeo da na izbore izađu i Srbi i to je veliki uspeh za sve, a pre svega uspeh samog Hekerupa.
       Kosovo nije neko izolovano ostrvo, nego se nalazi u jednoj, istorijski gledano, nemirnoj regiji i ono mora utoliko više da se dogovori sa svojim susedima. A kako doći do tog cilja? Da se vodi dijalog, kroz razgovor. I zato su stvorene forme, u kojima treba da dođe do razgovora. Konačno, mi ne živimo u 19. veku! Ne postoji država na svetu, koja bi mogla da se potpuno odvoji od ostatka sveta. To ne može ni Nemačka, ni Francuska, ni Velika Britanija, ali ni Kosovo. Zato moramo da prisilimo političke predstavnike Kosova, da vode razgovore sa svojim susedima, a razume se, pre svega sa Beogradom.
      
       Ostaje problem povratka proteranih sa Kosova i to, pre svega, Srba.
       - Prirodno je da će rešavanje tog pitanja biti za mene veoma važno, jer, konačno, međunarodna zajednica je i intervenisala na Kosovu pod parolom "za multietničko Kosovo". Na toj osnovi i počiva naš angažman na Kosovu i mi, razume se, ne odustajemo od tog cilja. Naš je zadatak da svakome ko želi da se vrati, to i omogućimo. Sve države Evropske unije preuzele su obavezu da se to sprovede.
      
       Od dolaska NATO-a, nestalo je oko 1 300 Srba. Kako nameravate da rešite taj problem?
       - Veoma dobro znam koliko je to pitanje bolno za rodbinu nestalih lica. To mi je poznato još iz vremena kada sam radio u Bosni. To je strašno, ta neizvesnost, kada ne znate gde su vam najdraži, najbliži. Neizvesnost, s kojom je teško živeti. Tom problemu se mora ozbiljno pristupiti. S druge strane, znam iz iskustva da su veoma male nade da su ta nestala lica još u životu. Jasno mi je, to je ljudski, da ljudi žele da saznaju za sudbinu svojih.
      
       Nemačka i Zapad pozdravili su s oduševljenjem promene u Beogradu, 5. oktobra 2000. Kakvi su vaši kontakti s Beogradom? Sa Đinđićem ste više puta razgovarali, nije vam potreban prevodilac.
       - Naravno da se radujem da je došlo do tako temeljne promene u Srbiji. Svi smo se mi radovali, ali mi smo i na tome radili, da dođe do smene Miloševića i njegovog režima. Promena predstavlja pre svega veliki uspeh za same Srbe. Saradnja sa Beogradom sada je naravno mnogo jednostavnija. Da, kada razgovaram sa gospodinom Đinđićem ne treba mi prevodilac. Imaćemo različite poglede u vezi sa rešavanjem pojedinih pitanja, ali to je prirodno. Tako je i sa prijateljima. Ali, sada možemo da razgovaramo i ja se unapred radujem dijalogu, koji me očekuje u Beogradu.
      
       NIKOLA ŽIVKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu