NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Vatromet refleksija

Pet decenija od objavljivanja Adornovog dela Minima Moralia

      Ovo, sada već klasično delo internacionalne filozofije pisao je socijalni filozof i teoretičar umetnosti Teodor Vizengrund Adorno u kalifornijskom egzilu između 1944. i 1947, a objavio ga je u ediciji Zurkamp u pozno leto 1951. Stilistički atributi esejistike i aforistike čine samo formalne okosnice ovog, posle Aušvica nastalog moralno-etičkog diskursa. U dominantne trope Adornovog mišljenja idu obrt i ukrštaj, inverzija i hijazam. U toj figuri valja i naslov ovoga dela Minima Moralia razumeti u odnosu na Aristotelovu Magna Moralia. Adornova uvodna rečenica o "tužnoj nauci" je zacelo inverzna parafraza Ničeove "vesele nauke".
       Tematski je ova knjiga možda Adornov najdublji antropološki pristup. Taj pristup bio bi analogan onome što termin condition humaine označava kod Diltaja, Šelera i Hajdegera, kao "osnovna struktura čovečnosti" sa jednom esencijalnom razlikom, što Adorno nije afirmativno, već diferencirano-kritički, u svetlosti Horkhajmerove kritičke teorije razvio istorijsko-materijalističku antropologiju koja uključuje i psihosocijalnu faktičnost. Ovo delo, "posvećeno Maksu" (Horkhajmeru), čini zbirka tekstova koje autor autoironično naziva "organizovanom tautologijom", a čiji bi se filozofsko-literarni žanr mogao označiti "malom formom". Pri tom je reč o aforizmu i apersiju, traktatu i meditaciji, skici i studiji, refleksiji i fragmentu, zabelešci i eseju. Ti eseji - 153 "refleksije iz oštećenog života" - pisani su iz intelektualne perspektive u kojoj se razaznaje dvojenje filozofije koja je redukovana na puku metodologiju i filozofije u "postsokratičkom" smislu, kao "učenje o dobrom životu".
       Dijalektičke refleksije u Minima Moralia ne polaze od teze o društvenom totalitetu, već od iskustva subjektivne svesti, spajaju autora sa velikim kontrahentom Hegelovog sistema, Kjerkegorom, koji ovome prebacuje da je pomešao etičko sa svetsko-istorijskim. Adorno apologetički veli da bi Hegel u duhu predgovora "Fenomenologiji duha" ipak tolerisao aforizam kao "konverzaciju". U tri kompozicione celine je strukturisana Minima Moralia: polazeći od intimne privatne sfere intelektualca u emigraciji preko pitanja društvene i antropološke relevantnosti. Ona zasecaju u oblast psihologije, nauke i njihovog odnosa prema subjektu. Aforizmi koji slede esejima, vode ka filozofskoj tematizaciji bez definitivnih tvrđenja: oni samo markiraju puteve i modele pojmovne konstitucije. Knjiga je, veli eksplicitno Adorno, i svedočanstvo jednog "unutarnjeg dijaloga" sa Maksom Horkhajmerom, kome je knjiga i posvećena i sa kojim je on za godina egzila radio na zajedničkom projektu - "Dijalektici prosvetiteljstva".
       Šta valja u svetlosti relecture tog dela, danas istaći? Da se pedeset godina posle nastanka ovog dela čitalac može umnogome samoobmanuti ukoliko te sabrane fragmente bude čitao kao produžetak "Dijalektike prosvetiteljstva" ili pak kao rudimentarnu formu potonje "Negativne dijalektike". U čemu je specifičnost tog vatrometa refleksija u "svetu ustrojstava" i tendenciji raspada savremenosti kojom je Adorno bio stigmatizovan? Istorijski je tu aporiju jednostavno rešiti. Adornovi spisi četrdesetih godina nastali su pod brutalnim šokom fašističkog terora. Fragmenti su prikriveni traktati čiji je "kod" poput načela arapske arhitekture, splitanje ornamenata i prevazilaženje razlika tematskog i ekskurzivnog izraza. To kompoziciono načeo potiče od Valtera Benjamina koji je na Adorna veoma uticao. U tom knjuču mogu se mnogi Adornovi članci čitati kao prikriveni traktati. Oni nalikuju lavirintima u kojima vlada besprekorni unutarnji red, no čija je spoljašnja forma prividna negacija reda. Te fragmente valja osloboditi premisa dogmatskog, "sistemičnog" čitanja i zamki jezičkih kontradikcija: u toj kompoziciji aforizama, u kojima Habermas vidi osnovno Adornovo delo, ne stoji sve onako kao što bi se to na prvi pogled moglo razumeti. "Samo iz nemogućeg se poima mogućnost", glasi jedna od Adornovih maksima, koja nudi i eventualni hermeneutički ključ ovog u isti mah kompleksnog i popularnog filozofskog dela čiji je tiraž prebacio prekomerni broj od 100 000 primeraka.
      
       ZORAN ANDRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu