NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dokaz na dokaz

Može li Slobodan Milošević optužujući druge "izvan svake razumne sumnje", uveriti Haški sud u svoju nevinost

      Usamljenik na ostrvu okruženom ajkulama, čovek koji se bori protiv celog sveta, žrtva mračne i beskrupulozne politike velikih sila..., slika je koju je Slobodan Milošević stvorio u svojoj uvodnoj reči pred Haškim tribunalom. Njen početni efekat mnoge je doveo u dilemu da li se radi o vrhunskom taktičaru ili fatalnom reskantu. Dilemu podgreva i Miloševićeva rešenost da na svojoj koži proveri staru izreku da je napad najbolja odbrana, jer se pred Tribunalom postavio kao tužilac iako je formalno u statusu optuženog. Svesno rizikujući da na taj način sebi više odmogne nego pomogne, u sudnici se pojavio sam, bez profesionalne pravne pomoći.
       Tako je i predmet spora definisao sasvim suprotno od načina na koji je to uradila optužba. Za tužilaštvo to su zločini koji su protekle decenije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu izvršile snage pod direktnom ili indirektnom kontrolom optuženog. Milošević nije za te zločine optužen samo po načelu "komandne odgovornosti" - zato što je za njih znao, a nije ih sprečio niti kaznio njihove izvršioce - već zato što ih je, kako tvrdi tužilac, "planirao, naredio i podstakao".
       Milošević, pak, misli da su predmet spora zločini koji se, kontinuirano - od početka devedesetih godina do danas - vrše nad Jugoslavijom i Srbijom. Ti zločini, tvrdi Milošević, započeti su "razbijanjem bivše Jugoslavije i guranjem njenih naroda u građanske ratove", kulminirali su "agresijom NATO-a na Srbiju", da bi se "pod okriljem administracije Ujedinjenih nacija na Kosovu nastavili Uzor - do danas".
       Za iskusne pravnike dileme nema - radi se o pogrešnoj taktici, a početni efekat je rezultat zabluda neupućenih u funkcionisanje i rad Tribunala. "Ovakva odbrana je čak i pravno nedopustiva", tvrdi mr Ivan Bajazit, nekadašnji sudija Okružnog suda u Beogradu a sada advokat, koji je sa grupom jugoslovenskih pravnika (sudija, tužilaca, advokata) boravio u Hagu na tomesečnom seminaru o radu Tribunala. "Mada se u Hagu moglo čuti i mišljenje da se Milošević, u izvesnom smislu, može braniti i nužnom odbranom, da je spasavao svoj narod od agresije, ostaje već uvrežena filozofija međunarodnog humanitarnog prava da je nedopustivo braniti se time da su i drugi činili zločine."
      
       Uzor - Nirnberg
       Sve to ne znači da su optužbe savršene i neranjive, kakvim želi da ih prikaže tužilaštvo. To naročito važi za njihovu preambulu, koja nije karakteristična ni za anglosaksonski ni za evropski pravni sistem koji se mešaju u pravilima Haškog tribunala. Ona ima istorijski opis stanja stvari pre i za vreme događaja, sa opisom funkcija onih koji u tom postupku učestvuju. Taj istorijski kroki se ponavlja iz jedne u drugu optužnicu, što mnoge kritičare Tribunala navodi na zaključak da su optužnice politizovane i da se bave stvarima koje su, navodno, van prava.
       "Pravna priroda krivičnog dela a naročito tako teških kao što su krivična dela genocida, zločina protiv čovečnosti, teške povrede Ženevske konvencije i kršenja zakona i običaja ratovanja, koja se stavljaju na teret Miloševiću, zahtevaju opis čitavog ambijenta - socijalnog, političkog, istorijskog..., u kojima takva dela nastaju. To je kontekst i to je neophodno u ovakvim optužnicama", objašnjava profesor Stanko Pihler sa novosadskog Pravnog fakulteta i ukazuje na još jednu važnu činjenicu: da su "principi Haškog tribunala, pogotovu u materijalnom smislu preuzeli principe suđenja u Nirnbergu, što se ponekad gubi iz vida".
      
       Problemi tužbe
       Upravo će to biti teško Miloševiću da opovrgne i nametne svoj istorijski ram, ma koliko očigledne bile tendencije, netačnosti i "rupe" u uvodnoj reči zamenika glavnog tužioca Džefrija Najsa. "To je za nas opasno", zapaža Bajazit. "Anglosaksonski sistem podrazumeva precedent kao izvor prava. Tu konkretno mislim na prvu presudu koja je izrečena Dušanu Tadiću i neke posle nje. Tu je dat istorijski okvir koji je postavljen od strane angažovanih eksperata i u Hagu se toga drže kao Svetog pisma."
       Sam okvir nije dovoljan da bi neko bio i osuđen. Na sudu obe strane moraju prezentovati dokaze kojima će "izvan svake razumne sumnje" uveriti sudije u zasnovanost svojih tvrdnji, a kod pitanja krivičnog dela genocida posebno, da je zločin bio u objektivnom smislu i da je u subjektivnom smislu postojala ta genocidna namera. Za tužioca će najteže biti da dokaže komandnu odgovornost i učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Dakle, individualnu krivičnu odgovornost po tom osnovu.
       To se vidi već po početnoj taktici tužioca. Iako je u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" pomenuto dosta lica, optužen je samo Milošević, što se tumači namerom tužioca da ostale privoli da se na sudu pojave kao svedoci protiv Miloševića. Takođe, u uvodnoj reči, tužilac nije otkrio svoje adute: identitet svedoka, ili kvalitet i poreklo dokaznog materijala. Samo je u najopštijim crtama nagovestio kakve će dokaze izvoditi i koje sve vrste svedoka pozivati. Naveden je i neuobičajeno veliki broj pisanih iskaza, što ne znači da će ih sudsko veće i prihvatiti. Tu je očigledno narušena ravnopravnost u postupku. Pošto Milošević nema odbranu, niko drugi nije bio u prilici da proverava autentičnost onih koji su dali te iskaze, kao i autentičnost samih iskaza.
       S druge strane, pitanje je da li će sud usvojiti predlog Miloševića da se u sudu kao svedoci pojave zapadni lideri i funkcioneri sa kojima se, kao predsednik Srbije i SRJ, sastajao proteklih deset godina i koje optužuje za agresiju NATO-a i kontinuirane zločine. Ako sud to odbije, može biti protumačeno kao pristrasnost na delu.
       Posebna je tehnička taktika tužilaštva, što se već videlo. Iako je po Statutu obavezan da sva dikumenta i svedoke na vreme obelodani optuženom, Milošević je bio zatrpan hrpom materijala uoči samog pretresa jer, navodno, ranije nije moglo zbog kašnjenja tehničke službe sa prevodom. Tada se odbrana nalazi u nebranom grožđu. Ti dokazi će verovatno biti prihvaćeni i izvedeni a da se Milošević nije dovoljno spremio, jer to nije ni mogao.
       Karakteristično je odustajanje tužilaštva od tvrdnje da je Miloševićev cilj bio stvaranje "velike Srbije". Tužilac verovatno raspolaže i nekim drugim argumentima, koje će tek izneti, dok je Milošević potrošio zavidan deo vremena kako bi samo ovu tvrdnju opovrgao. To nije obmana, ali jeste taktika koja tužioca dovodi u superioran položaj. Iako je po Statutu proces nesubjektivan, i jedna i druga strana se obilato služe subjektivnim pitanjima. Sva pitanja sadrže veliki uvod u kojem je već sadržan odgovor. Pitanje je kome će sudija to u većoj meri tolerisati.
      
       Profesionalni branilac
       Znatiželju javnosti naročito pobuđuju tajne trake kao mogući dokazi. Tajni snimci, u principu, mogu da se koriste ali moraju da se obelodane pred odbranom i optuženim. Advokat Bajazit kao kuriozitet navodi primer generala Krstića, kada je tužilaštvo taktički postupilo. Nije obelodanilo jedan razgovor generala i nekog nižeg oficira, u kojem je on svom oficiru izričito dao naredbu: "...Pobijte ih!" Odbrana je na to reagovala i sud je odbacio taj snimak kao dokaz, ali ne i utisak koji je ostao.
       "Kardinalna je greška što Milošević odbija profesionalnog branioca, što će se pokazati u daljem toku suđenja, kada, u stvari, i počinje pravi postupak", smatra advokat Bajazit, "Odbrana je, inače, u startu hendikepirana - lošije je organizovana, sa manjim budžetom, manjom stručnom ekipom i manjom snagom da prikupi dokaze. Milošević tome sam sigurno nije dorastao. Samo su dokazi bibliografisani i klasifikovani u niz registara. To sve treba sistematizovati, na sve odgovoriti, dati kontraargumente. Pri tom, sve to ukalupiti u određena pravila, odgovarajuće rokove i standarde koje je Tribunal već usvojio. Milošević može da nudi van toga nove dokaze ali time odlazi u drugu krajnost, da neće imati vremena da se posveti onome za šta ga tužilaštvo tereti. On mora da ima dokaz na dokaz, što je suština svake odbrane."
       Poseban kuriozitet je što se na osnovu snažnijeg uticaja anglosaksonske procedure, optuženi pojavljuje kao svedok u sopstvenoj stvari. Tako Milošević dolazi u poziciju unakrsnog ispitivanja i dozvoljava da i sam bude unakrsno ispitivan, što će biti zanimljivo pratiti, s obzirom na to da, za sada, nema branioca.
      
       SLOBODAN IKONIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu