NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ledeni tuš u Hagu

U Hagu se, u dobro obaveštenim krugovima, bliskim tužilaštvu diskretno nagoveštava da će pre Beograd biti taj koji će se iznenaditi konačnom listom svedoka. Mnogi su bivši srpski državni činovnici u Hagu "osumnjičeni", a izostavljeni sa optužnica. Među njima treba tražiti eventualna iznenađenja na klupi za svedoke. Oni imaju najviše da izgube nesaradnjom sa sudom. Slobodan Milošević je pak u situaciji koja se u američkom žargonu zove "win-win" situacijom: nema šta da izgubi, može samo da dobije. Ako ništa drugo, podigao je u Hagu svojevrsnu optužnicu protiv NATO-a koja nije ostala sasvim bez odjeka: u zapadnim prestonicama se poneko upitao imaju li samo Srbi krvi na rukama, ili je poneka mrlja pala i na države NATO-a. A nije isključena ni mogućnost da sud na kraju "preseče bebu napola", kako se kaže u pravničkom žargonu, odnosno da odbaci neke navode iz optužnice. Možda čak i onu najtežu, za genocid

      (Od specijalnog izveštača NIN-a iz Haga)
      
       Slobodan Milošević napravio je samo jednu jedinu grešku dok je u haškoj sudnici onako ubitačno efektno i vešto ispitivao Mahmuta Bakalija. U nameri da uništi kredibilitet prvog svedoka optužbe, bivši jugoslovenski predsednik postavljao je bivšem partijskom prvaku Kosova logičke i političke zamke, u koje se nespretni Bakali redovno hvatao.
       Tako je, na primer, tvrdio da je Miloševićev govor na Gazimestanu bio prapočetak svekolikog zla, i da je Miloševićeva "ratna truba" sa Gazimestana nagovestila ustavne promene kojima će Kosovu biti skresana autonomija. Ličio je na smutljivca kada ga je Milošević podsetio da je ustav menjan tri meseca pre, a ne posle Gazimestana, i da su albanske iredentističke težnje skoro celo stoleće starije od pojave Slobodana Miloševića na srpskoj političkoj sceni.
       Samozvani nezavisni intelektualac sa klupe za svedoke morao je u nastavku da objašnjava i kako se obreo na izbornoj listi ozloglašenog vođe OVK Ramuša Haredinaja.
      
       Prezrivi ton
       A onda je Slobodan Milošević upao u rupu koju je sam iskopao, a da to ni primetio nije. Sa istim strogim, optužujućim i pomalo prezrivim tonom kojim se sve vreme obraćao Bakaliju, diplomac beogradskog Pravnog fakulteta sa otkrivenim darom za unakrsno ispitivanje prešao je na slučaj policijske opsade i ubistva porodice Jašari u Donjem Prekazu, u proleće 1998. godine. "Da li vam je poznato da ih je policija opkolila da ih uhapsi i da nisu hteli da se predaju? Da im je policija dala rok od dva sata da se predaju?", grmeo je Slobodan Milošević, kao da je iz rukava izvukao krunski argument. U nastavku je, na Bakalijevu primedbu da su u toj kući ubijene žene i deca, Milošević ledeno primetio da su žene i deca "uglavnom izašli". Onda se još i rugao: "Da li bi neka druga policija pobegla kada bi na nju zapucali iz zabarikadirane kuće?"
       Istina je, ipak, da bi neka druga policija verovatno čekala duže od dva sata pre nego što bi se rešila na ubistveni juriš u kom se moglo pretpostaviti da će među teroristima izginuti i nevini članovi porodice, kojim možda iznutra iz kuće nije ni dopušteno da se predaju. Neka druga policija bi se, verovatno, pre odlučila za dužu opsadu porodične kuće. S lakoćom se, čak, može pretpostaviti da bi možda i Miloševićeva policija čekala duže od dva sata, da je u kući bio zabarikadiran neprijatelj druge vrste, i da se stvar dešavala negde drugde u Srbiji.
       Advokatska veština Slobodana Miloševića dobila je pregršt priznanja u Hagu, od kojih su neka bila i nevoljna. Američki advokat Tomas Moran, koji ovde već pet godina brani optužene, nije krio da je Milošević kao advokat na njega ostavio jak utisak. Ali, svaki advokat početnik mogao je optuženome za genocid reći da u sudnici u Hagu nipošto ne sme jedno: da olako i bez dužnog pijeteta govori o žrtvama. Pretpostaviti je da čovek Miloševićeve inteligencije zna da u nastavku suđenja mora da se kloni ispitivanja žrtava sukoba, odnosno svedoka koji će iz prve ruke govoriti o stradanju svojih komšija ili svojih najbližih, posebno ovako agresivnog rešetanja pitanjima. To se da naučiti iz svakog boljeg filma sa zapletom iz sudnice. Bakali nije žrtva, ali za žene i decu iz porodice Jašari teško da se može reći da su stradali vlastitom krivicom samo zato što na poziv policije nisu napustili porodičnu kuću u roku od dva sata. Iz Miloševićevog tona se, međutim, dalo zaključiti da on tu ne vidi preteran problem. Utisak možda vara, ali se Milošević nije potrudio da ga rastera ni tako što bi izričito kazao da mu je lično žao svake nevine žrtve iz Jašarijeve kuće. To je ono što bi mu svaki dobar advokat savetovao.
      
       Zapadnjačke uši
       Neki takav advokat očigledno je savetovao Mahmuta Bakalija, koji je svaku svoju neiskrenu tvrdnju da ništa ne zna o zločinima nad Srbima na Kosovu, za svaki slučaj, propraćao opaskom da "ako je neko počinio zločin, treba mu suditi". Samo on, Bakali, o tome, eto, ništa ne zna.
       Poput Slobodana Miloševića, koji je u desetočasovnom izlaganju u Hagu primetio i pomenuo svačiji nacionalizam osim srpskog, Mahmut Bakali je bio slep za zločine nad Srbima i za bilo koju manifestaciju albanskog nacionalizma.
       Miloševićev tretman Jašarijevih možda nije zaparao uši Miloševićevoj televizijskoj publici u Srbiji, ali u galeriji haške sudnice nije promakao zapadnim ušima, veoma osetljivim na tuđe političke nekorektnosti (makar primenjivale sasvim drugačija, "kolateralna" merila kad je ponašanje njihove, zapadne policije i vojske u pitanju). Deo našeg problema sa svetom se upravo tu i nalazi: što su nam se čula jako izoštrila za svaku nepravdu i nipodaštavanje koje dolazi iz sveta, a što o sebi, u dlaku isto kao i zapadnjaci, sudimo mekano i nežnije nego o njima.
       Sve su prilike da haško suđenje neće smanjiti razdaljinu koja postoji između nas i sveta, već će je možda i povećati. Zapadni novinari u Hagu vuku srpske kolege za rukave i neprestano od njih traže komentar "iz srpskog ugla". Kada od naših novinara čuju da im se nešto u tužiočevoj ili Bakalijevoj verziji događaja ne poklapa sa stvarnošću, ništa im nije jasno, jer se njima sve savršeno uklapa. Milošević je Si-En-Enovoj stvarnosti suprotstavio svoju "službenu verziju", onu koju kod nas i vrapci na grani znaju. Zapadni novinari, to "ne gutaju", oni ne kriju da su, uglavnom, impresionirani Miloševićevim retoričkim umećem, hitrim umom i logičkim zaključivanjem, ali im naracija zvuči potpuno pogrešno. Ne razumeju, takođe, zašto Srbi vole da čuju kad se NATO-u ispostavlja račun za bombardovanje i za proterivanje Srba sa Kosova: mislili su da je 5. oktobra sve oprošteno i zaboravljeno...
       Još manje im je jasno zašto čak i kolumnista sarajevskog časopisa "Dani" ovih dana pronalazi satisfakciju u Miloševićevom obračunu sa Zapadom ("Jeste li osjetili simpatiju koju ne biste priznali ni svojim bližnjima", pita ratni urednik tuđmanovske "Nedeljne Dalmacije", i dodaje: "Njegov dobro odvagnuti bunt je ono što ste željeli doživjeti"). Jedna doskorašnja stanovnica Sarajeva priča u čudu kako i nene (bake) sa Baščaršije odaju Miloševiću priznanje što je Amerikancima u Hagu skresao sve u brk. Uvodničar londonskog "Obzervera" se vajka da mu je možda trebalo suditi u Beogradu: tamo njegovo suđenje barem ne bi "iritiralo u Srba pritajenu mržnju prema Zapadu".
      
       Tihi komšija
       Novopečeni holandski građani našeg porekla, pak, prijavljuju da ih ovdašnji starosedeoci i komšije zaustavljaju na stepeništu da bi sa njima podelili iznenađenje što Milošević u stvarnoj veličini nije ni nalik onom iz Karline optužnice: ima ljudski lik i zvuči kao da im je mogao biti poznanik ili tihi sused. Poziva se na porodicu, na domovinu, na čast, na solidarnost sa svojima u nevolji (samo hulja ne bi pomogla Srbima preko Drine)... Pitaju je li istina ovo za Bin Ladena i Albance...
       Američki advokat Čarls Lister je daleko sofisticiraniji posmatrač od ovih prosečnih građana, ali ni on ne veruje u Miloševića kao Ričarda Trećeg, kakvim su ga predstavili tužioci Karla del Ponte i Džefri Najs, u tu inkarnaciju zla poludelu od volje za moć.
       A to još nije sve. Od početka suđenja na delu je neka nova dinamika na relaciji Milošević - haška sudijska trojka. Između Miloševića i glavnog sudije Ričarda Meja u startu se još u julu prošle godine razvila neka netrpeljivost, a Mej je sebi dopustio i nipodaštavajuću opasku Miloševiću za vreme njegove uvodne reči. Moći ćete da nastavite sa svojim "govorom", kazao je Mej, praveći očitu aluziju na to da Miloševićeva uvodna reč po njegovom mišljenju predstavlja politički govor. Sada se čini da je bivši predsednik svojom veštinom i kompetentnošću u sudnici iznudio poštovanje Engleza koji mu je dopustio da u unakrsnom ispitivanju propisno izmaltretira Bakalija. Šta god bile pravne i političke mane Haškog suda, iz ove se perspektive čini razložnom teza da Milošević u Hagu ima bolje šanse za fer suđenje nego što bi imao u Beogradu.
      
       Unakrsno ispitivanje
       U Hagu se mnogo spekuliše otkud to da Milošević odjednom (barem u ovoj početnoj fazi suđenja) bolje obavlja pravnički posao od protivnika u tužilačkoj klupi, koju optuženi omalovažava nazivajući je "onom drugom stranom". (Nema puno razmimoilaženja u novinarskom i ekspertskom korpusu u Hagu oko toga da je Milošević "pružio mnogo bolju predstavu" od Džefrija Najsa, a jedan je Amerikanac sa iskustvom u praćenju američkih sudova rekao: "Nezakonito izručen sudu, a tamo ispade najbolji pravnik!"). Jedna američka novinarka u utorak u pauzi suđenja spekulisala je da Miloševića "faksom podučavaju iz unakrsnog ispitivanja", ali je to izazvalo podsmeh njenog njujorškog kolege koji je primetio da za tu vrstu učenja često ni Pravni fakultet nije dovoljan, a kamoli faks-mašina.
       Zvaničnici Tribunala vole da govore novinarima da je optuženi od dolaska u zatvor u Ševeningen imao pristupa barem desetorici advokata. Istina je, međutim, da Milošević mesecima nije imao susret ni sa jednim zapadnim advokatom (ako se ne računa 20 minuta koje je pre više od mesec dana proveo sa Francuzom Žakom Veržesom), da je Kanađaninu Kristoferu Bleku od oktobra zabranjen pristup u Ševeningen (Blek kaže zato što je na pres konferenciji obelodanio nešto što nije trebalo), a što se Remzija Klarka tiče, većina poznavalaca tvrdi da sam Klark ne samo što ne bi umeo da posavetuje Miloševića kako da učini Bakaliju to što mu je učinio, već i da to sam Klark ne bi znao da izvede - ni kad bi hteo. (Miloševiću se obistinio san svakog advokata: da svedoka tužilaštva pretvori u svedoka odbrane.)
      
       Vešt manipulator
       Predsednik SPS-a, istina, faksom i telefonom prima podatke iz partijske centrale (kako bi inače uhvatio Bakalija u predlogu da se šalju tenkovi na demonstrante iz 1981. godine), redovno se viđa samo sa Zdenkom Tomanovićem i Dragoslavom Ognjanovićem, a ono što ni oni ne znaju izgleda nadoknađuje iz glave. Što tamo ne nađe, nema gde ni da nadoknadi. (To nije smetalo izveštaču Bi-Bi-Sija da ustvrdi da Milošević raspolaže "manipulatorskom veštinom komunističkog eksperta za propagandu". Drugi su, pak, počeli da se prisećaju da je bivši američki državni sekretar Voren Kristofer za njega rekao da je "mogao biti uspešan političar u svakoj zapadnoj zemlji".)
       Suđenje je tek počelo, a Milošević se može nasukati na podvodni greben žrtava i eksperata koji će iznositi poražavajuće činjenice o detaljima kao što je, na primer, voda u plućima mlade Albanke izdvojene iz grupe civila i pronađene na dnu seoskog bunara posle bombardovanja. Ma koliko se trudio da žestokim ispitivanjem Bakalija prepadne sve buduće svedoke "insajdere", Milošević nema moć da zaustavi nizanje horor storija o deportacijama civila sa Kosova, kao što nema moć ni da spreči tužiteljku da se sa potencijalno osumnjičenim Srbima iz Miloševićevog okruženja nagodi tako što će im u zamenu za dokaze o Miloševićevoj umešanosti u zločine (komandna odgovornost) ponuditi imunitet pred Haškim sudom.
       U Hagu se, u dobro obaveštenim krugovima, bliskim tužilaštvu diskretno nagoveštava da će pre Beograd biti taj koji će se iznenaditi konačnom listom svedoka. Mnogi su bivši srpski državni činovnici u Hagu "osumnjičeni", a izostavljeni sa optužnica. Među njima treba tražiti eventualna iznenađenja na klupi za svedoke. Oni imaju najviše da izgube nesaradnjom sa sudom.
       Slobodan Milošević je pak u situaciji koja se u američkom žargonu zove "njin-njin" situacijom: nema šta da izgubi, može samo da dobije. Ako ništa drugo, podigao je u Hagu svojevrsnu optužnicu protiv NATO-a koja nije ostala sasvim bez odjeka: u zapadnim prestonicama se poneko upitao imaju li samo Srbi krvi na rukama, ili je poneka mrlja pala i na države NATO-a. A nije isključena ni mogućnost da sud na kraju "preseče bebu napola", kako se kaže u pravničkom žargonu, odnosno da odbaci neke navode iz optužnice. Možda čak i onu najtežu, za genocid.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ
      
      
Gmizavci

Osim nemačkog dokumentarca prikazanog na WDR i na ARD televizijama, te Bi-Bi-Sijevog filma Alena Litla poz nazivom "Moralna bitka" (Moral Combat), zatim američkog dokumentarca "Rat koji se mogao izbeći" (The Avoidable War) autora Džordža Bogdanića, koje je prikazao, Milošević je želeo da u sudnici emituje i film Nemca Tomasa Dajhmana o logoru "Keraterm". Možda je za optuženog bolje što mu je ponestalo vremena. To je ono filmsko delo koje logor "Keraterm" proglašava dobrovoljnim sabirnim centrom, maltene bezbednim utočištem za Muslimane koji su se plašili paravojnih jedinica. Ta teorija se gradi na činjenici da je bodljikava žica okrenuta u ovom, a ne u onom pravcu, i ta teorija je već skupo koštala neke prijatelje srpske stvari u svetu. Londonski časopis "Living Marxism" ugašen je, jer je izgubio sudski spor na kom je optužen za klevetu zbog Dajhmanovog članka u vizi sa istom temom (nije bilo novca za isplatu kazne od preko 300 hiljada funti). Časopis su tužili novinari Peni Maršal sa ITN televizije i Ed Valijami iz "Gardijana". Ovaj potonji još je na tragu Miloševiću: ovih je dana objavio članak u kom piše o Miloševićevom "reptilian sljuint" (škiljenju nalik na gmizavca).


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu