NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Glad za krvlju

Ko je Bret Iston Elis, autor bestselera "Američki psiho" najkrvavije knjige poslednje decenije prošlog veka

      Američki psiho", roman Breta Istona Elisa oko kojeg su se najviše lomila koplja američkih kritičara i čitalaca poslednje decenije prošlog veka, priča je o japiju Patriku Bejtmenu koji simbolizuje oličenje američkog sna o uspešnom životu. Međutim, kroz njegovu neposrednu naraciju romansijer koristi i atraktivnu psihopatologiju koja kod čitalaca izaziva sasvim druga osećanja sem simpatija i samilosti prema visokoobrazovanom i inteligentnom serijskom ubici, koji kao diplomac prestižnog Harvarda, radi kao berzanski stručnjak za investicije na Volstritu.
       Ko je Bret Iston Elis Oskudna i u svojoj biti nezanimljiva biografija Breta Istona Elisa, staje samo u nekoliko rečenica: rođen je 1964. godine u Los Anđelesu. U Kaliforniji je proveo prvih osamnaest godina života. Na Koledžu u Vermontu provodi četiri godine. Tu je 1986. godine i diplomirao. Zatim se vraća u Los Anđeles. Posle kraćeg vremena preseljava se u Njujork i aktivno učestvuje u umetničkom životu "velike jabuke".
      
       Umiranje romantike
       U američku romansijersku prozu Bret Iston Elis ušao je kroz najveća vrata, sredinom osamdesetih godina sa romanom "Manje od nule". Pomenutu grupu mlađih pripovedača i romansijera, koji su objavili knjige u isto vreme kada i Bret Iston Elis, američka književna kritika, konkretno Miciko Kakutani iz "Njujorkera" i Džonatan Jardli iz "Vašington posta", pogrdno je nazvala "bret-pak", derišta. Pored Istona Elisa toj grupi pripadaju još: Džej Makineri, Tejma Džanovik, i Dejvid Livit.
       Međutim, i pored toga što su se u isto vreme pojavili na književnoj sceni, i što pojavljivanjem na "in" mestima bivaju predmeti pažnje brojnih tabloida željnih senzacija, Bret Iston Elis, Džej Mekineri, Tejma Džanovik i Dejvid Livit nemaju mnogo zajedničkog.
       Bret Iston Elis je ciničan i ne slika dopadljive portrete. Ne očekuje da čitalac zavoli njegove likove. Naprotiv: iz njegove proze izbija prezir i gnev prema društvu u kojem bitiše. Dejvid Livit isključivo piše o homoseksualcima. Džej Mekineri je suviše romantičan, dok je Tejma Džanovik (što najbolje dokazuje roman "Robovi Njujorka") najbliža kondenzovanom kamernom iskazu, na način ekonomičan i iznutra dinamizovan posredstvom izlomljenih kadrova i rezova, okrajaka i zbivanja slika.
       Debitantski roman Istona Elisa "Manje od nule" (U Jugoslaviji je objavljen u ediciji "Hitac" 1988. godine, u prevodu Petra Ramadanovića) zapravo je opominjuća priča o blaziranoj deci losanđeleskih bogataša, prezasićenoj materijalnim dobrima. U gradu anđela, njihova glavna preokupacija je kako da nabave drogu, da budu viđeni u ekskluzivnim lokalima i na žurkama u raskošnim vilama, kao i da "brže u životu" jure ogromnim i pustim kalifornijskim autoputevima.
       Drugi roman "Pravila privlačnosti" (takođe objavljen u ediciji "Hitac" godinu dana kasnije, u prevodu Maje Herman Sekulić) ponovo govori o dosadi, praznini, i dekadentnosti koja je prisutna u određenim japijevskim slojevima, i samim tim nije vezana za neko određeno vreme. U "Pravilima privlačnosti" koja predstavljaju američku verziju "Rašomona", dva mladića i devojka (inače studenti elitnog Benington koledža u Vermontu) naizmenično iznose sopstvena viđenja istih zbivanja. Baš kao što sa stranica romana "Manje od nule" poput vrelog kalifornijskog vetra struji praznina, tako iz svake rečenice romana "Pravila privlačnosti", i pored toga što njegovi romani pripadaju vrsti književnih ostvarenja koja ostavljaju ukus gorčine, ipak odzvanja lament nad umiranjem romantike.
       Generaciji kojoj pripada Bret Iston Elis, često se prigovaralo da je idolatrijski vezana za "minimaliste", to jest "prljavi novi realizam", čiji je najpoznatiji predstavnik Rejmond Karver. I pored toga što je po oskudnom jeziku kojim komuniciraju njegovi junaci blizak Karveru, njemu nedostaje Karverova humanost i emotivnost prema likovima.
      
       Rečenica na srpskom
       Bret Iston Elis ne želi da se pomiri sa ljudskim grehovima koji ga okružuju. Užas koji je preplavio današnji svet može se prevazići samo hladnokrvnim, dokumentarističkim svedočenjem o njemu.
       Treći roman Breta Istona Elisa "Američki psiho", nedavno je objavila beogradska "Laguna" u prevodu Miloša Arsića. O volstritskom pastuvu koji reklamira mušku kozmetiku i odela čuvenih modnih kreatora i dizajnera, rediteljka Meri Haron snimila je film, u kojem satanski slatkog glavnog junaka Patrika Bejtmena tumači Englez Kristijan Bejl. Snimljen je i dokumentarac za britansku televiziju: "Ovo nije izlaz: svet mašte Breta Istona Elisa", u kome se daje njegov portret.
       U romanu "Pravila privlačnosti" Bret Iston Elis kroz rašomonski monolog jednog od glavnih junaka Viktora spominje i sopstvena putešestvija po Evropi. Viktor pripoveda kako je na nudističkoj plaži na Kritu upoznao dva Jugoslovena. Vreme su provodili tako što su hvatali žive oktopode, ubijali ih na plaži i jeli. Viktor ističe kako su se Jugosloveni žalili na inflaciju, istovremeno pokušavajući da mu mozak zaraze socijalističkim idejama. Jedan od pomenutih Jugoslovena naučio ga je da na srpskom otpeva refren pesme "Rođen u SAD".
       Jugosloven koji je pre sedamnaest godina, danas već u svetskim okvirima slavnog američkog romansijera učio da na srpskom otpeva čuvenu kompoziciju Brusa Springstina, bio je potpisnik ovih redova. Od tada, ovog visokog, svetle kose, pitomog dečačkog izgleda američkog pisca koji me je tada - prevashodno zbog kose boje žita - podsećao na glumca Roberta Redforda, nisam imao priliku da sretnem. Sa njim se po njujorškim pozorišnim i filmskim premijerama, kao i partijima, više viđala prevodilac, pesnikinja i romansijerka Maja Herman Sekulić, dok je mojoj malenkosti preostalo da kada se od Elisove proze nešto objavi na srpskom, propratim njegov rad.
      
       Sam gleda porniće
       Vratimo se "najkrvavijoj knjizi poslednje decenije prošlog veka" iz američkog establišmenta. U "Američkom psihu" Bret Iston Elis se opredeljuje za fragmentarno-simbolički diskurs Patrika Bejtmena, na osnovu kojeg čitalac shvata problematiku njegovog emotivnog stanja tek kada zločini uzmu maha. Kada, radi kondicije, ne vodi ljubav, japi strastveno ubija želeći da one što po njegovom mišljenju ne zaslužuju da žive, na vreme pošalje kod Gospoda, da se Stvoritelj sveta ne bi dosađivao. Za stravične noćne pohode psihički se priprema recitujući duge besmislene oglede o pop i rok muzici osamdesetih godina, koje karakterišu grupe: "Dženezis", "U2", i pevačica Vitni Hjuston.
       Konzument "TV-šoua Peti Vinters" i obožavalac Armanijevih kravata, izuzetno je mršav i mišićav. Vitko telo je svakodnevnim fanatičnim vežbama pretvorio u niz oštrih isturenih uglova, tako da podseća na kubističku atrakciju. Neoženjen, živi sam u sterilnom, najmodernije uređenom apartmanu. U trenucima kada ne razmišlja kako da skuva i pojede neku od devojaka koje mu se nabacuju, smatrajući ga idealnom prilikom za zajednički život, gleda porniće.
       Elisov satirični prikaz, pre pojave još jednog ekscentričnog sociopatološkog, ali vraški inteligentnog kanibala Hanibala Lestera (glavni junak romana i filma "Kad jaganjci utihnu") japijevske kulture osamdesetih, izaziva glad za krvlju.
       Sve u svemu, "Američki psiho" poseduje visoku obojenu simboliku smrti. I kada nam se čini da Bret Iston Elis želeći da naslika čitav društveni život Amerike krajem osamdesetih godina dvadesetog veka poput Onorea De Balzaka razara rastuću dramsku tenziju esejističkim digresijama, detaljno opisujući potrošačke potrebe Patrika Bejtmena i njegovih prijatelja, uspešno nas provodi kroz lavirinte ljudske duše. Poslednji, četvrti Elisov roman "Glamourama" kod nas još nije objavljen.
      
       DUŠAN CICVARA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu