Pitanje "a za koga je boga plakala?" Milena Dravić na kraju predstave "Lari Tompson", koje danas može da se pročita čak i na "ozbiljnim", političkim stranama novina u Zagrebu, ostalo je bez odgovora

      Prosečan ljubitelj pozorišta u Hrvatskoj danas možda više i ne zna ko je Dušan Kovačević čija je predstava "Lari Tompson - tragedija jedne mladosti" ovih dana u Zagrebu osvajala domaću publiku. Ono što svakako zna, jeste činjenica da u Kovačevićevom komadu, uz ostale glumce beogradskog "Zvezdara teatra", nastupa Milena Dravić.
       A ono što posle zagrebačke premijere "Lari Tompsona" znaju već svi u Hrvatskoj, svodi se na jednu veliku i iskrenu emociju koja je to veče obuzela i goste i publiku zagrebačkog satiričnog pozorišta "Kerempuh". Dočekana i ispraćena ovacijama, Milena Dravić je svoj drugi izlazak pred publiku, koja ju je pozivala upravo euforičnim aplauzom, završila suzama.
       Onda je počelo da se plače i ponegde u gledalištu, pa su velike količine sentimenata potpuno zasenile jedan, za normalna vremena, sasvim prirodan pozorišni događaj. Suze Milene Dravić koja se u Zagrebu pojavila prvi put posle dvanaest godina, opomenule su i glumce i statiste na kulturnoj sceni Hrvatske da "ova stvar polako postaje političko pitanje", pa je nikako ne treba ostaviti bez komentara u javnosti.
       Kritičari su zato odmah zaključili da je "Lari Tompson - tragedija jedne mladosti" Dušana Kovačevića jedna savršeno prosečna predstava, mada je autor izuzetno cenjen u svojoj zemlji. Pomalo naivnosti i previše patetike predstavu su, po mišljenju domaćih analitičara teatra, ostavili na nivou "scenskog vica". Milena Dravić koja glumi upravnicu teatra u potrazi za glavnim glumcem (Miodrag Krivokapić) koji više ne želi na scenu i Bora Todorović u ulozi sporednog glumca koji u ovako delikatnoj situaciji "pozorišta u pozorištu" na sve moguće načine zabavlja publiku, veoma su brzo pokazali da su nadrasli ovaj "scenski vic".
       Zašto je plakala jedna od najboljih glumica bivše Jugoslavije i zašto je to toliko ganulo zagrebačku publiku koja ju je videla prvi put posle ratne pauze, niko od kritičara, pa ni kreatora javnog mnjenja u Hrvatskoj nije umeo da odgovori. A pokušaja je bilo.
       Jedni kažu to je zbog predratne nostalgije, drugi su pričali o "jugonostalgičarima" među publikom u "Kerempuhu", treći su čak davali banalne izjave da se žene uvek rasplaču onda kad ne treba i slično. Razlog i povod svojih emocija najtačnije i najiskrenije je objasnila sama glumica. Milena Dravić kaže da ju je pomalo opterećivalo što u Zagrebu glumi prvi put posle 12 godina, pa je svoj zagrebački nastup posvetila režiseru Branku Baueru čiji je film "Prekobrojna" od nje napravio danas kultno ime glumačke scene koje daleko nadilazi i srpske i hrvatske okvire.       
       Kad je problem suza rešen, ostalo je još da se objasni zašto se toliko pljeskalo gostima iz Beograda. Pitanje je ostalo bez odgovora, jer se već u startu krenulo u pogrešnom pravcu. Da su Zagrepčani pljeskali Beograđanima zbog dobre glume, to je moglo da prođe, pošto je reč o kulturnoj teatarskoj publici glavnog grada. Da su pljeskali jer su želeli da pokažu svoju dobrodošlicu gostima, takođe je moglo da prođe, ali po strmijem dnevnopolitičkom terenu. Ali da su se ljudi jednostavno zaželeli da vide druge ljude, čuju neke druge reči, izraze i izgovore, da posmatraju drugačiju mimiku i razmišljaju o drugačijim ulogama, to niko ovde nije ni hteo ni smeo da zaključi.
       Već je sama najava gostovanja "Zvezdara teatra" u Zagrebu nagoveštavala buran kulturni događaj. O dolasku Milene Dravić, Bore Todorovića, Miodraga Krivokapića i ostalih iz ansambla beogradskog pozorišta, pričalo se mesecima unapred. Ne treba se zanositi da ovome nije prethodio jedan veoma pragmatičan dogovor između hrvatskog ministra kulture Antuna Vujića i jugoslovenskog ambasadora u Zagrebu Milana Simurdića. Ali, ako se na trenutak zanemari neizbežna politička dimenzija svakog pokušaja uspostavljanja kulturne saradnje između Hrvatske i Jugoslavije, za domaće okvire velika je stvar već to što je publika u Zagrebu videla ono što je mislila da više nikada neće videti.
       Da je ova činjenica imala snažan odjek među svim ljudima kojima u sećanju nije ostao samo rat nego i vreme normalne svakodnevice koju su živeli pre njega, svedoči podatak da su karte za trodnevno gostovanje "Zvezdara teatra" u Zagrebu, prodavane po ceni od, otprilike, dvadeset maraka, doslovno planule nedeljama unapred. Organizatori gostovanja kažu da ipak neće biti ponovnih predstava, jer Beograđani sa komadom Dušana Kovačevića "Lari Tompson - tragedija jedne mladosti" odmah putuju u Rijeku i Pulu.
       Pitanje "a za koga je boga plakala?" Milena Dravić na kraju predstave "Lari Tompson", koje danas može da se pročita čak i na "ozbiljnim", političkim stranama novina u Zagrebu, ostalo je bez odgovora, a nije ponudilo nijedan glumački recept za opuštanje teatarske i političke publike u Hrvatskoj. Kad bi se saznalo "a za kog su boga pljeskali?", odgovor bi možda bio lakši, ali bi se malo kome dopao.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ