NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Gladan prirode

"Ako hoćete posao koji volite, ne možete da imate i materijalnu korist od njega", kaže autor emisije "Svet lova i ribolova"

      Još kao dečak smislio je da sagradi brvnaru negde u planini i živi od pecanja, možda zbog očevine na Durmitoru, a možda i zbog prirode na rodnom Dedinju u Beogradu. Osamdesetih je, kao diplomirani difovac, bio čest posetilac Biroa za zapošljavanje, pa je, kako to samo "gospodin Slučaj" ume da udesi, zabasao na konkurs Radio-televizije Beograd, koji se baš na Birou održavao. Bio je honorarac šest godina, a onda je 1992. primljen u Sportsku redakciju RTS-a. Od novembra 2001. Jovan Memedović (42) i urednik je ove redakcije.
       U međuvremenu, pratio je borilačke veštine, prenosio boks mečeve, ali je bez sumnje, postao poznat po svojoj emisiji "Svet lova i ribolova" koju je počeo da radi 1993. godine: "U početku su to bile klasične priče 'ovako se peca ova riba' i 'ovde grize ona riba' i to me je držalo godinu ili dve, a onda sam shvatio da nije poenta da se emisija svede na to kako postati uspešan pecaroš već bi bio red da malo zavirimo u tu našu prirodu", priseća se Jovan.
       U početku, ekipa "Sveta lova i ribolova" istraživala je Srbiju, a onda su otišli na pecanje u Sibir 1995. godine, a već sledeće na daleki istok Rusije, na obalu Pacifika preko puta Japana, bili su u Kazahstanu na delti Urala i u Astrahanu na delti Volge, na Islandu i Grenlandu, u Švedskoj...
      
       Koje još daleke krajeve sveta želite da posetite?
       - Ima jedna zemlja sa čudesnom etnomuzikom, ljudima, nomadima koji žive na visini od četiri, pet, šest i više hiljada metara - Kirgizija. Graniči se sa Kazahstanom, Turkmenistanom... Lovci često idu tamo zbog posebne vrste kozoroga "Marko Polo", sa specifičnim rogovima. Dozvola za odstrel ovog kozoroga je 20, 30 hiljada dolara. Teško je doći do njega, pratiti ga, treba se peti na velike visine, na konjima, treba ga čekati. Ogromna je populacija tog kozoroga i država uzima dobre pare od turista koji se spremaju u pohode "Marku Polu".
      
       Putopisno novinarstvo kojim se bavite je "skup sport". Treba platiti putovanja, tehniku, vodiče, opremu... Kako ste, svih ovih godina, uspevali da napravite reportaže sa putovanja u kojima ste, kažu, postigli evropski standard (vaše emisije su prikazivane i na inostranim televizijama), i kada je o tehničkim uslovima reč, ali i o kvalitetu priče, načinu na koji je priča urađena (režija, scenario, montaža)?
       - Da biste postigli evropski standard, potrebna je vrhunska kamera i najmanje petoro ljudi u ekipi: tonac, kamerman, njegov asistent, reditelj i voditelj-scenarista. Mi radimo bez tonca i reditelja. Sam biram muziku, sam smišljam priču i pišem scenario, snimatelj Jovan Simonović i ja se na terenu dogovaramo iz kog ugla će biti najbolje da snima... Savršenstvo prirode, njenih boja na primer, tera vas da ga što vernije prenesete kamerom. To postaje strast, i onda ulažete u što bolju tehniku, dovijate se kako znate... Kada je o finansiranju reč, imamo sponzore. Tako smo i počeli sa velikim putovanjima, na kojima smo reklamirali opremu za boravak u prirodi, ili ribolovačku opremu, ili piće. Tako je i danas. To je novac za tehniku i putovanja. Sretao sam mnoge ribolovačke vodiče za Island, Grenland, Kanadu, Aljasku... Verovao sam da dobro zarađuju, a oni su mi prosto govorili da niko od svetskih vodiča ne živi od para koje zaradi nego od zadovoljstva koje im posao pruža. Ako hoćete posao koji volite, ne možete da imate i materijalnu korist od njega.
      
       Da li je bekstvo u prirodu bilo izlaz iz "haosa devedesetih"? Način preživljavanja?
       - Preživljavao sam sve to, ali nisam želeo da učestvujem u bilo čemu. Bilo je raznih varijanti da budem uključen na ovaj ili onaj način. Međutim, moja tema je bila ribolov i to nikome nije moglo da smeta, a ljudi su to, prosto, gledali. Nijedna postava ovde nije dirala moju emisiju. A nije ni imala razloga. Bilo koja vremena da su, emisije o prirodi, o Srbiji, putopisi i lokalna geografija, to uvek prolazi i dobro je za program.
      
       Priče o lovu i ribolovu vam nisu smetale da čoveka-lovca predstavite prijateljem prirode, a ne njenim uništiteljem.
       - Svuda u svetu je tako. Ako ulaziš u prirodu, s kojim pravom smeš da je narušavaš, da pecaš, loviš i ubijaš? Ali, postoji nešto drugo. Nekad je selekcija potrebna. U nekim lovištima je, na primer, previše mužjaka u odnosu na ženke, ili obrnuto. Postoje, takođe, defektni primerci koji ne bi smeli da ostave potomstvo. Odstrel je tada opravdan.
      
       Vaša emisija je prerasla u putopis, priče o ljudima i životinjama u prirodi, njihovom opstanku.
       - To više nije ni putopis ni priča o ribolovu, to je sada dokumentarac o određenoj temi. Prva, martovska, bila je priča "Čovek i vuk" iz dva dela, a sledeća će biti o zmijama. Sve je vrlo detaljno urađeno, s analitičkim, istraživačkim pristupom. Razgovarali smo sa biolozima, etnolozima, seljacima i lovcima o prenamnoženosti vuka na našim planinama i njegovom večitom sukobu sa seljakom. Snimili smo vuka kako ulazi u klopku, i kako kolje ovcu... Na isti način ćemo uraditi i emisiju o zmijama. Cilj nam je da prikažemo sudbinske odnose čoveka i prirode na ovim prostorima.
       Ideja mi je, takođe, da napravim scenario za emisiju "Ovo je Srbija, bre!" Da slikam Srbiju kakva ona jeste, znači, ne da odem u Sirogojno i da slikam lepe kućice i baštice za strance da vide domaću radinost, već da predstavim mesta sa najizraženijim etnom. "Ovo je Srbija" - to je lokacija, a "bre!" to smo mi, to je naša priroda. Zasad je to sve što mogu da kažem, treba mi bolja tehnika za to i da ne budem više ono što sam sad (urednik Sportske redakcije RTS-a, prim. aut.).
      
       Posao urednika vam onemogućava da se posvetite onome što volite?
       - Ako hoćete da budete urednik, onda se morate baviti programom i ljudima u redakciji. Moja priča za sada mora da miruje. S druge strane, kao urednik stičem potpuno novo iskustvo, jer sam dosad gledao sa strane, a sada - odozgo. To je nova perspektiva koja mi nudi i novo znanje, kao što sam morao da odem na kraj sveta da se uverim kako se u prirodi ništa nije promenilo. Eskimi na Grenlandu i dalje žive od lova. Imaju brže čamce i nove puške ali i dalje love kitove i foke. Mi živimo među televizorima i kompjuterima, u betonu, i više ne gledamo u nebo.
      
       Šta vi, onda, radite u gradu?
       - Hoću da podsetim ljude da je priroda na prvom mestu, pa onda sve ostalo. Hoću da pokažem šta mi ovde imamo, kakva je naša priroda i brinemo li o njoj. Lov i ribolov su na trećem mestu, samo ulaznice kojima ću zainteresovati ljude da čuju još ponešto. Na kraju, ipak vidim da ću otići odavde, sagradiću brvnaru i skloniću se u prirodu pod stare dane. I to je prirodno.
      
       ZORA LATINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu