Slikar Edo Murtić se ovih dana u velikom stilu vratio na likovnu scenu Hrvatske i od "komunjare opasnog jezika" odjednom je postao nacionalno blago

      Čujte, ja više ne znam što bih mislio", rekao nam je u svom zagrebačkom ateljeu slikar Edo Murtić odgovarajući na pitanje da li je njegov veliki povratak na kulturnu scenu Hrvatske ujedno i znak ideološkog slaganja sa novom političkom garniturom u zemlji. Intervju za NIN zato je i odgodio za neko drugo vreme, "kad se malo povučem, otputujem negdje i razmislim o svemu".
       Atelje umetnika koji je obeležio čitavu jednu istorijsku i političku epohu Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije, krcat je platnima eksplozivnog kolorita zbog kojih ga domaći kritičari, bez izuzetka, smatraju sinonimom za pojam apstraktnog slikarstva u Hrvatskoj. Murtićeve grafike danas se nalaze na zidovima svih važnijih institucija u zemlji, a u njegov atelje na Tomislavljevom trgu u Zagrebu ovih dana često svraćaju delegacije dečjih bolnica širom zemlje kojima je Edo Murtić obećao svoje umetničke donacije.
       Posle njih, na vrata slikarskog ateljea osamdesetogodišnjeg umetnika pozvoniće neki drugi ljudi. Premijer Ivica Račan, ministar spoljnih poslova Hrvatske Tonino Picula i mnogi, u javnosti manje eksponirani, pripadnici aktuelnog političkog miljea Hrvatske.
      
       Ne odriče se srpskih prijatelja
       Edo Murtić proteklih desetak godina upadljivo je apstinirao iz javnog života Hrvatske, a njegove političke opservacije pojedinih poteza vlasti Hrvatske demokratske zajednice i politike pokojnog Franje Tuđmana izazivale su prave nacionalne eksplozije u zemlji i u inostranstvu. Ne treba posebno naglašavati da je Edo Murtić osoba čije je prijateljstvo uživala čitava galerija poznatih ličnosti u Hrvatskoj, od politike i vojske, do slikarstva i književnosti.
       Murtićev odnos s Titom ili Miroslavom Krležom, sa Krstom Hegedušićem ili Ivanom Aralicom, ovde nikada nije predstavljao nerešivu političku zagonetku. Prijateljstvo sa Oskarom Davičom, Radetom Konstantinovićem i mnogim drugim beogradskim i srpskim intelektualcima, prijateljstvo koga se Murtić nikada nije odrekao niti ga je poricao, učinilo je od ove posebne umetničke ličnosti neku vrstu "persone non grata" u domaćim okvirima Tuđmanovog doba. Pogotovo onda kad Edo Murtić, u svoju neformalnu konverzaciju, ubacuje anegdote o bivšem šefu srpskih radikala Nikoli Pašiću i njegovim lucidnim opaskama o žurnalizmu toga vremena. Ili, kako nam je to prepričao sam Murtić:
       "Kad su srpskom premijeru iz vremena kralja Aleksandra Karađorđevića skrenuli pažnju da 'ima jedan novinar koji o njemu piše grozne stvari', on se odmah zapitao da li je 'tom čoveku možda nešto loše učinio'." Edo Murtić danas je u još bizarnijoj situaciji. Njegov poslednji javni razgovor u kome je, onako usput, rekao kako službenici pojedinih hotela ipak ne mogu biti i voditelji umetničkih galerija, postao je predmet sudske tužbe koja predviđa i vrtoglavo visoku svotu novčane odštete za "duševne boli" koje je poznati slikar navodno naneo jednom praktično anonimnom dubrovačkom recepcionaru. Edo Murtić ovih dana se, međutim, u velikom stilu vratio na likovnu scenu Hrvatske. Njegova retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu koja je počela početkom februara, a traje do kraja marta, bila je prvorazredan kulturni događaj u nacionalnoj metropoli. Svako ko imalo drži do svog javnog imidža, potrudio se da dođe na svečano otvorenje Murtićeve izložbe. Kritičari su ga hvalili i odjednom preskakali sve ono što su mu ranije zamerali, a od "komunjare opasnog jezika" čuveni slikar odjednom je postao nacionalno blago o koje su se otimali svi ambiciozniji prolaznici domaće javne scene.
      
       Odmah procenio Tuđmana
       Neki od njih danas će zaključiti da je Edo Murtić "sklon patnji i samovanju", drugi će u prvi plan isticati njegov odlazak u partizane, treći će svoje kritike upotpuniti ekscentričnim detaljima poput onih da je osamdesetogodišnji slikar od automobila i dalje najskloniji "jaguaru". Mada je još prošle godine jedan poznati istoričar umetnosti iz Zagreba javno napisao da "ubuduće nitko od diplomiranih hrvatskih povjesničara umjetnosti, tko iole drži do svoje časti i ugleda, neće napisati ni retka o slikaru Edi Murtiću", o njemu danas pišu praktično svi.
       Dileme nema, čim je prethodni politički režim sišao s vlasti, kritičari su s lakoćom zaključili da je "Edo Murtić izniman slikar, iznimna osobnost hrvatske umjetnosti, posve neovisno o točnosti njegovih vanumjetničkih prigovora". Upravo su "vanumjetnički prigovori" u proteklih deset godina od Murtića u Hrvatskoj napravili jednog od najneprijatnijih sagovornika domaćih političara.
       Poznati slikar danas zato više ne govori o pokojnom predsedniku Hrvatske, koga je odmah procenio "malim i beznačajnim, pa se čudim hrvatskom narodu da je ikada povjerovao nešto drugo". Edo Murtić danas će retko i na silu pomenuti i svog bivšeg prijatelja, "ako on ikome može biti prijatelj", Ivana Aralicu, jednog od najplodnijih domaćih pisaca Tuđmanovog doba. U neformalnom razgovoru za NIN ražestiće ga i knjiga "Idemo na Zagreb", bivšeg srpskog rezerviste Nebojše Jovanovića koju je ovde nedavno izdala zagrebačka "Naklada Pavičić". Ne toliko zbog same bizarnosti ovog događaja u Društvu hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koliko zbog činjenice da je o knjizi govorio "onaj Slobodan Praljak, ma jeste li vi to samo vidjeli?!"
       Ovo je samo još jedan u nizu kurioziteta među kritičarima "vanumjetničkog angažmana" Ede Murtića, pošto je "stožerni general" Hrvatske vojske svojevremeno izjavio da se radi o "osrednjem slikaru", ali zato čoveku s druge strane ratne linije koji, za razliku od Slobodana Praljka, nije imao lepih reči za ličnost i delo dr Franje Tuđmana.
      
       Prozivaju ga zbog Račana
       Ironiji vremena očito treba pripisati činjenicu da Edo Murtić danas zaista nema nikakvog razloga da uspostavlja javni dijalog sa generalom odgovornim za rušenje Starog mosta u Mostaru, ali Slobodan Praljak uspešno dokazuje da i te kako rado obnavlja prijateljstva sa svojim "ratnim neprijateljima".
       Edo Murtić ovih dana slika s jednakim žarom kao i svih ranijih godina, njegove slike skupo se prodaju u inostranstvu i doniraju u domaćim okvirima. Iz štampe je, u tiražu od svega sedamdeset primeraka, nedavno izašla njegova grafička mapa pod nazivom "Viva la muerte" u kojoj crteži crveno ili crno obojenih kostura upečatljivo govore o krvi i patnji, o ratu i bestijalnom uništavanju koje je proteklih godina pregazilo domaće nacionalne prostore.
       Murtićevi crteži iz ove ekskluzivne mape popraćeni su pesmama "Plameni vjetar", "Smrt na vješalima", "Smrt jedne ptice" i "Smrt karnevala" Miroslava Krleže. Umetnička "hiperproduktivnost" zagrebačkog slikara predmet je mnogih zagonetki u domaćoj javnosti. Upravo zato Murtić ima običaj da kaže da mu za stvaranje svake slike treba oko dva sata i pedeset godina vremena. Da ni životno i umetničko iskustvo nekada nisu dovoljni za izbegavanje neprijatnih iznenađenja, dokazao je jedan domaći skandal u kome je glavna uloga spretno dodeljena baš osamdesetogodišnjem slikaru čiji su javni istupi uvek dokazivali da dobro poznaje ljudske mentalitete. Posle izborne pobede koalicije koja danas vlada Hrvatskom, u ateljeu Ede Murtića okupilo se društvo njegovih prijatelja, a to neformalno druženje slikara je navelo da uradi seriju "lepršavih grafika" i pokloni ih ljudima do kojih mu je stalo. Kako se među njima našao i premijer Ivica Račan, dnevnopolitički otrov više nije mogao da se zaustavi. Kritičari koji su nekoliko puta oportuno menjali svoje izjave o Murtiću, sada su ga opet prozvali umetnikom koji podilazi vremenu i političarima, a išlo se čak tako daleko da se po umetničkim krugovima Zagreba prepričavalo kako Edo Murtić u svom ateljeu deli neke "spomenice" političkim miljenicima na državnom nivou.
       Veoma pogođen i razočaran takvim reakcijama poznati hrvatski slikar za NIN je rekao da mu je to jednako stupidno kao kad bi ga neko optužio što je ispekao tortu čije je delove posle podelio s prijateljima, jer je to njegovo pravo, kao što su i odjednom sporne Murtićeve grafike, njegovo umetničko delo i vlasništvo.
       Kampanja protiv Ede Murtića tako je samo dobila nove zaplete i stare glumce u novim ulogama. "Ma, tu se nema što reći, to smo mi!", na kraju je sve jetko prokomentarisao čovek u čijem su pamćenju, recimo, ostale i slike mnogih njegovih sunarodnika kako, 1934. godine, jecajući ispraćaju voz sa posmrtnim ostacima Aleksandra Karađorđevića koji su iz Marseja preko Zagreba putovali za Beograd...
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ