NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Klopka za Đinđićevu vladu

Džon Dejvid Nejbor, prvi agent američke Centralne obaveštajne agencije (CIA) uhvaćen na delu posle završetka hladnog rata više nije u Jugoslaviji (otišao u utorak), baš kao što bivši general i načelnik Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić više nije potpredsednik Vlade Srbije. Demokratska stranka Srbije odustala je od zahteva svog potpredsednika Dragana Maršićanina da vlada Zorana Đinđića podnese ostavku, ali premijer Srbije nije odustao od zahteva da bude smenjen general Aleksandar Tomić, načelnik Uprave bezbednosti Vojske Jugoslavije. Na ogradi oko stare zgrade Generalštaba VJ u beogradskoj Ulici kneza Miloša osvanuo je grafit "Dole DOS, živeo KOS" (KOS, uobičajeni naziv za Upravu bezbednosti VJ). Valja očekivati da se uz ovaj grafit pojavi još jedan "Hoćemo vojnu huntu"

      Džon Dejvid Nejbor, prvi agent američke Centralne obaveštajne agencije (CIA) uhvaćen na delu posle završetka hladnog rata više nije u Jugoslaviji (otišao u utorak), baš kao što bivši general i načelnik Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić više nije potpredsednik Vlade Srbije. Demokratska stranka Srbije odustala je od zahteva svog potpredsednika Dragana Maršićanina da vlada Zorana Đinđića podnese ostavku, ali premijer Srbije nije odustao od zahteva da bude smenjen general Aleksandar Tomić, načelnik Uprave bezbednosti Vojske Jugoslavije. Na ogradi oko stare zgrade Generalštaba VJ u beogradskoj Ulici kneza Miloša osvanuo je grafit "Dole DOS, živeo KOS" (KOS, uobičajeni naziv za Upravu bezbednosti VJ). Valja očekivati da se uz ovaj grafit pojavi još jedan "Hoćemo vojnu huntu".
       Tako je druga četvrtina košarkaške utakmice DSS-a protiv ostatka sveta završena sa znatnom prednošću za DSS. Prva četvrtina utakmice - Đinđić u Canetovom avionu, hapšenje Miloševića, afera prisluškivanje, afera Gavrilović, osnivanje poslaničkog kluba DSS, izlazak DSS-a iz vlade, afera "crvene beretke", afera "spisak 362", afera Delimustafić, rušenje Maršićanina, afera Maršićanin na Zlatiboru - ostatak sveta je dobio sa vidnom razlikom, takođe.
       Druga četvrtina meča za javnost počela je u petak (15. mart) kada je obelodanjeno da su potpredsednika Vlade Srbije Momčila Perišića i američkog diplomatu Džona Dejvida Nejbora (po izvoru NIN-a, odmah pokazao i diplomatski pasoš i legitimaciju CIA) uhapsili pripadnici Vojne obaveštajne službe u motelu "Šarić" na 12-om kilometru Ibarske magistrale od Beograda u pravcu Gornjeg Milanovca. Vest je objavljena kada je predsednik Jugoslavije Vojislav Koštunica već doputovao u Barselonu da ozvaniči smrt SRJ i rađanje nove države Srbije i Crne Gore, iako je hapšenje bilo završeno u četvrtak (14. mart) oko 20 časova. (Samo vlasnik "Šarića" zna zašto nije okrenuo telefon 92 da policiji prijavi da su neki nepoznati ljudi kidnapovali potpredsednika vlade Srbije!?) Po izvorima NIN-a potpukovnik Miodrag Sekulić i Vladimir Vlajković, preduzimač iz Obrenovca - kako tvrdi Uprava bezbednosti VJ takođe sastavni delovi najveće špijunske afere u istoriji i nekoliko Jugoslavija i nastajuće Srbije i Crne Gore - uhapšeni su 24 časa ranije.
      
       Film
       Samo hapšenje bilo je završni čin kako KOS kaže četvoromesečnog praćenja Momčila Perišića, ali se čini da je ono trajalo i nešto duže, jer neki od onih koji su bili kod Koštunice na premijeri specijalnog filma (režija general Aleksandar Tomić, glavne uloge M. Perišić i Dž.D. Nejbor, producent Uprava bezbednosti VJ) misle da su videli snimke susreta potpredsednika i diplomate iz oktobra 2001. godine. Na tim snimcima se vidi i kako Perišić dobija neke novčanice od Nejbora, potpisuje "papire", čuje se kako kaže "ovo je ..." (da ne odamo i mi neku tajnu ili "montažu")... Neki tvrde da ima i zajedničkih snimaka potpukovnika Sekulića, bivšeg generala Perišića i Nejbora. "Niti sam šta davao, niti sam šta uzimao", rekao je u sredu (20. mart) Momčilo Perišić novinarima koji su već čitali šta se sve nalazi na filmu koji se gledao u nedelju u Palati federacije (još jedno pogrešno ime).
       KOS uverava da ima snimljeno i hapšenje. Navodno, tajno je snimljeno kada Perišić nešto (kasete? diskete ? papire?) daje Nejboru dok ispijaju kajsijevaču u restoranu motela "Šarić". Onda kada neuniformisani ljudi upadaju u prostoriju i ne legitimišući se naređuju potpredsedniku vlade i američkom diplomati da rašire ruke i stave glavu na sto, jedan od bezbednjaka sve to snima kamerom, koju vide obojica uhapšenika.
       U zapisniku napravljenom nekoliko sati posle hapšenja stoji da je osim trenerke i patika Perišić imao i novčanicu od hiljadu dinara i dve novčanice od dve stotine dinara, ličnu kartu, legitimaciju člana vlade, beli telefonski imenik (mobilni telefoni članova vlade), još jedan telefonski imenik, a kasnije su tome pridodati i mobilni telefon i penkalo. U zapisniku iz Perišićevog kabineta u vladi je upisano koja je vojna dokumenta posedovao (ali nećemo o tome zbog tajne). Popis stvari nađenih kod Nejbora, naročito onih u njegovoj torbi, NIN nije video, ali on je i nevažan, jer neće moći da bude korišćen na sudu kao bilo kakav dokaz iz jednostavnog razloga što po Bečkoj konvenciji stvari diplomate ne mogu da budu uhapšene baš kao što ne može ni on, i što su neko vreme Amerikanac i njegova torba bili razdvojeni.
      
       Brant
       U normalnoj državi kada bi neko (operativac jedne od tajnih službi) primetio česte kontakte visokog državnog funkcionera, obavestio bi pretpostavljenog, ovaj, resornog ministra koji bi zatražio od suda da mu odobri mere praćenja i o prikupljenim činjenicama bi uredno izveštavao politički vrh (vladu, predsednika države). (Kod nas Vrhovni sud Srbije odobrava prisluškivanje DB-u, a KOS-u načelnik Generalštaba.) Tako je u Zapadnoj Nemačkoj neka od tajnih službi primetila da Ginter Gijom, šef kabineta kancelara (premijera) Vilija Branta, saopštava državne tajne istočnonemačkoj tajnoj službi "Stazi". Služba nije smatrala da treba takav podatak da krije od kancelara. Ovaj je, međutim, bio neverni Toma, rekao je da je to jednostavno nemoguće, Ginter je svakako čestit čovek i patriota i ... i ...ispalo je da se kancelar Brant prevario. Zato se izvinio zapadnim Nemcima, podneo ostavku, njegova vlada je, razume se - pala, raspisani su izbori. Ali, Branta su obavestili, a šef "Stazija" Markus Miša Volf u memorima je priznao da je bila veća šteta od pada Branta nego korist od Gijomovih podataka.
       Naravno, u državi u kojoj nije jasno da li država nastaje ili nestaje, u zemlji u kojoj se svi bave politikom pošto političari neprestano odlučuju o životu i smrti svojih podanika, sumnja na špijunažu, prerasla je u političko pitanje broj jedan od kojeg zavisi sudbina vlade, a neki misle time i sudbina reformi i zemlje (koje) i države (koje).
       U priči o uhođenju Perišića ponešto nije urađeno kao u normalnoj državi. Operativci KOS-a shvatili su da iz Generalštaba cure podaci, činjenica koja i u državi koja nastaje-nestaje mora da izazove najviši stepen uzbune. O toj činjenici je obavešten predsednik Jugoslavije Vojislav Koštunica, ali nisu ni Vrhovni savet odbrane, ni Vlada Jugoslavije, ni ministar odbrane. Što ovaj poslednji nije obavešten treba zahvaliti uvek budnoj vojsci. Kada je Jugoslavijom trebalo da zavladaju dvojica (nepouzdanih) civila Dobrica Ćosić i Milan Panić, general Života Panić je jednim potezom stavio pod ingerenciju načelnika Generalštaba Upravu bezbednosti koja je dotad bila pod kontrolom ministra vojnog. Ličilo je da i ministar vojni takođe treba da bude civil, na užas uniformi, što se pokazalo kao tačno pošto je premijer Milan Panić uzeo za sebe i taj resor.
      
       NN lice
       Koštunica je na konferenciji za novinare u ponedeljak (18. mart) hteo da uveri prisutne da osim "frapantne činjenice da podaci cure iz Generalštaba" gotovo ništa više nije znao o celom slučaju.(Naravno da je teško poverovati da ga niko nije obavestio o hapšenju dok je još bio u Beogradu, ako je već moguće ne sumnjati u tvrdnju Koštunice da zbog tehnike u Barseloni nije dobijao izveštaje o slučaju Perišić.) Sa stanovišta legaliste to je sasvim u redu, jer o celoj špijunskoj aferi njega je morao da obaveštava načelnik Generalštaba Nebojša Pavković, a nikako ne načelnik KOS-a Aleksandar Tomić ili Rade Bulatović, predsednikov savetnik za bezbednost. Ali, pošto je general Pavković pred onolikim svedocima tvrdio da pojma nema o celom slučaju, on predsednika i nije mogao da obaveštava. Pavković je to "pojma nemam" rekao na sastanku članovima Vlade Srbije i saveznom premijeru Pešiću. Tada je - tvrdi izvor NIN-a, Pavković pozvao podređenog mu Aleksandra Tomića da odmah dođe tu i tu preko spikerfona - e da bi svi oko njega čuli kako šef KOS-a to naređenje odbija, što je sasvim dovoljan razlog za izbacivanje iz vojske i što bi po službenoj dužnosti trebalo da urade Pavković i Vrhovni savet odbrane.
       Ali teško da je Pavković bio neobavešten. On je, priznao je to i saopštenjem Informativne službe Generalštaba, dao nalog za primenu mera ( praćenje, snimanje, slušanje telefona...) potpukovnika Milorada Sekulića, informatičara, zaduženog za kompjutersku prezentaciju i arhiviranje snimaka sednica Generalštaba, koji se pod merama našao i 2000. godine, ali tada nije dokazano da je on provaljivao podatke. Sekulić je, tvrdi KOS, dostavljao Perišiću dokumenta koja se smatraju vojnom tajnom. Dakle, Perišićev potpis u slučaju praćenja Sekulića postoji, a tada mu je moralo biti rečeno i zašto valja pratiti Sekulića.
       Morao je general Aleksandar Tomić da objasni Pavkoviću i zašto treba da potpiše još jedan nalog za sprovođenje operativnih mera. To je onaj nalog, sa kojim inače i počinje film koji je Koštunica premijerno prikazao ostatku DOS-a (nedelja 17. mart, sastanak počeo u 21 čas, zakazan istog dana oko 16 časova). Tomić je morao da kaže Pavkoviću da je to nalog za praćenje Perišića. Ako mu nije rekao, kriv je i zbog toga, takođe, treba da bude kažnjen.
       Na tom nalogu s početka filma piše da je protiv NN lica. (Film su lideri DOS-a plus Koštunica plus Dragan Maršićanin, kako saopštava Demokratska stranka, nezakonito gledali). Zašto nije napisano - protiv Momčila Perišića, jer se odnosi na njega? Pa kada u mrežu koju KOS plete oko vojnog lica uleti i neki civil (ali i diplomata) o tome se obaveštava Resor državne bezbednosti Ministarstva policije Republike Srbije! To je sasvim uredno, navodeći članove zakona i inih propisa, na onom sastanku govorio i Andreja Savić, šef gorenavedenog Resora, u narodu poznatijeg kao Služba ili de-be ili tajna policija. Upitan na nedeljnom sastanku zašto nije obavestio de-be, Tomić je kazao kako je sve to ipak u nadležnosti vojske, i da je on sledio biće krivičnog dela, a ne ljude.
      
       Spektakl
       General Tomić je znao da će ako stvar sazna Savić, onda o njoj biti obavešten i ministar policije Srbije Dušan Mihajlović, a tako i premijer Đinđić. Uveren da u mreži već ima velike ribe, Aleksandar Tomić koji je postao apsolutni pobednik u ovoj obaveštajnoj igri (misli se na bar četiri meseca neprimećenog praćenja i snimanja šefa CIA za Balkan i predsednika Odbora za bezbednost Skupštine Jugoslavije i činjenicu da Đinđić i američki ambasador Vilijem Montgomeri petnaest sati posle hapšenja ništa o tome nisu znali) želeo je da uhvati u nju i krupnije ribe. Zbog te želje nije poštovao propise, nije poštovao hijerarhiju odlučivanja. Tomić je, uostalom, napredovao u vojsci koja je učena da svaki kontakt sa strancima proglasi špijunskom vezom, zbog čega je i bivši ministar informisanja SRJ Goran Matić sve, pa i novinara NIN-a optužio da su agenti CIA.
       (Uostalom, nije mu prvi put. Kada je poslat u "ratnu školu" da bi dobio čin generala, Tomić je jednostavno napustio posle mesec-dva. Ipak, njegov saborac sa Kosmeta Nebojša Pavković uspeo je da izdejstvuje Tomićevo postavljenje na mesto zamenika načelnika Uprave bezbednosti. I kada drugi put Tomić bude napustio Školu nacionalne odbrane Pavković će mu omogućiti da dobije čin generala iako za to nije imao formalne uslove. Međutim, kada je u leto 2001. godine Pavković osetio da Tomić u okruženju predsednika Koštunice uživa više naklonosti od njega, šalje svog miljenika u Ministarstvo odbrane. S tim se predsednik Jugoslavije složio, ali nije Tomić, odbivši postavljenje. Bio je u pravu, jer je uskoro postao šef KOS-a. )
       Da je hteo veći spektakl, a ne samo privođenje pravdi ljudi koji su, navodno, odavali vojnu tajnu, Tomić je pokazao i završnom akcijom hapšenja. Tomić je morao da zna, ili je morao da zna neko ko mu je asistirao u celoj akciji i ko je odobrio hapšenje u motelu "Šarić", da ne sme da hapsi diplomatu i da pleni njegovu torbu, kofer, šta god da ima i da oni ne mogu da budu dokaz na sudu. To je Bečka konvencija. Važi i za naše diplomate u belom svetu. Da je ovo normalna država i ako je bilo dovoljno operativnih podataka koji terete američkog diplomatu i Perišića, Pavković je trebalo da obavesti Koštunicu, on - Svilanovića, a ministar spoljnih poslova bi onda američkom ambasadoru saopštio da Nejboru ne prija klima u Jugoslaviji, i ovaj bi otišao iz zemlje. Onda bi KOS trebalo da podastre dovoljno dokaza tužilaštvu koje bi odlučilo da li će da povede postupak, pre svega za odavanje vojne tajne.
       Tomić je bio u vojsci kada je u Jugoslaviji onoliko bio gledan film o Špegelju, koji je govorio kako treba sa Srbima (tu bomba, tu nož), kako Hrvatska mora da se naoruža...Tomić i ostali promoteri afere Perišić mogli su tada da nauče da film i magnetofonska traka nisu dokaz za sud, morali su da znaju da se delo špijunaže onoliko teško dokazuje: dvojica uhvaćeni u trenutku kada jedan drugom nešto daje, pa sačinjen zapisnik, šta su to ovi razmenjivali, potpisan od svedoka koji su se našli pri ruci.
       Zašto je onda završni udarac u akciji petomesečnog ( tvrdnja Zorana Đinđića) praćenja Nejbora i Perišića izveden onako kako je izveden?
       Njeni izvođači su, verovatno računali na pregršt pozitivnih efekata. Prvo, akcija hapšenja može da izazove povećanje popularnosti onih koji stoje iza nje, a kao takvi su se deklarisali predsednik Koštunica i njegov DSS. Ni Koštunica, ni Maršićanin nisu pre završenog suđenja sumnjali da je Perišić kriv i iz DSS-a je predlagano da se film Aleksandra Tomića prikaže na televiziji na zadovoljstvo naroda. Jasno je da se računa na efekat "balkanskog špijuna", kao što se tokom predizborne kampanje računalo da će i verovanje naroda u vidovitost Tarabića biti od koristi.
       Drugo, hapšenje potpredsednika vlade, izazvaće strahovit udar na nju od kojeg ona jednostavno može da padne u prašinu, naročito ako bude rešila da po svaku cenu brani svog člana.
       Treće, od uhapšenog diplomate moglo se nešto korisno saznati. Zato je on i hapšen na neobičan način. Ljudi koji su to radili nisu bili u uniformama, nisu pokazali svoje legitimacije, stavili su mu u kolima (ne u motelu) kesu na glavu. (Izvor NIN-a tvrdi da je Nejbor pokazao i diplomatski pasoš i legitimaciju CIA). Zbog takvog načina hapšenja, izgleda da je bio važniji sadržaj torbe Nejbora, od valjanog dokumentovanja primopredaje dokumenata.
      
       Arogancija
       Četvrto, sve i da Vlada Srbije preživi dosad najžešći udar, politički gledano, najvažniji deo posla je obavljen, jer će se svi njeni oponenti i te kako rado sećati, naročito u predizbornoj kampanji, kako je bivši general često bio u društvu bivšeg šefa CIA za Balkan.
       Peto, širenje raspoloženja u narodu ("Dole DOS, živeo KOS") da u vladi sede izdajnici i sluge stranaca, svakako će joj vezati ruke da uradi ono što mora, da nekoga sa haške liste pošalje u Ševeningen do 31. marta. General Tomić je možda odložio hapšenje svojih drugova po uniformi ili nekog od saradnika Slobodana Miloševića, ali ih nije odložio.
       Nije se računalo, prvo, da će krenuti lavina zahteva za uspostavljanje civilne kontrole nad KOS-om, ali i za smenu njegovog šefa Tomića.
       Ali, najmanje se, izgleda, računalo na negativan efekat iz inostranstva u trenutku kada se, eto, pokazala onolika kooperativnost u projektovanju nove države Srbije i Crne Gore. Maršićanin koji zna da je Perišić kriv, požurio je i da saopšti da su Amerikanci prihvatili izvinjenje za nekorektno ponašanje prema njihovom diplomati i da, dakle, ono neće imati nikakvih negativnih posledica na odnose, ipak, samo Srbije sa Amerikom. Ako je zvanična Amerika rekla da je izvinjenjem Gorana Svilanovića za nju slučaj okončan, treba se podsetiti da nam je ona i te kako mnogo zlopamtila, a zlopamti i dalje. Uostalom, predsednik Koštunica govori o tom odnosu koji nije fer, s obzirom na sve ono šta je dosovska vlast uradila.
       A treba zaviriti i u američke novine. "Vašington post" piše: "Ovaj događaj umnogome bi trebalo da olakša odluku američke administracije o tome da li je Jugoslavija (čitaj Srbija) ispunila uslove za nastavak američke finansijske pomoći. Vrlo jednostavno, ona to nije učinila."
       Možda ovo deluje arogantno, kao što je delovala i izjava ambasadora Montgomerija da je hapšenje Nejbora napad na Ameriku. Ali, arogantno je bilo i hapšenje i petnaestočasovno zadržavanje u zatvoru Džona Daglasa Nejbora, jer je i Tomić znao da je on i šef CIA za Balkan.
       Izgleda da nismo dovoljno učili od Slobodana Miloševića. Arogancija se nekima isplati, neke - užasno skupo košta.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ
      
      
De-Be - slep i gluv

Izvor NIN-a tvrdi da je Resor državne bezbednosti češće kontakte Nejbora i Perišića registrovao u martu 2001. Ipak, bez obzira o čemu su Perišić i Nejbor razgovarali, ako su njihovi susreti bili redovni, de-be je morao o tome da se obavesti i da izvesti ministra Mihajlovića i premijera Đinđića iz prostog razloga što je kontraobaveštajna zaštita članova Vlade Srbije njegova osnovna delatnost.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu