NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Život kao iz romana

Džon le Kare, majstor špijunskih priča, u svom novom romanu zauzima kritički stav prema politici Zapada. “Posle pada Berlinskog zida izgubili smo istorijsku šansu da od sveta napravimo bolje mesto”, smatra on, a otkriva da je u mladosti i sam radio kao britanski špijun

      Možda zvuči banalno, ali životna priča Džona le Karea, kralja špijunskih priča, stvarno liči na roman. On ne samo da je o špijunima umeo da priča kao niko drugi, nego je taj svet poznavao i iznutra, zato što je godinama bio agent u službi Britanskog kraljevstva. Tu tajnu otkrio je tek 1999. jednom novinaru Bi-Bi-Sija: prvi put je bio angažovan kao momčić od 17 godina u Bernu, zatim na Univerzitetu u Oksfordu i konačno sa punim radnim vremenom od 1958. do 1963. na relaciji Bon - Hamburg. Na osnovu ličnih iskustava iz perioda hladnog rata napisao je roman koji mu je doneo međunarodnu slavu. “Špijun koji je došao iz hladnoće” na velikom ekranu oličen je u nezaboravnom Ričardu Bartonu.
       Le Kare, koji se stvarno zove Dejvid Kornvel, danas je sedamdesetogodišnjak živahnog i radoznalog ponašanja. On i o svom životu ume da priča u stilu velikog naratora. Ovako:
       “Rođen sam u Dorsetšajru 19. oktobra 1931. Moj deda bio je tipičan engleski džentlmen, kao i moj stric. Nažalost, moj otac je čitav život priređivao neprijatnosti, dopadao zatvora, te je moja majka otišla od kuće kada sam imao samo pet godina. O tome u našoj porodici nije smelo da se razgovara. Možda sam baš zato uvek bio introvertan, a ocu sam oprostio tek nedavno, posle njegove smrti.”
      
       Vaša mladost strogo je vezana za učenje i obrazovanje, čak i u inostranstvu.
       - Bio mi je potreban neki čvrst oslonac, sigurnost. Zbog toga sam se upisao na Univerzitet u Bernu: dopadala mi se nemačka filozofija, činila mi se preciznom i mogla da mi objasni pojave u svetu. Nije mi bilo lako da se uklopim sa drugim studentima, tako da sam zbog nostalgije počeo da idem u crkvu u blizini britanske ambasade. Tamo me je primetio jedan oficir tajne službe i počeo da mi daje sitne zadatke. Zaboga, postao sam špijun! A zapravo, bili su to beznačajni poslovi: kontrolisao sam ko ulazi i izlazi kroz jednu kapiju. Ipak, bilo je to više nego dovoljno da se osetim kao muška varijanta Mate Hari.
      
       Da li je zabavno i zanimljivo biti špijun?
       - Sve to ima dosta prednosti. Dobiješ novac, mnogo novca, koliko god hoćeš. A možeš da počiniš zločin i da ne budeš kažnjen.
      
       Kao čuvena “dozvola za ubijanje” agenta 007?
       - Ne baš dozvola za ubijanje, jer nju imaju malobrojni, ali ima mnogo toga što smeš da radiš. Živiš u lepim kućama i možeš da lažeš: to je deo zanata i uđe ti pod kožu.
      
       Kakav je bio Berlin krajem pedesetih godina?
       - Bio je to jedan neverovatan grad, privilegovano mesto gde ste mogli da pojmite svet, grad u kojem se svašta događalo. Hladni rat je bio stvarni rat. Bio sam tamo kada se podizao zid.
      
       A tih godina je rođen i roman koji vas je proslavio...
       - Morao sam nekako da ispričam ono što se oko mene događalo. Nažalost ili na sreću, objavljivanje ovog romana označilo je i kraj mog posla. Moja fotografija pojavila se u novinama širom sveta, te nisam mogao dalje da radim kao špijun: u tom poslu osnovna stvar je anonimnost. Tako sam postao pravi pisac.
      
       I tako su se pojavili mnogi drugi romani.
       - Špijunaža mi je poslužila kao metafora za čitavo ljudsko bitisanje. Za špijune je najvažnije u koga mogu da se pouzdaju a u koga ne: zar nije tako i u životu? Zanimljivo je razmišljati o lažima i granicama dopuštenog. Izmislio sam lik Smajlija, tajnog agenta sumnjive ali blistave karijere. On je postao moja savest, kroz njega sam postavljao sopstvena moralna pitanja.
      
       Kako gledate na stvari posle mnogo godina od hladnog rata?
       - Ja nisam mnogo promenio svoje mišljenje. Još tada mi je smetala ta glupava situacija i uzaludne ljudske žrtve. Kakva ludost! Ali, mislilo se da je rat tu, da je Rusija imperija zla. Niko nije mogao da razmišlja o tome šta bi moglo ili ne da se dogodi.
      
       A onda je 1989. zid srušen...
       - A Zapad izgubio istorijsku šansu: mogli smo sve da obnovimo, da počnemo od početka, jer se takve prilike retko ukazuju. Međutim, Zapad je sve iskoristio da se još više obogati i postane još moćniji, ostavljajući za sobom ostatak sveta. Nije se napravio nikakav “Maršalov plan” za zemlje bivšeg sovjetskog bloka. Jaz između bogatih i siromašnih se produbio u beskraj, a sredstva za masovnu komunikaciju su to svima i pokazala: naše bogatstvo postalo je još vidljivije celom svetu zahvaljujući televiziji, izazivajući narastanje besa onih koji nemaju ništa i umiru od gladi, prema onima koji imaju previše. Meni su neki aspekti kapitalizma odvratni. Ugroženi su se pobunili i mi sada plaćamo zbog svoje pohlepe. Ko god ima veliku moć, a Zapad je ima, neizbežno izaziva veliku mržnju.
      
       Da li ste ikad pomislili da je posle pada Berlinskog zida besmisleno pisati špijunske romane?
       - Tako su mnogi mislili, ali to nije tačno. Na primer, da li znate da CIA nikad ranije nije imala tako bogate fondove kao sad?
      
       Ipak, događaji od 11. septembra pokazuju da nešto ipak nije bilo kako treba...
       - Možda nismo bili u stanju da vidimo bes i mržnju oko sebe. Kule bliznakinje su i simbol naše nemarnosti. Tajne službe ne delaju odvojeno, one rade ono što političari narede, a Zapad je bio suviše zauzet bogaćenjem da bi video šta se tamo daleko događa. Taj atentat je posledica perioda od deset godina koje su usledile posle pada zida, godina izolovanosti i indiferentnosti prema spoljnjem svetu. A terorizam je težak, podmukao neprijatelj,. Ti se infiltriraš u pet grupa, a ima ih još 20 o kojima ništa ne znaš. Pri tom treba da budeš spreman da zadaš svojim ljudima zadatak da izvrše kriminalna dela. Mislim da ne postoji drugi način za borbu protiv terorizma osim infiltriranja. A i oni će, pre ili kasnije, morati da vrše atentate da bi zadobili poverenje svojih šefova. Da li bi jedan državnik kao što je Toni Bler mogao da prihvati da neki njegov čovek učestvuje u nekom atentatu?
      
       U svom poslednjem romanu “Uporni baštovan” vi upravo razmišljate o teškoćama koje su zadesile Zapad...
       - “Baštovan” je engleski diplomata, oženjen ženom koja se bavi humanitarnim radom.. Tokom jedne dobrotvorne misije nju ubijaju, a on pokušava da shvati zašto se to dogodilo. Sve to dešava se u atmosferi bivših kolonija, od Kenije do drugih supsaharskih afričkih država.
      
       Vaša knjiga posebno je stroga prema multinacionalnim farmaceutskim kućama.
       - Mnoštvo lekova isprobava se na ljudskim “zamorcima”, baš u Africi. Mnogi ljudi su umrli. Na optuženičkoj klupi je, dakle, farmaceutska industrija, od koje, budući da se bavi zdravljem, očekujemo moralnije ponašanje.
      
       Da li su sva ta otkrića i razmišljanja uticala i na vas?
       - Zaboravio sam kako se laže. Ceo moj život bio je satkan od laži, počevši od nestanka moje majke: nikad mi nisu ispričali istinu, to jest da je ona otišla sa drugim čovekom. Ni sa svojim ocem nikad nisam imao dobar odnos. Sada se, međutim, sve promenilo.
      
       Niste više propagator Zapada.
       - Dobro sam znao da sam branio nesavršen svet, to su znali i moji heroji, to je znao i Smajli. Nikad nisam bio zagovornik nekakvog otužnog patriotizma: Smajli i ja sa njim nosili smo na plećima težinu Zapada, sa svim njegovim greškama.
      
       Šta bi danas Smajli preduzeo?
       - Nas dvojica više ne razgovaramo: ne dopada mi se njegova mračna prošlost. Nikad se nije razotkrio a njegov sentimentalni život bio je prava katastrofa!
      
       Da li će vaši romani biti drugačiji posle 11. septembra?
       - Bio bih loš čovek kada ta tragedija ne bi na mene uticala. Svaki dobar pisac treba da bude lakmus papir svog vremena, da upijemo i obradimo takav šok. Mnoge ideje koje sam imao za pisanje, postale su malo važne. Danas je vreme za mene dragoceno i svaka knjiga koju napišem je poklon životu.
      
       Kako biste danas sebe opisali?
       - Nestrpljiviji sam: ima onih koji vremenom postaju konzervativniji, smireniji. Sa mnom se dogodilo suprotno, pogotovo u ovom poslednjem periodu. Orvel je pisao: “Kazati istinu u trenucima krize herojski je čin.” Slažem se sa njim. To je danas moj zadatak.
      
       (“Gioia”, Italija)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu