NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Strah od srpskih tajkuna

Postoji opasnost da sadašnji način privatizacije malih preduzeća omogući da neki ljudi koji su se obogatili na mutan način postanu šefovi malih gradova u Srbiji. To nije tranzicija kakvu želimo

      Zastoj u saradnji sa Haškim tribunalom i pasivne američke sankcije prema Jugoslaviji doveli su u pitanje trogodišnji stend baj aranžman sa MMF-om. Predsednik SRJ Vojislav Koštunica najavio je nove savezne izbore, predsednički u Srbiji već slede, a potpredsednik savezne vlade i mogući kandidat za predsednika Srbije Miroljub Labus nagovestio je da bi u skoroj budućnosti mogli biti održani izbori na svim nivoima, što bi iz sedla izbacilo i sadašnju srpsku vladu koja u ovom trenutku i dalje ima, doduše promenljivo ubedljivu, parlamentarnu većinu.
       Da li su političari suviše zabavljeni politikom, da li je u ovoj opštoj pometnji na javnoj sceni moguće razaznati kurs reformi, i da li iko vodi računa o interesu običnog građanina, to su očito pitanja koje nameće javno mnjenje koje u anketama različitih istraživača signalizira da je sve nezadovoljnije Demokratskom opozicijom Srbije i svojim ličnim standardom.
       "Ja sam uglavnom optimista, jer mislim da smo najgore prošli, da nema povratka na vreme Miloševića i da smo negde krenuli", kaže za NIN Branko Milanović, ekspert Svetske banke za socijalna pitanja i član nevladine organizacije G 17 plus.
       Ako pretpostavimo da će se problem sa Hagom ubrzo rešiti i da će Jugoslavija potpisati sporazum sa MMF-om, ipak se čini da je već sada ova godina za reforme na neki način izgubljena, jer je teško zamislivo da će one biti sprovođene u vremenu u kome predstoji predizborna kampanja i izbori do kraja godine.
       - Izbori mogu samo loše da utiču na ekonomiju, i jedino pitanje je koliko će to biti loše. Što budu kasnije održani, to je sa stanovišta reformi bolje jer će se stvoriti prostor za usvajanje makar nekih zakona koji se tiču uvođenja konvertibilnosti dinara i drugih koje je predložila Narodna banka Jugoslavije. Izbori na saveznom nivou neće imati nikakav efekat na reforme, dok bi republički izbori mogli imati ozbiljne efekte na ekonomiju. Mi u ovom trenutku ne znamo ni kakvih će izbora biti, ni kakve su političke kombinacije moguće, ali ako pretpostavimo da će dva meseca biti potrošeno na predizbornu kampanju i da će se verovatno još jedan mesec pre toga iskoristiti na stvaranje političkih gužvi, to je već tri izgubljena meseca plus još tri meseca da se sastavi vlada.
      
       Sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su ljudi nezadovoljni svojim standardom. U zemljama u tranziciji taj faktor bio je presudan na izborima. U Mađarskoj i Poljskoj vlade su bile odlučne u sprovođenju reformi, dok bugarsko i rumunsko javno mnjenje luta između ekstrema. Šta bi po, vašem mišljenju, bio realističan scenario za Jugoslaviju?
       - U Poljskoj, Mađarskoj i Litvaniji je posle prvog talasa tranzicije i liberalizacije došlo do povratka bivših komunista koji su postali socijaldemokrati i nastavili, i možda čak i poboljšali kvalitet reformi. Bugarska i dalje luta iako na čelu ima tehnokratsku vladu, jer ima veoma čudan konglomerat partija na vlasti. Kod nas socijalisti očito neće da postanu socijaldemokrati što je loše za njih i kao takvi oni nemaju neke šanse na izborima. To je u neku ruku za nas dobro jer koja god partija da pobedi, bilo DSS, DS, ili ako se angažuje, G 17, mislim da demokratski i reformski kurs opstaju.
      
       Čini se, međutim, da ljudi sve manje vide u čemu se sastoji boljitak, uprkos tome što je evidentno da je inflacija niska, da je tokom zime bilo i struje i grejanja, da nema više redova za mleko i ulje.
       - Stanje je neuporedivo bolje nego pre dve godine. Međutim, mislim da tom nezadovoljstvu znatno doprinose ta neprestana koškanja u DOS-u i još uvek velika opsednutost politikom. To možete da vidite po grafitima na ulici. U Mađarskoj, na primer, toga uopšte više nema.
      
       Zašto vas brine privatizacija?
       - Zato što to direktno pogađa čoveka, i zato što je nejasno šta će se desiti sa njegovim preduzećem, da li će ostati bez posla. Ljudi žive u neizvesnosti, a to je teško podneti. Pre deset godina bio sam zastupnik brze privatizacije, ali jedno od iskustava tranzicije je da brzina privatizacije nije opredeljujuća za uspeh reformi. Nekada je ta brzina, kao u Rusiji, smatrana lekom koji će onemogućiti povratak komunista na vlast. Takav strah više ne postoji ni u jednoj zemlji, pa ni kod nas. Postoji velika opasnost da privatizacija kod nas, pogotovu na nivou malih preduzeća od 50 ili sto radnika, dovede ne samo do toga da se neki obogate na sumnjiv način, nego i da postanu vladari života i rada u manjim gradovima. Ima gradova u Srbiji u kojima ima fabrika sa 400 do 500 zaposlenih koji izdržavaju 2 000 ljudi. Neko ko je, recimo, otkupio jednu takvu fabriku na mutan način, postaje maltene šef tog grada. I to je sa socijalne tačke gledišta loše. Mislim da ne možemo da se vratimo na situaciju Srbije iz 1930.-ih godina gde ste imali takav slučaj. Moja majka je živela u Ćupriji gde je jedan vlasnik tekstilne fabrike vladao gradom. To nije cilj tranzicije.
      
       Ali jedan od glavnih zahteva MMF-a vezanih za trogodišnji stend baj aranžman je ubrzavanje privatizacije i to pre svega aukcijske privatizacije?
       - Preterana su verovanja da su nama vezane ruke od strane MMF-a, jer ma koliko da MMF ima neka dogmatska ubeđenja, sve dok nama dobro ide na drugim planovima, a ide nam, na primer na monetarnom i na fiskalnom, sigurno je da oni neće lomiti koplja s našom vladom na polju privatizacije. Oni vole da insistiraju na tom svom paketu u kome je i privatizacija, ali mi nismo ni Kirgistan ni Gruzija, imamo znatno kompetentnije i kvalifikovanije ljude. Kao zemlja jasno smo se opredelili za privatizaciju, ali da li ćemo ove godine imati 50 ili 150 preduzeća koja će biti privatizovana mislim da možemo da odlučimo sami.
      
       Ali šta vas onda plaši kod privatizacije?
       - Veoma negativne socijalne posledice. Prvo, što će mnogo ljudi izgubiti posao; drugo, što će se stvoriti još veći jaz između bogatih i siromašnih i treće što će najveći dobitnici biti ne ljudi koji su se obogatili svojim radom i preduzetništvom, nego oni koji su do novca došli na mutne načine.
      
       Postoji uverenje da Zakon o privatizaciji onemogućava takve mutne radnje i da se upravo javnim tenderima sprečava korupcija i pojava nesolidnih partnera?
       - Kako se izigravaju tenderi, to znamo iz Rusije. U nekim slučajevima kandidati su doslovno prebili svoje konkurente, drugi su zvali porodice konkurenata i pretili im. Postoji sto načina da se izvede tako nešto i na kraju se pojavljuje samo jedan kandidat za kupovinu preduzeća, daje najnižu cenu i dobija. Tenderi su neophodni za velika preduzeća kao što je "Zastava" ili FAP. Ali mislim da među malim preduzećima u Srbiji postoji još dosta dobrih i da bi privatizacija mogla da ih upropasti, ako glavni cilj kupaca bude da rasture firmu, otpuste ljude i rasprodaju opremu.
       Sem toga, ne treba zaboraviti na samoupravljanje. Radnici su ti koji su nešto investirali, neki manje, a neki koji su radili 20 godina više, i oni se osećaju na neki način vlasnicima tih firmi. Ne možete njima sad reći, kao što je bilo u Rusiji u 19. veku, da će biti prodati vlastelinu sa svim dušama.
      
       Ali i kod preduzeća na tenderima i na aukcijama upravo se insistira na tome da novi vlasnik određeno vreme ne sme da otpušta radnike?
       - Pitanje je da li će novi vlasnici tu obavezu poštovati. Čak i u Istočnoj Nemačkoj gde je državna agencija "Trojhand" prodavala preduzeća zapadnonemačkim firmama pod uslovom da se obavežu da će ostaviti veliki broj radnika i da će investirati ugovorom određenu sumu novca, to se nije uvek poštovalo. Jer postavlja se pitanje, šta ako taj investitor ne ispuni svoje obaveze, da li onda država preuzima to preduzeće i sve radnike?
       Mislim da je veoma značajno ono što je ekonomista Džozef Štiglic govorio i u svetu i kod nas o iskustvu Rusije. Jedno je kada ste vi preduzetnik koji se bavi pivom i onda posedujete određeno znanje i kad preuzmete neku pivnicu vi zaista radite na tome da poboljšate njen rad. Ali ono što se desilo u Rusiji i što će se, bojim se, desiti i kod nas, jeste da ljudi koji su politički moćni odjednom vide da je nastao neki grabež i da svi nešto uzimaju. Takav čovek nije zainteresovan ni za automobilsku industriju, ni za tekstilnu kao takvu, već samo da dobije nešto. On nije zainteresovan da nauči nešto o toj proizvodnji, ne zna koliko to vredi na tržištu jer je ono nerazvijeno i njegov glavni motiv je da to što pre kešira i ode.
      
       Srpski ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović smatra, međutim, da je jedan od glavnih problema u privatizaciji malih preduzeća to što ovde preovlađuje "lov na veštice" zbog čega ljudi koji su bogati, ne žele da izađu iz senke i otvoreno se uključe u privatizaciju preduzeća.
       - Tačno je da ne možemo do beskraja preispitivati kako se neko obogatio. Moramo kao gotovu činjenicu prihvatiti da neko jednostavno ima pare. Ali je sada pitanje da li njima dozvoliti da povećaju svoj kapital tako što će postati vlasnici srpskih preduzeća po niskoj ceni. Ako bi neko meni garantovao da će oni otkupiti preduzeće po realnoj ceni i da će investirati, ja bih prihvatio da oni postanu još bogatiji nego što jesu, ali problem je da li ova privatizacija, onako kako je zamišljena, njima neće samo dopustiti da svoj kapital plasiraju već i da ga povećaju na način koji neće biti tržišan. Ako oni za sto jedinica kupe preduzeće koje vredi 300 jedinica, oni će, znači, povećati svoj kapital samo koristeći političke veze, bez ikakvih ulaganja.
      
       Ali kako sprečiti takvu vrstu ljudi da se pojavi na aukciji na kojoj su teorijski svi jednaki?
       - Mislim da bi u manjim preduzećima veći paket akcija trebalo dati radnicima. Pogledajte, uostalom, slovenačko i hrvatsko iskustvo. Pošli su od istih osnova samoupravljanja, socijalizma... Slovenija je išla sporo sa značajnim učešćem insajdera, dakle radnika. A u Hrvatskoj imate proces tajkunizacije, gde je nekoliko porodica uzelo ogromna bogatstva. Sada su neki od njih u zatvoru ali to je minorna pojava i očigledno je da je hrvatski primer mnogo gori.
      
       Da li to znači da proces nelegalnog bogaćenja u Srbiji nije prošao nego da bi tek mogli da se pojave srpski tajkuni?
       - Nije bitno da li bi preduzeća u privatizaciji otkupili samo ljudi koji su se obogatili u eri Miloševića, ili novi koji će zahvaljujući svojim političkim vezama, ili bilo kakvim drugim vezama, doći u tu poziciju. Nebitno je da li ćemo te ljude razvrstati na stare, srednje ili nove bogataše. Bitne su posledice: dalje stvaranje jaza između bogatih i siromašnih na pogrešan način.
      
       TANJA JAKOBI


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu