Malo je falilo pa da predsjednik Republike Srpske ne bude Srbin. Jedan od Petričevih amandmana u prvobitnoj verziji predviđao je, naime, da se na čelu entiteta po turnusu smenjuju predstavnici sva tri konstitutivna naroda, da pola vlade čine bošnjački i hrvatski ministri, da parlament bude sastavljen prema popisu iz '91. i sl.
       Na kraju nije ispalo baš tako, ali ni mnogo daleko od toga. Sasvim dovoljno da nacionalna javnost počne da oplakuje Srpsku. I kada su svi očekivali da će srpski vođi po tradiciji ili još jednom beskompromisno reći - ne, ili ponovo ćutke klepnuti ušima, a lijeva opozicija likovati što su najveći patrioti ispali izdajnici, te da će DOS u matici i u vezi sa ovim prekodrinskim pitanjem da se podijeli - sve se odigralo mimo očekivanja.
       Dvostruko iznenađenje! Svenacionalna politička elita nastupila je em složno, em diplomatski. Najprije su predsjednik, premijer i spiker parlamenta RS i od Koštunice i od Đinđića dobili javnu podršku da popuste, jer je Petrič prije njih boravio u Beogradu i ubijedio maticu kao potpisnika Dejtona da nije riječ o ukidanju entiteta. A potom se Ivaniću i Kaliniću na pregovorima u Sarajevu pridružio Dodik, koji se u nadmetanju sa Bošnjacima i Hrvatima pokazao veći Srbin nego prva dvojica koji su zvanično zaduženi za to.
       Nije to bilo međusobno utrkivanje u patriotizmu nego podjela uloga u timskoj igri, pri čemu su svi predlozi međunarodne zajednice načelno prihvatani uz jedno diplomatsko "ali", povodom svakog amandmana. "Svi su oni isti!", "Nema razlike između SDS-a, PDP-a i SNSD!", "I Dodik i Ivanić, jednako kao i Kalinić, izašli su ispod istog, zna se čijeg, šinjela!" - vrištali su sarajevski mediji. "U pitanju je samo konsenzus u vezi sa osnovnim nacionalnim pitanjima kakav već postoji među partijama u Federaciji, ništa ni više ni manje od toga" - uzvratio je Milorad Dodik i konačno postao pravi Srbenda za inovjerne komšije, ali i pravi Srbin i za birače u Podrinju i istočnoj Hercegovini.
       Nacija, toliko ushićena što su se i Vojo i Zoran i Mirko, i Dragan i Mladen i Mile konačno ponovo našli u istom stroju ("Podaj Bože da se Srbi slože!"), bila je spremna da proguta i da "Turčin" i "ustaša" budu potpredsjednici Srpske i da pola ministara ne budu Srbi, pa i više od toga.
       Uostalom, pravdala se vlast narodu, ustavne promjene su samo neizbježna konsekvenca presude Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na teritoriji cijele države koja je donesena još prije dvije godine. Sudije Srbi i Hrvati (2 plus 3) bili su protiv, ali su ih sudije Bošnjaci i stranci (2 plus 3) nadglasali (5:4). Bošnjački političari tvrde da je to moralo da se obavi još prije pet godina jer je u Dejtonskom sporazumu zapisana obaveza da se u roku od četiri mjeseca entitetski ustavi usklade sa državnim.
       I jedna i druga strana, međutim, nerado se prisjećaju da su inicijativu, u stvari, prije svih, i to još prije kraja rata, pokrenuli upravo Srbi, ali oni koji su se našli u Bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Bilo je to na sjednici Osnivačke skupštine građana srpske nacionalnosti, održanoj 27. marta 1994. godine u Sarajevu.
       Zašto to prećutkuju bošnjački političari?! Pa zato što su Vašingtonskim sporazumom o formiranju B-H federacije iz entitetskog ustava izbačeni i Srbi koji su tokom rata milom ili silom, ostali lojalni Izetbegovićevoj vlasti u Sarajevu, pa čak i aktivno participirali u njoj i davali joj kakav-takav legitimitet multietničnosti. No, čim je američko-njemačkim zauzimanjem prekinut rat između Bošnjaka i Hrvata, te su ponovo svezani barjaci polumjeseca i šahovnice, Izetbegović je zaboravio da se zalagao za građansku državu. I kada su svi lakovjerni očekivali da će "predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca" već prvog dana mira, bar u svome entitetu ili bar u kantonima sa bošnjačkom većinom, realizovati svoja "iskrena uvjerenja o zajedničkom i ravnopravnom suživotu tri konstitutivna naroda", on je iz Predsjedništva države izbacio Mirka Pejanovića i Tanju Ljujić-Mijatović, iz Parlamenta Miru Lazovića, iz vlade Nikolića, iz Generalštaba Jovu Divjaka, iz diplomatije Nikolu Kovača, iz Ustavnog suda Neđu Milićevića itd. Položaj srpske manjine u Federaciji nije se promijenio ni kada je pretprošle godine SDP smijenio na vlasti SDA. Jer, kada je Lagumdžija na čelu tri od trideset opština simbolično progurao Srbe, to je izazvalo podjele čak i u najužem rukovodstvu socijaldemokrata.
       Zašto to isto prećutkuju srpski političari?! Pa zato što su oni taj neveliki procenat sunarodnika još tokom rata otpisali kao "Alijine Srbe" koji su aktivno ili samo pasivno - ostajući na svojim ognjištima, bili na nacionalno neprijateljskoj strani. Mada su nerijetko zapravo bili ostavljeni kao taoci, koji su kao, recimo, u Sarajevu bili dvostruke žrtve i vanjskog (artiljerija sunarodnika s brda) i unutrašnjeg (kratke cijevi i kame sugrađana na čaršiji) terora, ovaj dio nacije je na Palama tretiran kao krivac. Ukoliko poratni zakon o otkupu stanova nisu iskoristili za preseljenje u svoj entitet, oni nisu bili predmet nikakve brige Republike Srpske. A ni matica Srbija nije za njih pokazivala interesovanje ni koliko za zagranične manjine u Mađarskoj, Rumuniji i sl. Izuzetak koji potvrđuje pravilo predstavljao je samo Dodikov SNSD, koji je formirao partijski ogranak u Federaciji.
       Zaboravljeni od svojih sunarodnika, prevareni od svojih sugrađana, Srbi koji su se našli na pogrešnom mjestu, započeli su borbu za konstitutivnost. Ali da bi mogli da postave svoje pitanje u jednom entitetu morali su i pitanje druga dva naroda u drugom entitetu. Tako su se ponovo objektivno našli na liniji interesa Sarajeva a protiv interesa Banjaluke. Uz rizik da im se prigovori da su sada "Zlatkovi Srbi" koji će, da bi obezbijedili vlastitu ravnopravnost, ugroziti opstanak Republike Srpske. Manje upućeni u finese bosanskih odnosa, upitaće nisu li ustavnim promjenama nacionalni interesi izbalansirani, jer ono što dobijaju Bošnjaci i Hrvati u jednom entitetu, dobiće i Srbi u drugom...
       Ipak nisu... Većine (relativne ili apsolutne) hoće građansku multietničku državu, a manjine (relativne ili apsolutne) hoće teritorijalno-etničke autonomije. Da je, kojim slučajem, Srba u BiH bilo 44 procenta, Karadžić bi se početkom devedesetih zalagao za jedinstvenu državu, a da je Muslimana bilo 33 procenta, Izetbegović bi tražio kantonizaciju i entitetizaciju. "Relativne manjine ne vjeruju u ustavne garancije ravnopravnosti ako nisu praćene teritorijalnom autonomijom, dok najveće nacionalne grupe strahuju da bi davanje kolektivnih prava i autonomija podstaklo dezintegraciju države i iredentizam." Ovaj pasus citiran iz Izvještaja Međunarodne komisije za Balkan (predsjednik Leo Tindemans) sažeto objašnjava zašto reciprocitet u međuentitetskim pravima i obavezama Bošnjacima odgovara, a Srbima, pa i Hrvatima, ne odgovara. Bez obzira što su Šarović i Kalinić uz Ivanića naučili političku lekciju da neugodne međunarodne inicijative ne treba ni odbijati ni prihvatati nego reći "odlično, ali...", a onda pred biračkom bazom ponavljati "to je ono pravo!"
       Cilj koji se želi postići amandmanima jeste da se podrži realizacija Aneksa 7. Dejtonskog sporazuma - kaže Petrič. No koliko god nije sporno da treba sve učiniti da se ljudi vrate na svoja ognjišta, teško da će se ovom inverzijom mnogo postići. Izlazi da su ljudi predstavljeni prije nego što su se vratili, umjesto obratno: da se prvo vrate pa onda... Istina, sigurno je da će se povratnici osjećati nešto sigurnije ako u entitetskim vlastima bude više njihovih sunarodnika, ali šta im vrijedi i to i da im se vrati krov nad glavom ako ih niko nigdje ne vraća na radno mjesto.
       Ne mogu da se hrane crijepom, a ko god je u izbjeglištvu (u drugom entitetu ili van granica BiH) uspio da opstane čitavu deceniju, po pravilu se snašao da nešto zarađuje i školuje djecu, a ona su odrasla u novoj sredini i odomaćila se. Zato se izbjeglice i vraćaju samo privremeno, odnosno formalno, da bi preuzele i prodale nekretnine, te kupile stan ili sagradile kuću u mjestu izbjeglištva koje je poslije deset godina postalo boravište. Izuzetak je starije stanovništvo koje ima kakvu-takvu penziju i seljaci koji se vraćaju na svoju zemlju od koje mogu da žive.
       Republika Srpska će biti 80 odsto jednonacionalna, a Federacija će otprilike isto toliko biti dvonacionalna, s tim što će se Hrvati, a samim tim i Bošnjaci, teritorijalno-etnički koncentrisati u svojim kantonima. To je onda jedna realnost koja je jača od OHR i OSCE, od EU i SAD, jer ni svi zajedno oni ne mogu natjerati ljude da se trajno vrate. Ako je popis stanovništva propušten 2001, sljedeći 2011. naprosto će morati da legalizuje tu novu realnost koja će postati osnov za nacionalnu strukturu vlasti u entitetima. To što se događalo u BiH četiri godine nakon '91. tragično je kao i ono što se događalo četiri godine nakon '41. ali ni sada, kao ni onda, nažalost, nije moguće ispraviti.
       Buduća BiH je prije moguća kao unija tri entiteta nego kao unitarna država bez entiteta, ali će zbog nedodirljivosti Dejtonskog sporazuma ostati dvoentitetska. Funkcionalni aspekt integracije Republike Srpske u BiH je nešto sasvim drugo. Protok robe, kapitala, informacija i ljudi između entiteta rapidno napreduje i nezavisno od amandmana. To je sasvim prirodno. Kao što je prirodno da se poslije iskustva i ovog i onog rata kada su najgore prošli oni koji su se našli u manjini na bilo kojoj strani, ljudi osjećaju sigurnije sa većinom svojih sunarodnika. Šefu SDS-a Draganu Kaliniću ne pada na pamet da se kao konstitutivan vrati u rodno Sarajevo. Ali to takođe neće učiniti ni novi šef SDA Sulejman Tihić. Sjediće i dalje u Sarajevu a ne na predratnoj adresi u Šamcu niti u Banjaluci, gdje radi kao potpredsjednik entitetskog parlamenta. I istovremeno će svoje sunarodnike pozivati da se vrate, pogotovo zato što će im on, blago njima, na jesen avanzovati i do potpredsjednika Republike Srpske.
       Naivno bi bilo pretpostaviti da u Vašingtonu i Briselu sve ovo ne znaju, ali Amerikanci žure dalje prema evroazijskom Istoku, a završne radove na Balkanu prepuštaju Evropljanima. Spontanu dezintegraciju BiH moraju da zaustave makar i čisto administrativnim sredstvima da bi kupili vrijeme dok se ne pokrene reintegracija jugoistočne Evrope, konkretnije ex-DžU prostora, još preciznije dok se ne stabilizuje hrvatsko-srpsko-crnogorsko okruženje bivše centralne socijalističke republike iliti "Jugoslavije u malom", hronično nestabilne koliko se pokazala i ona velika. Poslije, kada uđe u EU i Partnerstvo za mir sve će to ionako postati relativno. Potpredsjednici i ministri, oni koji donose najvažnije odluke, svakako neće stolovati ni u Sarajevu ni u Banjaluci, niti će ti koji odlučuju biti Bošnjaci, Srbi i Hrvati.