NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Metla bez drške

Nezaposlenih će u Srbiji biti još i više ako se ne oslobodimo starih navika i ne počnemo da se bavimo i onim poslovima kojih ima, a na koje se dosad gledalo s prezrenjem

      U diplomiranom ekonomisti Časlavu Gakoviću, zaposlenom u Gradskoj čistoći kao čistač ulica, ugledaće mnogi metaforu nove Srbije; metafora bi, optimistički posmatrano, trebalo da se sastoji u tome što se Časlav ne libi da se, i pored godina školovanja, dohvati metle kako bi zaradio za život pošto već ne može da pronađe posao u svojoj struci, premda, uhvati li se tranzicija puta koji ne priželjkujemo, ni pesimističnija tumačenja metaforičnosti Gakovićevog radnog mesta neće biti isključena. Tek, iskušenja će i izbora biti napretek.
       Ministarstvo za privredu i privatizaciju Srbije procenilo je, naime, da će samo u “velikim sistemima koji će biti restrukturisani” posao izgubiti 35 odsto radnika, odnosno, 59 500 ljudi, i to u narednih godinu-dve. A da bi vam se zavrtelo u glavi nije ovu brojku čak ni potrebno sabrati sa brojem onih koji su ovog trenutka u Srbiji bez stalnog posla - takvih je, prema podacima koje je u razgovoru za NIN iznela Željka Zelenović-Vuković, šef Odseka za posredovanje pri zapošljavanju republičkog Zavoda za tržište rada, odsek Novi Beograd, registrovano
       799 499 (uzgred, poređenja radi, 1992. godine bez posla bilo je 685 461 ljudi, dok je 31. decembra 2001. bilo dvadesetak hiljada nezaposlenih manje nego u martu ove godine). “To su oni koji su se opredelili da se evidentiraju, a naša je procena da je to i većina od ukupnog broja nezaposlenih”, kaže naša sagovornica, napominjući da samo u Beogradu ima
       124 424 ljudi bez posla. Od toga, što nije nezanimljivo za neku sociološku analizu, 68 odsto su žene. Što se pak obrazovne strukture tiče, nezaposlenih Beograđana sa završenim fakultetima je 9 621, nekvalifikovanih radnika (dakle, praktično bez ikakve škole) 25 432, polukvalifikovanih 5 875, dok ostatak mahom čine žrtve usmerenog obrazovanja, teh- ničari raznih profila, od ekonomskih do mašinskih i arhitektonskih.
       Izbor nove struke koji je napravio Časlav Gaković ne bi li se izborio sa sopstvenom nezaposlenošću, ipak, ne treba da bude svetao primer, smatra sociolog dr Stjepan Gredelj, navodeći da “deprofesionalizacija predstavlja veliki problem”, budući da je država uložila popriličan novac na školovanje tih ljudi koji se, iz nužde, sad zapošljavaju u profesijama za koje, praktično, nikakvo školovanje nije ni potrebno. “Glupo je, neracionalno, staviti dobrog centarfora na mesto beka”, slikovito će dr Gredelj. S druge strane, kazaće, pitanje je i “koliko su ti ljudi uopšte upotrebljivi za svoju struku posle višegodišnjeg čekanja na birou”.
      
       Gadljivost
      
       Ne postoji podatak o tome koliko se ljudi zaposli uz pomoć Zavoda (“Dosta se ljudi i sami snalaze,” kaže Željka Zelenović-Vuković), ali je, s druge strane, poznato da postoji veliki broj “deficitarnih” zanimanja, za koje je veoma teško pronaći zainteresovane - zavarivači, bravari, vodoinstalateri, šivači, pekari, mesari, profesori matematike, fizike, defektolozi... “Ima tu i veštačke deficitarnosti”, objašnjava NIN-ova sagovornica. “Jednostavno, umesto da se bave težim poslovima, odlučuju se za druge poslove kojima se ipak lakše dolazi do novca, rade na tezgama, na primer. Ukratko, ne odbijaju se poslovi zato što su degradirajući, nego zato što su teški i slabo plaćeni.”
       Opet, nije ova vrsta “gadljivosti” isključivo naš specijalitet - dr Gredelj navodi primer Austrije gde je, kako kaže, pranje leševa izuzetno dobro plaćen posao, no, i pored toga, “to rade skoro isključivo naši Romi, jer niko drugi neće”.
       U vrhu liste neželjenih poslova kod nas jesu i oni u Gradskoj čistoći, ali, svakako ne zbog toga što su loše plaćeni. “Uz prekovremeni rad, moja plata kao čistača ulica izađe do 37 000 dinara,” kaže Časlav Gaković - što svakako navodi na pomisao da, pored teških ali ne i preteških uslova za rad (šta onda reći za posao rudara?), nepoželjnost ovog posla ima i drugačijih uzroka.
       Časlav pak, dilemu nije imao: “Volim red i čistoću, volim ovaj grad; s druge strane, nikada nisam gledao na neke poslove kao da su ispod časti. Pa, valjda je ispod časti prljati ulice, a ne čistiti ih.”
       Međutim, već i kratak pogled na život i priključenija Časlava Gakovića govori da je reč o izuzetku. Rođen je u Beogradu 1950. godine, ovde je završio i osnovnu, srednju školu i Ekonomski fakultet. Upisao se i na poslediplomske studije, ali, nikada nije radio u svojoj struci - početkom osamdesetih dve godine je živeo u Njujorku i radio u fabrikama ulja i vode, zatim još godinu dana u Koblencu, u Nemačkoj, gde je u jednoj crkvi svirao orgulje (“Nastavio sam porodičnu tradiciju - po majčinoj liniji četiri generacije unazad svirale su orgulje,” kaže), posle čega se zaposlio na železnici, na prevozu ruda bakra i boksita u Rijeku. Živeo je tada u Beogradu, dok mu je radno mesto bilo u Vinkovcima sve dok nije počeo rat i raspad bivše nam države. “Ponuđeno mi je tada da pređem u Zagreb (Hrvatska se već bila otcepila), ali odbio sam, isključivo zbog nerešenog stambenog pitanja - imam stan od 100 kvadrata na Slaviji, i nije mi se išlo u Zagreb da budem podstanar”, priča Gaković. Umesto Zagreba, dakle, vratio se u Beograd, i, ostao bez posla. “Potucao sam se po biroima za zapošljavanje, javljao se na oglase, i u struci i van nje, ali sam se zaposlio tek negde ‘94. u PKB-u. Dobro se zarađivalo do NATO agresije, plate su nam tada spale na 1200-1300 dinara mesečno, i napustio sam firmu.”
       Zaposlio se kao kondukter u GSP-u, i, cepkajući karte, nailazi na prelomni momenat u dosadašnjoj karijeri - “Sretnem u autobusu druga iz PKB-a, on radi kao čistač u Gradskoj čistoći. Kaže, dobro zarađuje, ja ga pitam da li bi tamo primili i mene. Prvo mi je rekao da l’ si lud, zar ti sa fakultetom..., ali i da preduzeće traži ljude. Kazao mi je i da prećutim da sam završio fakultet. I, otišao sam, prošao testove, i, evo me... Preporučio bih svim nezaposlenima da počnu ovim da se bave.”
      
       Izbor
      
       Časlav je, ipak, samo izuzetak od pravila jer, neuporedivo je više onih koji dodatnim izvorima prihoda prilaze sa mnogo manje entuzijazma, čak i ako ti poslovi nisu onoliko udaljeni od njihovih pravih zanimanja. Arhitekta i slikar Mladen (46), tako, zarađuje “sa strane”, kako kaže, “štancujući ikone novim pravoslavcima”. “Muka mi je od tog posla jer osećam kako zloupotrebljavam i talenat i obrazovanje, ali šta mogu, mora da se živi od nečega”, govori. “Slikar-zanatlija” je, dodaće, postao 1993, kada je “za topli obrok dobio konzerve crnog imalina za cipele”.
       Ili, iz drugog ugla posmatrano, priča Danica (52), mesecima je bezuspešno pokušavala da pronađe ženu koja bi negovala njenu nepokretnu majku. “Davala sam i oglase, nudila penzionerkama iz zgrade 200 maraka mesečno za dva-tri sata posla dnevno, ali ništa. Važno da svi znaju da se žale kako nema para...”, priča Danica. Pomoć joj je, ipak, na kraju stigla, i to neočekivano, od Mlađana Dinkića i Narodne banke Jugoslavije - kao službenica “Beobanke” ostala je bez posla, i, vremena za negovanje nepokretne majke sada ima napretek. Loša strana priče je, naravno, što je ona sada u oglasima počela da čita rubriku u kojoj se nude poslovi.
       Materijalna iznudica Danicu će na kraju, sasvim je moguće, naterati da prihvati i posao o kome doskora nije ni sanjala a još manje priželjkivala, i, upravo je u tome problem: “Loše je za jedno društvo kada novac postane isključivi motiv u izboru posla. Kakav se to sistem vrednosti na taj način uspostavlja?”, pita dr Stjepan Gredelj, i navodi da je problem zapravo u sistemu “svaštarenja” na koji nas je naterala poslednja decenija minulog veka. (Uostalom, i Časlav Gaković kaže: “Sigurno da bih prihvatio ako bi mi neko ponudio posao u struci.”) Ta je decenija, nastavlja NIN-ov sagovornik, pokazala ipak i da nije glavni naš problem to što ljudi neće da rade, već što je ta energija pogrešno usmerena - zato se rešavanju problema nezaposlenosti i mora prići “sistemski” (“Odlična je ideja da se stimulišu mala i srednja preduzeća”, napominje Gredelj), ali, u tome je i problem; pored pameti, dobrih namera i ideja, potrebno je i mnogo novca, zbog čega dr Gredelj i kaže da “nije optimista”.
       Državni novac neophodan je i da bi se prinudno besposlenima pružila pomoć a imaju i još jednu mogućnost - prekvalifikaciju, moguće i na kursevima koje organizuje Zavod za tržište rada. Ovakvi kursevi, napominje Željka Zelenović-Vuković, umeli su da daju rezultate - posao vozača, recimo, nije više deficitaran kao što je bio, čak je i profesor jedne beogradske gimnazije u slobodno vreme počeo da vozi gradski autobus kod privatnika.
      
       Primer
      
       Ilustrativan je ovde i primer kragujevačke “Zastave”, u kojoj je od 29 952 radnika višak “postalo” njih 13 691; od tog broja, 2 794 odlučilo je da uzme otpremnine (200 maraka “po navršenoj godini radnog staža”), dok se najveći deo, njih 9 211, odlučilo da se evidentira kod novoosnovanog preduzeća “Zastava zapošljavanje i obrazovanje”, kroz koje bi trebalo da dođu do novog posla, pa i kroz planirane i isprojektovane programe prekvalifikacije, za voćare, pekare, varioce, informatičare, proizvodno inženjerstvo... Dok do novog posle ne dođu (ne dobiju ga, zapravo), ovi su se ljudi odlučili za sigurnu varijantu, da primaju svakog meseca 45 odsto “od zarade koju bi ostvarivali da se nalaze na ranijim radnim mestima” - možda se upravo na njih i odnosi opaska dr Stjepana Gredelja da je, zarad uspeha u tranziciji, potrebno prevazići “stari, samoupravljački mentalitet, u kome vlada logika: jednom sam se zaposlio, i tu ću biti do kraja radnog veka”.
       Ostaci ovih navika ogledaju se i u upravo minulom praznovanju Prvog maja, Uskrsa i ko zna čega još, zasluženom naravno, koje će državu (tvrdi ministar finansija Božidar Đelić) koštati čitavih 100 miliona dinara, odnosno, industrijska proizvodnja zbog praznovanja opala je za oko šest odsto. “Nemoguće je da sa ovakvim navikama brzo ostvarimo bolji život i sa 1 300 uskoro dostignemo društveni proizvod od 3 500 dolara po stanovniku, koliko smo nekada imali. Bolji život se ne obezbeđuje donacijama i poklonima, već jedino radom naših preduzeća i banaka”, prokomentarisao je Đelić.
       Uprkos ovakvim preporukama, dakle, naše se radništvo odlučilo da se za praznike odmori, najede i napije, pa se valjda i zbog toga prvomajski protest sveo na prigodnu proletnju šetnju nekoliko hiljada najnezadovoljnijih. Ulice zapadnih gradova, pokazali su agencijski izveštaji, bile su tog dana preplavljene radnicima i njihovim zahtevima. Da li su to naši radnici ipak i usred tranzicije (čiji je najbolji deo kada se završi) zadovoljniji od svojih kolega iz Evropske unije?
      
       NIKOLA VRZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu