NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Drugi lik Džingis-kana

U današnje vreme, kad mnogi nacionalizmi bujaju, većina naroda vidi svoju prošlost boljom nego što je bila. Za predsednika Mongolije Bagabandija Džingis-kan nije bio oličenje pošasti, varvarstva, srednjovekovnog mraka i ratničke svireposti, nego "zvezda mongolske nacije i ličnost milenijuma"

      Mongolija obeležava 840-godišnjicu rođenja Džingis-kana, ratnika, osvajača i vladara, čije su vojske u 13. veku pokorile Kinu i Rusiju i udarile temelje najvećoj svetskoj imperiji - od Vijetnama do Srednje Evrope. U centralnom parku u Ulan Batoru podiže se dvadeset metara visok spomenik Džingis-kanu usred velike betonske skulpture na kojoj je predstavljen njegov ratni tabor sa sedam šatora za sedam glavnih komandanata.
       Sve za koje je Džingis-kan oličenje pošasti, varvarstva, srednjovekovnog mraka i ratničke svireposti - a takvo uverenje o mongolskom osvajaču rasprostranjeno je u svetu - predsednik Mongolije Nacagin Bagabandi je iznenadio svojim viđenjem istorije Mongola. Izjavio je, pored ostalog, da je Džingis-kan bio i ostao "zvezda mongolske nacije i ličnost milenijuma".
       U današnje vreme, kad mnogi nacionalizmi bujaju, većina naroda vidi svoju prošlost boljom nego što je bila. Taj zanos je po pravilu romantičan, ali ponekad unosi izvesne korektive u istoriju koju su pisali drugi. Takav slučaj je, izgleda, sada sa Mongolima. Iako je zakasnela glorifikacija Džingis-kana drugima teško shvatljiva, ispostavlja se da je veliki osvajač imao i drugi lik i da nije bio tako crn kakvim su ga drugi predstavili. U prilog tome idu i knjige, istraživanja i studije stranih naučnika za poslednje dve decenije.
       Početkom osamdesetih godina pojavila su se, gotovo istovremeno, dela kineskog istoričara Gui Šusena i Nemca Paula Ratčevskog o Džingis-kanu. Prošle godine jedna grupa naučnika sa Univerziteta u Čikagu, koju je predvodio profesor Džon Vuds, otkrila je u mestu Batširet, udaljenom oko 300 kilometara severo
       istočno od Ulan Batora, skrivenu porodičnu grobnicu, za koju se veruje da pripada Džingis-kanu. Istraživači iz Mongolije dali su u međuvremenu nova tumačenja drevne mongolske knjige "Tajna istorija", za koju se zna da je napisana ubrzo posle Džingis-kanove smrti. Mongoli su ustanovili i da je Džingis-kan rođen 1162, a ne 1165. ili 1167. godine, kako se ranije mislilo.
       Kineski istoričar kaže da je Džingis-kan ujedinio (1206) preko sto mongolskih nomadskih plemena, koja su uglavnom živela od stočarstva i pljačke. Zato Mongoli svog ujedinitelja s razlogom smatraju tvorcem nacije i herojem. Kad je Džingis-kan od 1215. do 1221. pokorio znatan deo Kine i utro put svojim naslednicima do trona žutoga zmaja, brzo je shvatio vrednosti kineske civilizacije. Sprečio je rasparčavanje Kine i omogućio osnivanje dinastije Juan (1279. do 1368). Osnivač dinastije bio je Kublaj-kan, onaj veliki i mudri vladar kome se divio Marko Polo. Druge pohode Džingis-kanove, osobito one na Rusiju i u Evropu sve do Mađarske, kineski naučnik ocenjuje kao surove i agresivne, makar se i imala u vidu činjenica da su se u to vreme države stvarale silom oružja i osvajanjima.
       Drugi naučnici, posebno Ratčevski, podjednako su se bavili misterijom Džingis-kanove ličnosti koliko i njegovim ratovima.
       U ratu, kao u lovu, cilj je bio plen i jedino što se računalo, bila je pobeda. Džingis-kan je ubijao sa lakoćom, a glasine o teroru je smatrao jednim od najjačih oružja za izvojevanje pobede. Pobeđeni je najčešće mogao da bira između roba ili, ako se ne pokori, groba. Ali, na smrt je bio osuđen i svaki Džingis-kanov vojnik koji bi dezertirao ili bi odbio da pomogne drugu u nevolji. Kaznom smrti bili su kažnjavani i vojnici koji nisu pružali podršku najhrabrijima u napadu na neprijatelja. Prema mongolskom običajnom pravu, krađa i preljuba takođe su kažnjavane smrću.
       U vojsci se napredovalo isključivo na osnovu vojnih zasluga. Kukavice i izdajnici među neprijateljima su pre ubijani, nego porobljavani. Hrabre neprijateljske vojnike, lojalne komandantima, Džingis-kan je rado primao u svoju vojsku, pa ih čak, na osnovu kasnijih ratnih zasluga, i unapređivao i nagrađivao. U pokorenim zemljama nije bilo progona na verskoj osnovi. Zato su Džingis-kanu pristupali i vojnici iz pokorenih islamskih država. Nisu smatrali da su protiv njega bili u svetom ratu.
       On je živeo za rat i vlast i nije ni imao osećaj za materijalne stvari bez upotrebne vrednosti. Plen je delio izdašno i nesebično. Zato je i među vojnicima i među podanicima važio za plemenitog vladara. Mongoli tada nisu znali za trgovinu, nego samo za trampu. Nisu znali za druge materijalne stvari osim za oružje, odeću, grnčariju, šatore, kola. U plen su još spadali konji i roblje.
       Organizacija imperije bila je slična organizaciji vojske, iako je vladavina u miru dovodila činovnike u veća materijalna iskušenja, posebno sa razvojem trgovine. Krađa i mito surovo su kažnjavani, kao i nepravedni progon podanika. Džingis-kan je cenio otvorene, smele i samostalne saradnike, a prezirao i uklanjao servilne. Ččinovnike je birao i unapređivao po zaslugama. Ali kako obično nema velike vlasti bez velikog tlačenja, takva država se okončava degeneracijom i buntom podanika. U Kini se to desilo posle jednog veka, a u Rusiji kasnije, sa slomom Zlatne horde 1380.
       Ruski novinari, koji su prvi javili da se Džingis-kan veliča u Mongoliji, pitali su Moskovljane šta o tome misle. Neko je rekao da Mongoli, kao i svaki drugi narod, imaju pravo da slave svoje heroje, a neko da su to obične gluposti. A 28-godišnji policajac Sergej je o čoveku milenijuma rekao: "Džingis-kan? To mora da je neki od čečenskih zlotvora."
      


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu